EKSKLUZIVNO

SIR GEOFFREY NICE 'Zapadne sile su se pobrinule da se Srbiji ne sudi za genocid'

    AUTOR:
    • Geoffrey Nice

  • OBJAVLJENO:
  • 30.12.2017. u 22:25

Boris Kovačev / CROPIX

 

Sir Geoffrey Nice, britanski tužitelj i sveučilišni profesor koji je na Haaškom sudu vodio najveći postupak, onaj protiv Slobodana Miloševića, i prije bio poznat kao kritičar nekih postupaka Haaškog suda, pogotovo kompromisa koje su tužitelji i suci sklapali s nekim državama. U prošlosti je u tom smislu kritizirao i rad bivše glavne tužiteljice Carle Del Ponte. Sada kad je Haaški sud praktički završio s radom i kad zadnji glavni tužitelj Serge Brammertz iznosi svoje viđenje rada suda, i Geoffrey Nice iznosi svoje kritike politike koja je dovela do toga da se stječe dojam kako se Srbija izvukla od odgovornosti za zločine na području susjednih država. Nice ovom svojom analizom reagira i na neke stavove koje je Brammertz iznio u nekoliko intervjua za medije u regiji, kao i na brojne komentare nakon dviju presuda kojima je obilježen završetak rada suda, onih protiv Ratka Mladića i hrvatske šestorke. Geoffrey Nice je bez sumnje bio visoko rangiran tužitelj na Haaškom sudu, zbog čega njegove kritike sudu imaju veću težinu od komentara koje iznose drugi.

 

S iznenađenjem sam pročitao opservacije Sergea Brammertza, glavnog tužitelja ICTY-ja, o vezama definiranim na Tribunalu između zločina počinjenih u Bosni i Hrvatskoj i države Srbije. On ne citira niti jednu sudsku odluku. Zahvaljujući Tribunalovoj politici optužnica, Srbija se spasila.

Nije bilo ozbiljnog pokušaja u slučajevima Karadžića i Mladića da se dokažu veze te su presude u oba slučaja omogućile Srbiji da tvrdi kako ona nije strana u sukobu te da su bosanski Srbi bili jedva nešto gori od drugih počinitelja. Teško je objasniti kako je došlo do toga, premda nitko od tužitelja, osim mene, nije pokušao temeljito potvrditi te veze, a slučaj u kojem sam bio tužitelj - Milošević - završio je njegovom smrću: kako se čini prirodnom, što je bilo tako prikladno za sve srpske i međunarodne interese. Od trenutka kad je Zapad naredio Holbrookeu da žrtvuje teritorij i stanovništvo Srebrenice, Žepe i Goražda povlačeći zračnu potporu Nizozemcima, Srbija je uživala posebne povlastice Zapada.

Povlastice

Odluke Zapada su nešto o čemu su Srbi bili, bez ikakve dvojbe, izviješteni kako bi zemljovid mogao biti “sređen”, i to “razmjenom” teritorija. Povlastice su uključivale: a) odluku Međunarodnog suda pravde (ICJ) koja oslobađa Srbiju optužbe za genocid; b) neuspjeh da se optuže drugi lideri države Srbije, Lilić ili Bulatović, za navode o genocidu istovjetne onima protiv Miloševića i da se tako, pojedinačno ili kolektivno, pokaže da je Srbija - država - krivac u čijem su interesu svi krvavi ratovi vođeni; c) neuspjeh da se Srbi poput Perišića optuže za genocid; d) obrazac presuda i žalbi koje su sve bile u službi srpskih interesa kao nedavno formiranje “Posebnog suda” koji će donijeti zadovoljštinu Srbima postupcima samo protiv kosovskih Albanaca za moguće zločine koji su uvijek mogli biti izneseni pred ICTY. (To je kao da se Zapad, koji je nametnuo ovaj sudski proces Kosovu, ne sjeća kako je termin “pravda pobjednika” izveden iz postupaka samo jednoj strani u sukobu umrljao reputaciju suđenja u Nürnbergu.)

Louise Arbour optužila je Miloševića za zločine na Kosovu. U to se nije trebalo uplitati. A onda, iznenađujuće, kad je Milošević predan ICTY-ju, postalo je neizbježno da se pripremaju optužnice za zločine u Hrvatskoj i Bosni. Miloševićevo sudsko vijeće bilo je nepodmitljivo te je išlo tako daleko da otkrije da Milošević - pa tako i država kojoj je bio na čelu, unatoč tome što nismo smjeli reći takve stvari - mora odgovarati za genocid u Bosni. Milošević bi svakako bio odgovarao za te tvrdnje koje bi se reflektirale na državu koju je vodio, ali umro je.

U nekom trenutku se svi moramo trgnuti i pogledati u oči realnosti međunarodne pravde kako je razotkriva ICTY. Da, postoje vrlo značajne koristi na koje sam se dovoljno često referirao drugdje da bih ih ovdje ponavljao. No, kad je međunarodni osjećaj krivnje zbog neuspjeha u sprečavanju masakra u Jugoslaviji i Ruandi doveo do stvaranja ICTY-ja i ICTR-a (za Ruandu), međunarodna se zajednica vjerojatno nadala da će služiti kao zavoj na ranama neuspjeha Zapada - formiran je sud za koji su građani svijeta očekivali da bude i ponaša se kao odgovoran sud.

Ni gomila nepouzdanih sudaca, koji su dovedeni s ambasadorskih položaja ili ljudi kojima su vlade dugovale uslugu, nije mogao spasiti ICTY od toga da se na nj gleda kao na sud. Svi koji su vodili sud trebali su - kao što sam pokušao u slučaju Milošević - učiniti da djeluje kao odgovoran sud: a) dobiti odmah dokaze te ne dopustiti Srbiji, SAD-u i drugima da blokiraju sve za što im je odgovaralo da ostane u sjeni. To svijet nije želio; b) pokušati presude donijeti brzo, modernim procesima koji nisu žrtve vlastitog osjećaja pretjerane važnosti, nego odgovornosti prema interesima žrtava. Buduće generacije mogu teško osuditi ICTY za neuspjehe tako da bi njegov stvarni i supstancijalni uspjeh mogao ostati u trajnoj tmini.

Nemilostivi

Buduće generacije bit će apsolutno nemilostive kad je riječ o sudu koji je trajao 24 godine kako bi donio presude koje su veće međunarodne novine mogle artikulirati vrlo precizno u nekoliko mjeseci nakon što su se dogodile, poput masakra u Srebrenici. Svijet, jednostavno, nije više tako zainteresiran za procedure koje ugošćuju (i plaćaju) odvjetnike i suce, kreirane prije više od stoljeća kad su nacionalni pravosudni sustavi željeli sačuvati svoje građane od uistinu barbarske nacionalne pravne prakse. Nadali smo se da smo napravili korak naprijed. Građanin svijeta će, više od svega, biti nemilostiv prema praksi koja je omogućila Srbiji da nikad ne preda dokumente iz svojih arhiva koji su pokazali što je Srbija činila, općenito, a posebno u doba Srebrenice.

UN je trebao unaprijed shvatiti da on - UN, a ne nužno bezubi ICTY - mora natjerati nacionalne sudove da odmah dostave dokumente koji su relevantni za istragu ili za slučaj u postupku. UN to nije učinio i nema sumnje da to nikad nije želio. Da je došlo do presedana u takvom procesu pribavljanja dokumenata, vodeće zapadne sile ne bi imale izgovora da odgovore na sličan zahtjev za dokumente vezane uz upitne intervencije ili sukobe (uzmimo, primjerice, u obzir SAD ili Veliku Britaniju u slučaju Iraka). I to nikad neće učiniti. Što me dovodi do najgoreg neuspjeha Tribunala. SAD, Velika Britanija i druge zemlje imaju arhivirane podatke o tome što se stvarno dogodilo, posebno u Srebrenici, i što su te sile učinile da je do masakra moglo doći.

Zbog uobičajenih pseudorazloga dokumenti su zadržani kao tajni. Tribunal nije učinio baš ništa kako bi prisilio Zapad da otvori svoje trezore. Upravo obrnuto. Kad sam pokušao dobiti dokaze od onih koji su presreli razgovor o tome što su Milošević i Mladić razgovarali u trenutku Srebrenice ili Žepe, ICTY se pognuo na prvi pritisak zapadnog entiteta i povukao zahtjev za dostavu materijala. Bi li takvu intervenciju učinili za lokalni zločin počinjen u nacionalnoj državi? Jasno da ne; ali sve je bilo OK kad su trenutačni geopolitički interesi mogli biti dovedeni u pitanje, što je ostavilo vonjajući trag korupcije koji bi mogli slijediti povjesničari sljedećih stoljeća ako bi željeli baciti u smeće cjelokupan materijal inače vrijednog Tribunala.

Prijevara

Vrlo su me sporo uvjerili - vjerojatno i sporije nego druge - da postoji bilo kakva veza između različitih mehanizama kojima su Srbija i Zapad bili zaštićeni od neugodnih istina koje bi izazvale buru u nekim državama, ali bi bile od velike koristi žrtvama. Ali točno u ovo doba prošle godine Nenu Tromp i mene Izetbegović je uvukao u očitu prijevaru svog naroda kad je tražio moj potpis na dokumentu - bilo kakvom dokumentu - kako bi izbjegao vlastitu odgovornost jer nije čak niti tražio ispravku nezadovoljavajuće presude Međunarodnog suda pravde (ICJ).

On će eventualno trebati objasniti svom narodu zašto je zahtjev za reviziju, koji je njegov tim pod vodstvom američkog profesora i bivšeg američkog posebnog izaslanika za ratne zločine podnio ICJ, bio svjesno od početka kreiran da propadne. Ali čak ni Izetbegović nije središnje pitanje. Pitanje je tko ga je prisilio da postupi kako niti jedan odgovoran lider ne bi postupio prema svom narodu? Što je zaustavilo sina oca koji je pokrenuo slučaj pred ICJ da učini što je trebalo učiniti? To bi mogao biti vlastiti podmitljivi interes, ali kad se stavi na kup zajedno s ostalim podudarnim događajima - ne ponajmanje Posebni sud koji će suditi samo kosovskim Albancima - nužno je pogledati na sve strane i zapitati se kako glavnu zemlju agresora u tri rata - Hrvatska, Bosna, Kosovo - očito štite nevidljive sile. I zašto?

Izdvajamo