Stara ali poznata navada ljenijeg dijela studentske populacije bila je naručivanje pisanja diplomskih radova od kolega, roditelja, rođaka, prijatelja, siromašnijih znanstvenih novaka, asistenata ili profesora koji u fušu traže dodatne prihode, a s vremenom se razvio i tanki sveučilišni sloj “profesionalaca” koji su rutinski nudili svoje usluge pri usputnim, neobveznim konverzacijama.
Stoga se tijekom cijele godine na oglasnim pločama studentskih domova moglo pronaći oglase u kojima se nudi pisanje svih vrsta diplomskih radova, seminara i drugih stručnih “dokumenata”, a “sveučilišna vlast” se uredno oglušivala na zahtjeve “štrebera” i nadobudnijih profesora da se provedu istrage i sankcioniraju takvi slučajevi. Neki su stariji studenti nekada prilično dobro živjeli od tih “poslića”, no tek je pojava interneta dala orkanski vjetar u krila tom dijelu “sive ekonomije”, za koji autori novog zakona o sprečavanju obavljanja neregistriranih djelatnosti vjerojatno nisu previše marili.
Internet je “profesionalcima” drastično diferencirao i produbio stručni portfelj , jer je uz malo umješnosti preko raznih tražilica moguće doznati sve o bilo kojoj temi i uz malo pismene kreativnosti sve to fino zapakirati u jedan pošteni diplomski rad. Mreža svih mreža je omogućila i da se radovi pišu u Vukovaru za studenta iz Dubrovnika, kao što je moguće i iz Tokija poslati sasvim pristojan magisterij nekom lijenčini u Zagreb.
Sve su to razlozi zbog kojih je poslijednje vrijeme procvjetala industrija pisanja obveznih studentskih “pejpera” svih vrsta, pa nije čudno da se preko internetskih i svih drugih vrsta oglasa reklamira ta sveučilišna grana čija se profitabilnost i produktivnost iznimno povećala zahvaljujući internetu. Tako se na oglasima doslovno nude i cjenici diplomskih radova “s izvrsnom prolaznošću” za cijenu od 30 kuna po stranici i uz rok isporuke od tri do četiri tjedna, dok magistarski rad kod dotičnog tihog obrtnika košta 50 do 60 kuna uz ročnost dospijeća proizvoda od četiri do osam tjedana.
Diskrecija je, naravno, zajamčena, s tim da je ona sad na puno višoj razini kada se sve dogovara preko interneta, nego prije kada si morao ostaviti broj telefona, studentske sobe ili adresu s imenom i prezimenom na kojoj se obavljaju inkriminirane radnje. Doduše, i najpovršnija akcija MUP-a na zahtjev Sveučilišta vrlo brzo bi uhvatila nekoliko nositelja neregistrirane djelatnosti i velike novčane kazne bi vjerojatno prilično ohladile pregrijano tržište naručenih diplomskih radova. Kažimo ovom prigodom i kako, osim modela prodaje radova putem jediničnih troškova (po stranici proizvoda), nemali dio tržišnih subjekata prakticira i poslovanje po modelu “ključ u ruke”, pri čemu se dogovori cijena diplomskog po cijeni od 500 do 1000 kuna. Naravno, u tom modelu dodatne troškove radova snosi izvođač, dok u prvom sustavu te dodatne troškove snosi naručitelj radova.
Ako je suditi po kriminalu u javnim natječajima Hrvatskih autocesta i drugih javnih poduzeća, i jedan i drugi model je u biti koruptivan i lako ga se izigra, pa studentu neradniku ostaje da u svakom individualnom slučaju prouči kako proći što jeftinije. List Vjesnik je pritom pronašao i jedan od najstarijih web-siteova na ovim prostorima koji nudi usluge pisanja diplomskih i magistarskih radova .
“Administracija sajta i njeni suradnici raspolažu velikim brojem kvalitetnih seminarskih, maturalnih i diplomskih i magistarskih radova, s literaturom koja je svaki danom sve veća, jer su i zahtjevi za izradom novih tema sve veći i maštovitiji uz godine u godinu”, navodi se na web-stranici te osam godina stare obrtničko-zanatske firme, koja u zadnje vrijeme uz diplomski rad na poklon daje i – marker.
Duje Bonacci, glasnogovornik Ministarstva znanosti, Jasmina Havranek, ravnateljica Agencije za visoko obrazovanje, i Blaženka Divjak, prorektorica Zagrebačkog sveučilišta, u izjavama za Vjesnik ustvrdili su kako treba dodatno raditi na studentskoj etici, ali da bi i policiju trebalo uključiti u istragu takvih nelegalnih i amoralnih radnji.
Dapače, sada imamo i zakon o sprečavanju obavljanja neregistriranih djelatnosti, pa se i zaposlenici Državnog inspektorata mogu aktivnije uključiti. Malo je čudno to što neki “obrtnici” u ovoj branši izdaju račune za obavljene poslove pisanja diplomskih radova i reklamiraju se kao “profesionalni tim registriran za intelektualne djelatnosti”. Ili, dakle, postoji rupa u zakonu koja to omogućava, ili je ekipa postala toliko drska da će još zatražiti i učešće u Vladinim poticajnim mjerama za oporavak gospodarstva.