Upravo danas se navršava 59 godina od razornog potresa koji je pogodio Makarko primorje, piše Slobodna Dalmacija. Nažalost, datumski su se skoro poklopili makarski potres i onaj na Banovini koji je bez krova nad glavom ostavio mnoge obitelji. Nažalost – svako zlo za neko dobro, pa tako i ovaj katastrofalni potres koji je u humanosti ujedinio čitavu Hrvatsku, koja je ponovno pokazala svoje veliko srce.
Čitava zemlja suosjeća i želi pomoći stradalima od potresa. A posebno stanovnici Makarskog primorja, koji su i sami iskusili pogubnost trešnje, prvi put u nedjeljno jutro 7. siječnja 1962. godine, u 11:03 sati, a drugi put 11. siječnja oko šest sati ujutro.
Stariji se i danas kristalno jasno sjećaju kako je tog jutra zlokobno hučalo, rušeći sve pred sobom. Tlo se ljuljalo, a kuće, međe i putevi rušili. Primorje je bilo obavijeno bijelom prašinom.
Tonći Despot iz Zaostroga imao je tada 12 godina i pohađao je 6. razred Osnovne škole u Pločama, gdje je putovao brodom koji je kretao iz Igrana. U tadašnjoj Općini Ploče radio mu je otac.
- Prvi potres dogodio se u nedjelju prije podne. Sjećam se da je bio lijep sunčan dan. Stariji su igrali boće, a mi djeca smo sjedili na ogradi. Nitko nije znao što je potres. Došlo je iznenada, kratko je trajalo i bilo je strašno. No, tada nije napravljena veća šteta. No, drugi jači potres, u četvrtak, bio je zastrašujući. Bila je još noć, rominjala je kiša. Odlomio se veliki komad brda, milijuni tona kamena su se pokrenuli. Stoka, koju je tada imalo svako domaćinstvo, zapomagala je, a njihovo zapomaganje miješalo se s kricima uplašenih ljudi. Zaostrog se nalazi u kotlini, prostor je akustičan i sve je djelovalo sablasno. Prave razmjere potresa vidjeli smo tek kad se razdanilo. Nakon toga došla je vojska iz Ploča, donijela šatore i postavila improviziranu pekaru. Stanje je bilo jako teško, ljudi su svašta pričali, da će se dignuti more, da će eksplodirati vuklan… I onda je počela evakuacija stanovništva. Torpednim brodovima su nas prebacivali u Ploče, a odatle za druga odredišta. One koji nisu imali rodbine koja će ih primiti u drugim krajevima, odvedeni su u Srebreno ili Biograd. Najveći broj ljudi, među kojima sam bio i ja, brodom Partizanka odveden je za Rijeku i Opatiju. Ja sam 6. razred završio u Austriji, jer je tamošnji Crveni križ organizirao prijevoz 120 učenika, s nastavnicima, u Austriju, gdje smo pohađali nastavu. Davali su nam novac da kupimo suvenire roditeljima, a tamo sam prvi put u životu vidio mlijeko u tetrapaku. Bojali smo se uzeti ga. Bio je to pravi kulturološki šok za nas“, prisjeća se tih vremena Tonći i ističe kako se nakon toga sve promijenilo, posebice u ekonomskom smislu, jer se nakon godinu dana počela graditi Jadranska magistrala i stvarali se uvjeti za razvoj turizma koji je nedugo nakon toga gospodarski podigao cijeli ovaj kraj.
Tih dana život Primoraca stao. Prestale su sve gospodarske aktivnosti stanovništva, boravilo se i spavalo isključivo na otvorenom, dok je neizvjesnost i strah pojačavalo neprestalno podrhtavanje tla. U trenucima kada se stanje počelo normalizirati, došla je nova nevolja. Primorje je 11. siječnja, u 06:05 zatresao drugi, još snažniji potres magnitude 6,1 po Richteru.
U strahu od novih snažnijih potresa, donesena je odluka o potpunoj evakuaciji stanovništva. Uskoro je više od 18 tisuća ljudi izlaz potražilo u privremenom napuštanju Primorja. Sigurno utočište pronašli su u sabirnim centrima, a potom i u hotelima te odmaralištima u Podstrani, Splitu, Dubrovniku, Opatiji, Zagrebu i brojnim drugim gradovima diljem zemlje.
Odmah nakon objave vijesti o prvom siječanjskom potresu, na području cijele Hrvatske pokrenuta je akcija prikupljanja pomoći za potresom stradale krajeve. Prikupljala se materijalna i novčana pomoć, organizirali koncerti i utakmice te inicirale brojne druge aktivnosti s istim plemenitim ciljem. Pomoć je stizala i od brojnih humanitarnih organizacija, poput Crvenoga križa i Crvenog polumjeseca, dok je socijalna služba Beča u nekoliko je navrata primila više stotina djece s područja pogođenog potresom na jednomjesečni oporavak. Pomoć u iznosu od milijun talijanskih lira stigla je i od Pape Ivana XXIII. Primljenu pomoć Primorci nikada nisu zaboravili i uvijek je rado spominju, ali i vrate svima onima kojima je potrebna.
Nažalost, potresi na Makarskom primorju ugasili su dva ljudska života – Emila Marinovića (20) iz zaseoka Marinovići (kraj Podgore) i Juru Prlaca (62) iz Drašnica i uzrokovali veliku materijalnu štetu. Prema službenim podacima, u potresu je bilo izravno srušeno 285 objekata, a 557 ih je oštećeno u toj mjeri da su kasnije morali biti srušeni. Ukupna šteta na području cijelog kotara Makarska iznosila je tada 13.984 milijarde dinara.
Danas s pravom možemo tvrditi kako su siječanjski potresi iz 1962. godine bili najveća prirodna nepogoda na Makarskom primorju u prošlom stoljeću. No unatoč svim razaranjima koja su donijeli, oni su istovremeno označili razvojnu prekretnicu ovog područja. Naime, razvojni impuls koji je uslijedio kao posljedica obnove i planskog preseljenja stanovništva u naselja pokraj mora te njihovo poticanje na bavljenje turizmom usmjerio je razvoj Makarskog primorja prema onom kakav danas poznajemo. Zbog toga se iskreno nadamo kako će ovaj tragični događaj Banovini i sisačkom kraju donijeti bolju i prosperitetniju budućnost nadaju se stanovnici Makarskog Primorja sa kojima smo razgovarali.
Kako bi se očuvalo sjećanje na ovaj razoran potres u Zavičajnoj zbirci Gradac još prije osam godina postavljena je izložba pod nazivom „Potres u Gracu 1962 godine“.
Požutjele fotografije podsjetile su tako na događanja u potresu na području Makarskog primorja, osobito u Gradcu. Zbjegove ljudi koji napuštaju razrušena naselja i svoju imovinu koju su godinama mukotrpno stjecali.
„Sačuvaj nas Bože rata, kuge, gladi i velike trešnje“, davno su govorili naši stari čije molitve i danas imaju itekakav smisao.
Ipak, čini se da potresi ne zaobilaze Dalmaciju, dapače, kroz povijest su se periodično događale trešnje, počevši od 1667. godine - velikog dubrovačkog potresa, pa sve do 1996. kad su porušeni Ston i Dubrovačko primorje.
Seizmolozi, čini se, ni danas nisu optimistični kada su u pitanju Dalmacija i potresi.
Kolike bi se jačine potres mogao očekivati u Dalmaciji s obzirom na razorni u Dubrovniku 1667. godine, onaj u Makarskoj ili pak u Stonu 1996. godine, pitali smo seizmologa Ivicu Sovića u intervju za Slobodnu Dalmaciju neposredno nakon katastrofalnog potresa u Albaniji.
- Do sad je najjači potres koji se dogodio u tom području u instrumentalnoj vrijeme imao magnitudu 7.0. Dubrovačkom potresu iz 1667. je vrlo teško odrediti magnitudu iz učinaka potresa jer su i Dubrovčani i Mlečani prikrivali prave razmjere štete zbog političkih razloga, a otomanski arhivi su teško dostupni. Potresi kod Makarske i Slanog imali su magnitude 6.1, tako da se u tom području mogu očekivati potresi takvih ili nešto malo većih magnitud, kazao nam je tada seizmolog Sović.
Po svemu sudeći, jačina potresa od 7 stupnjeva po Richteru realna je za područje Dalmacije, a takvi potresi uključuju materijalne štete, klizišta, odrone, nastajanje pukotina, i vrlo vjerojatne ljudske žrtve.
Na tome se temelje i sve procjene rizika od potresa budući da 7 stupnjeva po Richteru odgovara jačini potresa od IX. stupnja MSK (Medvedev-Sponheuer-Karnikova) ljestvice. U slučaju potresa od IX stupnjeva MSK ljestvice u Dubrovačko-neretvanskoj županiji došlo bi do potpunog rušenja i totalnog oštećenja kod 6 221 objekta, što bi proizvelo 1,2 milijuna kubika građevinskog materijala kojega bi trebalo odvoziti 650 kamiona. U takvim okolnostima za spašavanje iz ruševina treblo bi 5 390 spaslaca koje bi radeći u tri smjene unesrećene spašavali dva dana.
Takav potres bi Dubrovačko-neretvansku županiju koštao 765 milijuna kuna. Prema izvršenim izračunima na području Dubrovačko-neretvanske županije kod potresa od IX stupnjeva MSK, bilo bi 783 poginule osobe, 5261 ranjena osoba te preko 10 tisuća evakuiranih građana, stoji među ostalim u dokumentu o procjeni rizika od velikih nesreća na području Dubrovačko-neretvanske županije, piše Slobodna Dalmacija.