Cuzzi je hajdučko prezime. U Splitu poznato i priznato, ima poseban ugled. Uostalom, Google kaže da ih i ima samo u Splitu. Cuzzijevi žive u 17 država na četiri kontinenta, ali je u Hrvatskoj samo jedna obitelj, i to u Splitu.
Vinko je bio legendarni kapetan Hajduka, ono kad su Bijeli prvi put osvojili Kup Maršala Tita 1967., dvadeset godina su čekali da konačnu uzmu taj trofej. Intelektualac, gospodin u kopačkama.
Bio je Vinko član uprave i dugogodišnji predsjednik Skupštine kluba, Hajduk mu je na Poljudu otvorio trofejnu vitrinu. Kolega Slaven Alfirević će u tekstu "Cuzzi za početnike" otkriti i ono što mnogi ne znaju, da je Vinko otvorio put narodnom modelu Hajduka, u sinu Ivi "vidio Platinija", novinare slao po pome, a da je bio i poznati sudac Županijskog suda u Splitu je općepoznato.
Sin Ivo je također bio igrač Hajduka, generacija 1969., osmica, u to vrijeme veliki talent. Pričalo se o njemu. No, nije napravio karijeru kakvu su mu predviđali, ni blizu. Sa Slavenom Bilićem je u kumstvu, generacija su, ali i s mnogima drugima, jedan od onih koje u Splitu, a i šire, svi znaju.
Cuzzijevih je u Splitu malo, ćirim po Googleu, kaže da ih je "manje od petero". A ja sjedim s jednim od njih. Duje. Kako bi se i zvao drukčije!? Sin od Ive, unuk od Vinka.
I Duje je sportaš, europski prvak, reprezentativac, veliki talent, za seniorsku momčad prvaka države zaigrao je već s 15 godina. Jak na balunu. Ali na, ako je riječ o dinastiji Cuzzi, krivome balunu. On ne trči, on pliva. Golove ne zabija u kopačkama nego u kupaćim gaćicama. Nakon gola ne skida dres jer ga ni nema.
Duje Cuzzi je vaterpolist. Nažalost, bivši vaterpolist. Vrlo vjerojatno. A nedavno je proslavio tek 19. rođendan. Iznenadna bolest, opaki virus, uništila mu je sportske snove koji su bili tako opipljivi.
Dva sata smo razgovarali u kafiću, dok je vesela ekipa konobara podizala atmosferu, Duje mi je kroz razgovor ostavljao dojam mladića izuzetno zrelih razmišljanja, puno zrelijih nego što očekujete od jednog friškog 19-godišnjaka. Niti mjesec dana od rođendana. Gdje se i kako slavilo, zanimalo me je.
– Skromno. Na večeri u "Chopsa" u gradu, sa svojima, ništa posebno. Da je blizu od doma, da ne triba ić autom.
Rekao si mi da se kupaš "ispod kuće"?
– S Meja sam. Pa priko Zvončaca na Jadrana.
To mi govori zašto si dite Jadrana.
– Prvo sam krenuo na plivanje, u kombinaciji s nogometom. Balun je bio od jeseni do proljeća, ljeti plivanje. Balun u školi nogometa Spinut, plivanje u Jadrana.
Onda su mu u Jadrana rekli da proba i s balunom.
– Rekli su mi da iman mota, liva ruka... Pa san se pribacija skroz na vaterpolo.
Tako se dogodio "izrod Cuzzijevih".
– I u nogometu sam imao tu lijevu nogu, slobodnjaci, penali... Ali, nisam volio trčati, bio sam malo trom. Bio sam plovan, to mi je više ležalo. Lakše mi je bilo plivati nego trčati.
Roditelji najveća podrška
Cuzzi koji pliva. Koliko je tvojima doma trebalo da "dođu k sebi"?
– Umisto u Hajduku završija san u Jadranu. Šalu na stranu, roditelji su mi bili najveća podrška od početka. Otac mi je bio najvažnija karika, pomagao oko svega, mama Milena isto, a baka Ranka brinula o hrani, kući, o svemu.
Sportske navike je dobio, kaže, od oca.
– On sam po sebi, a i po didu, ima te navike. Tako je i meni usađivao od početka: trening, odmor, zdrava prehrana. Kroz njega sam sve to naučio.
I dobro je naučio. Brzo su ga zapazili kao velikog talenta.
– U početku, među onoliko djece, to se nije vidjelo toliko. Tek kroz neko vrijeme.
Vrijeme je ipak brzo došlo. Lijeva ruka, desna strana, krilo i vanjski, kažu rasni golgeter, top scorer. U prvu momčad Jadrana, prvaka države, upao je, pazite sad, s 15 godina! Dite.
– Je, s 15 godina. Kod trenera Mile Smodlake. Koja je to ekipa bila, boli glava, Dobud, Šetka... Bili su najjači. Zabio sam gol–dva, igrali nebitnu utakmicu protiv Zadra, ali je meni bila sve na svijetu. Uvijek će mi ostati u sjećanju.
Osvojio je mali milijun medalja u mlađim uzrastima, ali i tri Jadranove titule državnog prvaka.
– Nakon dugo vremena bili smo prvaci, i to tri puta zaredom. Prvu sezonu nisam imao veliku minutažu, bio sam nebitan, drugu i treću sam bio više u sastavu, na putovanjima...
Imaš te medalje?
– Imam.
Sve tri?
– Sve tri.
E, pa onda!? S klubom trostruki prvak države, a s reprezentacijom U19 prvak Europe! Zlato u Bugarskoj prije dvije godine, u finalu su pali Crnogorci.
– Je, i to sa 17 godina.
Dvije godine mlađi od dugih.
– Bio sam mlađi, pa nisam išao na Europsko prije toga. Onda sam čuo da se Svjetsko igra u Argentini, u Buenos Airesu, odlučio da se moram baš "staviti" da upadnem u tadašnju U17 reprezentaciju iako nisam bio u kombinaciji. Barem da vidim Argentinu.
Bio je, kaže, "na ledu", hoće li ići ili neće. Na kraju ga je pozvao izbornik Hrvoje Koljanin, prvo za U17, pa U18.
– Na kraju sam bio najbolji strijelac te generacije. Nismo ostvarili neki rezultat, bili smo osmi, ali sam ja dao sve od sebe, zabio dosta golova i tek nakon tog Svjetskog prvenstva u Argentini dobio poziv za Europsko U19 u Bugarskoj.
Napad mu je forte
Nije očekivao da će tamo igrati, znao je da naša momčad ima jaku desnu stranu na kojoj on igra, ali je bio sretan što je s njima na pripremama i što uopće ide.
– Meni je sam taj poziv već bio dovoljan. Nakon Svjetskog u Argentini bio sam u nekom posebnom momentu, sve me išlo, ispostavilo se da mogu konkurirati i za Europsko.
I tamo si bio ponajbolji strijelac u našem zlatu.
– Drugi ili treći najbolji, zaboravio sam točno.
Kažu da si top scorer, pravi golgeter.
– Meni je napad uvijek bio forte, s balunom sam baš u dobrim odnosima. Obrana mi je bila lošija strana, s tim da sam i nju počeo popravljati u zadnje vrijeme, dok sam još mogao igrati.
Duje više ne može igrati, vrlo brzo ćemo doći do tog dijela priče, ali nema ni drugih u Jadranu.
– Nitko iz moje generacije više ne igra vaterpolo. Sve se razvodnilo. Iz mog 2007. godišta ja sam jedini bio u tom sastavu. U 2008. godištu je još jedan momak ostao, ostalo su sve mlađi. Što se tiče Jadrana, moje generacije više uopće nema.
Moram se još malo vratiti na tvoj odnos s ocem. Bio je sportaš, igrao u Hajduku. Osim što ti je bio logistika i u svemu podrška, je li ti, možda, davao i sportske savjete kroz svoja iskustva?
– Sve mi je bio. I utjeha i ogromna podrška. I psiholog, sportski i životni. Sve to svoje iskustvo je na najbolje moguće načine prenosio na mene. Baš sam zadovoljan kako je na mene utjecao. A ima on iskustva. Nije uspio ostvariti karijeru kakvu je mogao, tada je bila i puno jača konkurencija, a on jedan od većih talenata u to doba.
Sjećaš li se djeda Vinka, legende Hajduka?
– Da. Imao sam četiri godine kad je preminuo, ali se sjećam nekih uspomena. Djed je isto bio velika faca.
‘Moglo je biti kobno‘
I sad dolazimo do teškog dijela ove priče. Veliki talent, top strijelac, europski prvak s reprezentacijom, prvotimac Jadrana s 15 godina i odjednom – bolest. Prekid karijere s 18 godina. Što se dogodilo, Duje?
– Upala srčanog mišića. Mioperikarditis.
Medicinski sam laik, evo što kaže internet:
"Mioperikarditis je istodobna upala srčanog mišića (miokarda) i srčane ovojnice (perikarda). Najčešće je uzrokovan virusnim infekcijama, a očituje se bolom u prsima, promjenama na EKG-u i povišenim srčanim enzimima. Liječenje uključuje strogo mirovanje, te primjenu protuupalnih lijekova poput ibuprofena i kolhicina."
– Neki virus me napao. Bio sam na pripremama za SP do 20 godina u Zagrebu. To je generacija koja je osvojila Europu. Tu je uletio taj virus i napao mi srčani mišić. Sreća u nesreći je što sam otkrio na vrijeme.
Kako si otkrio, koji su bili simptomi?
– Par dana sam imao crijevnu virozu. Kad mi je ona prošla počela su me malo stezati pluća s desne strane prilikom disanja. Računao sam da je možda upala pluća, neka blaža verzija nečega. Čak nisam ni kašljao, samo bi me kod dubokog udisaja malo stezalo u plućima. Odmah sam to rekao izborniku, za svaki slučaj, iako sam možda i mogao trenirati. Ne bi bilo kobno, ali je moglo biti da sam nastavio pripreme.
Nalazi krvi u sisačkoj bolnici bili su jako loši. Srčani enzimi su mu bili na oko 23.000, a normalni broj je 60.
– Ostali smo u šoku. Nismo znali što se događa. Stavili su me odmah u kolica. Kažu, upala. Kroz dva tjedna se može smiriti. A meni je u glavi bilo samo to Svjetsko prvenstvo za tri tjedna, u formi sam, moram igrati. Ali okej, strpit ću se još malo.
Izvadili su mu krv i drugi put.
– U tih par sati enzimi su mi skočili na 27.000. Rekli su mi da je to veliki skok, da u Sisku nemaju intenzivnu njegu i vozilom Hitne me poslali u Zagreb. Da je tamo sigurnije.
U Zagrebu su ga stavili na infuziju.
– Kroz nekoliko dana se situacija s enzimima smirila, ali sam sve vrijeme u bolnici morao ležati, eventualno malo prošetati po sobi, bez ikakvih umora. Bilo mi je baš onako šokantno.
Kad si dobio konačnu dijagnozu?
– Bilo je kao "ne zna se točno, kroz mjesec-dva". Odredili su mi šest mjeseci odmora od profesionalnog sporta. Rekli su da će nakon tih šest mjeseci bez umaranja sve biti najnormalnije, da će upala proći, a ja nastaviti dalje kao da ništa nije bilo. A ako se ipak dogodi da od te upale ostane ožiljak, da se s tim, uz kontrole, isto može funkcionirati.
‘Računao sam da ću se vratiti...‘
Prošlo ljeto nećeš pamtiti po dobrome.
– Cijelo ljeto nisam se smio umarati, kontrola ova, kontrola ona... Sve je to bilo šokantno za mene.
Težak period, šta ti se vrtjelo po glavi?
– Nisam od onih koji pokazuju emocije drugima, ali zato u sebi to proživljavam ajme. Tada sam bio na rubu. Ni tada, a ni sada, nije mi došlo do glave što se zapravo dogodilo, ni doktori ne znaju objasniti koja je vjerojatnost da se sve to uopće tako odigra.
Pokušao si biti strpljiv, rekao si mi, ali da je u tebi sve kuhalo.
– Čekao sam kao blagoslov taj idući magnet u Zagrebu, on je pokazatelj svega, skenira sve detaljno. I došao je. Rekli su mi da se upala nije skroz smirila. Da za tri mjeseca opet dođem. Božić, blagdani... čak sam dobio i poziv za pripreme reprezentacije, računali su da ću se vratiti.
Došao je i novi magnet...
– Rekli su da je upala skroz prošla, ali da je ostao ožiljak. Nisu mi zabranili bavljenje sportom, ali uz preporuku da nema smisla da nastavim dalje s vaterpolom, jer da uslijed tih napora postoji mogućnost da se fibroza aktivira i izazove zloćudne aritmije. Da je rizično.
Profi sport ti je rizičan, a ostalo?
– Rekreativno smijem sve. Nisam invalid, mogu živjeti normalno, ali bez napora vrhunskog sportaša. Mogu plivati i trčati, čak i u teretanu, ali sve bez pretjerivanja, u dozama normale. Rizik je tu, čuči i može se aktivirati.
Novi magnet je u studenome.
– Ostaje neko čudo da se dogodi. Ići ću na taj magnet, možda se nešto promijeni, ali, čisto sumnjam.
Prihvatio si situaciju.
– Pomirio sam se. Ali mi do glave nije došlo, niti će ikada. Živim s tim, a da mi je teško – je. Taman je sve krenulo i onda odjednom stop. Onaj gore je rekao "nećeš više", i to je to.
‘Klub je bio korektan‘
Kako su reagirali tvoji doma i u klubu?
– U klubu isto šok, međutim, imao sam potpunu podršku. Svi su mi slali poruke i računali, kao što sam i ja računao, da će to biti samo jedna pauza i da će sve opet biti kako treba. S Jadranom sam prošle godine, kad sam napunio 18, potpisao profesionalni ugovor na četiri godine, tad sam već bio u ovom problemu. Rekao sam im "moju situaciju znate, šta je i kako je, ja se nadam kao i vi da će proći i da ću moći nastaviti s vaterpolom".
U klubu su bili baš korektni.
– Jesu. Svi smo se nadali najboljem. Isplaćivali su mi tu godinu kad sam potpisao, korektno od njih. Sad sam raskinuo ugovor.
A tvoji doma, otac?
– A doma... ajme. Uvijek će tako biti, to je metak. Uložio sam sve u to, ja i moji doma, baš sve. Posvetio sam se sto posto, treći razred de facto nisam ni išao u školu, imao sam 550 sati izostanaka. Svaki dan dva treninga, baš sam u to sve uložio, nisam razmišljao o školi, kamoli o fakultetu. To je potres na koji ne možemo utjecati.
Krenuo si drugim putem bez obzira što te čeka taj magnet u 11. mjesec. Fakultet.
– U početku su bila razmišljanja da bih najradije ostao vezan uz Jadran, njihovo sam dijete. I Kineziološki fakultet mi je bio realna opcija, ali su napori tamo konstantni i veliki. S tim se opet zezati nije pametno. Ili se dogovarati s profesorima "ja mogu do te i te mjere". Nema smisla da mi netko progledava kroz prste stvari koje ne smije. Tako da sam izabrao ekonomiju u Zagrebu.
Velike promjene događaju se u tvom mladom životu.
– Je, novi grad, nova iskustva, novi ljudi. Da mi je teško bilo maknuti se od doma, od svojih koji su mi dali sve, suvišno je i govoriti. Ali opet, računam da mi se gore može otvoriti više opcija nego ovdje.
U Zagreb će i djevojka.
– Matea je moja generacija iz škole. U Zagrebu je upisala farmaciju i puno mi znači što će biti sa mnom. Što se studentskog života tiče, mislim da je to baš dobar odabir. Uostalom, što mi se najgore može dogoditi? Da se dogodine vratim doma? Ne‘š ti propasti s 20 godina...
Život Duje Cuzzija promijenio se u potpunosti, preko noći. Opaki virus oteo mu je ono što najviše voli i u što se cijeli dao – vaterpolo. Emocije su zajebane, stara je Buklina, Duje se s njima suočio već s 19 mladih godina. Mijenja grad, mijenja sve, ide od kuće, na fakultet, s djevojkom.
"Nikad ne znaš zašto je to dobro", poznata je izreka i životni moto Tonćija Gabrića.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....