Kao kristalna rešetka. Pravilna, tetragonska, složena šipkama 26 metara u visinu, 23 metra u širinu, 21 metar u duljinu. Teška ukupno 260 tona. Tako bi se jednostavno mogao opisati prizor koji nas je dočekao u unutrašnjosti zagrebačke katedrale. Ali nije riječ o strukturama iz srednjoškolskog udžbenika kemije, već o novim skelama Zagrebačke nadbiskupije koje su upravo u izgradnji. Vrijedne osam milijuna kuna, jedna u apsidi i druga u dijelu kora i orgulja, "skele koje život znače" omogućit će da se napokon ispitaju sva oštećenja na zidovima, svodu i vitrajima katedrale prouzročena potresom. Ali ne samo to, ono što je bitnije jest njihova druga funkcija, a to je da nose cijeli svod katedrale na svojim vertikalama.
- Gledajući odozdo teško je i naslutiti o kakvim se oštećenjima radi, ali kad se popnete, imate što vidjeti... - počinje kaptolski kanonik mons. Zlatko Koren gledajući prema gore. On, rektor zagrebačke katedrale, mons. Josip Kuhtić, i vlasnik građevinske tvrtke Agram, Petar Žaper, s nekoliko radnika dočekali su nas u unutrašnjosti katedrale. Iako je vani temperatura pala na ništicu, a prvi snijeg se počeo loviti za ulice, unutra je radna temperatura na vrhuncu. Montažeri skele kao alpinisti se premeću s vertikale na vertikalu. Ne čuje se nijedan povik, psovka. Odjekuju tek udarci čekića o metal. Jedno posve netipično gradilište. Poredani tako jedan iznad drugog na vertikali skele, iz ruke u ruku predaju si metalne "čačkalice" koje putuju skroz gore - na dvadeset i više metara.
Radovi će ovdje, u stražnjem dijelu katedrale, na mjestu kora i orgulja, trajati još dva i pol tjedna, dok se cijela struktura ne složi. Ali na drugoj strani, u apsidi, skela se već razvukla kao paukova mreža. Klik-klin metoda, objašnjava nam "šef gradilišta" Žaper. Nema matica i vijaka za ovu modularnu skelu, već se šipke, kao Lego kocke, slažu jedna u drugu. Klik. Potom čekić. Klin. Radnici u jednom danu mogu tako naslagati i do 700 četvornih metara skele. Da bi se cijela struktura podigla, utrošit će se ukupno 24.820 metalnih "čačkalica". Svaka ima oko 4,2 metra. Ako bismo ih slagali jednu do druge i izabrali smjer sjeverozapada, došli bismo do Ljubljane i možda bi nam ostao još koji komad viška. Ukupno 260 tona čelika.
Kolosalan je to zadatak. Ali slaba utjeha za rektora Kuhtića koji zabrinuto gleda prema svodovima. Trinaest je godina na čelu rektorata Zagrebačke nadbiskupije, a ima osjećaj kao da je katedrala "vječno gradilište". Istina, mlađe generacije rođene 90-ih i ne pamte da je katedrala ikad bila bez skele oko tornja. Osim toga, ne pomaže tu ni činjenica da će ovo će biti prvi Božić a da u zagrebačkoj katedrali neće biti polnoćka i božićno misno slavlje. Prvi put nakon 140 godina i zadnjeg razornog zagrebačkog potresa.
- Teško je, tužno. U apsidi su oštećeni vitraji, strop. Mnoga oštećenja ovako i ne možete vidjeti - govori. Zaista, teško je i znalcu uočiti gledajući u svod na dvadeset i više metara ima li kakvih pukotina i oštećenja. Ono što je ipak primjetno i laiku jesu velike krhotine na visokim vitrajima kroz koje sad prolazi danje svjetlo. Prava šteta. Čini se da ih je porazbijalo kamenje koje je padalo sa stropa. Iz prostora su katedrale, također, uklonjeni kipovi i svijećnjaci kako bi se napravilo mjesta za skele, a grob blaženoga Alojzija Stepinca, ravno iza glavnog oltara, nije diran, već je zatvoren drvenom kućicom i ojačan metalnim šipkama. Uglavnom, zbog svih tih skrivenih oštećenja Kuhtić kaže da je gotovo nemoguće reći koliko će obnova trajati. Najmanje četiri ili pet godina, procjenjuje. Inženjer Žaper ipak drži da je pet godina minimalno, ali deset realno. Kuhtić, iako potišten, s olakšanjem govori da je situacija mogla biti i gora.
- Da nije bilo sanacija i obnova koje je još 90-ih započeo pokojni kardinal Franjo Kuharić, nitko ne zna kakvu je štetu i uništenje potres mogao učiniti. On je onda rekao da će obnova trajati 50 ili 60 godina. No potres nitko nije mogao predvidjeti - priča Kuhtić, dodajući da se upravo ove godine trebala obilježiti trideseta godišnjica od početka Kuharićevih radova. Kad se radi o troškovima sanacije, škrti su na riječima. Teško je govoriti bez nalaza statičara i inženjera, ali Kuhtić je ipak iznio okvirnu procjenu. Ukupni troškovi obnove mogli bi biti oko sto milijuna kuna. Radovi će biti kompleksni jer je vizura katedrale zadana. Sve mora biti vraćeno u prvobitno stanje, ono kakvo je katedrala zadobila zadnjom obnovom nakon velikog potresa 1880. i sanacijom koju je onda vodio austrijski arhitekt Hermann Bollé. U toj obnovi, iako osporavanoj, kako kaže kanonik Zlatko Koren, odbacuju se svi raniji stilovi inače srednjovjekovne građevine i ona dobiva svoj sadašnji gotički izgled.
Da bi komplikacija bila veća, taj je stil teško rekreirati, a pritom katedrala je i dio hrvatske kulturne baštine, što podliježe posebnim restauratorskim radovima. Riječju, najlakše bi bilo ojačati cijelu strukturu armiranim betonom, kako ističe Koren, ali to tako neće ići. Prva investicija iz budžeta od sto milijuna kuna je skela. Prema riječima kanonika Korena, ona je kupljena za osam milijuna kuna, a očekuje se da će u crkvenoj službi biti još dugo nakon što se katedrala sanira. Nije da posla manjka. Potres je ostavio velike posljedice i na drugim crkvenim građevinama. Recimo, u franjevačkoj crkvi i samostanu Sv. Franje Asiškoga, a teško je zaboraviti i slike iz devastirane bazilike Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u kojoj je svod doslovno propao na pod crkve.
- To je i podupiruća skela. Znači da je njezina dodatna funkcija olakšati pritisak svoda katedrale na zidove. On je sad rastresen nakon potresa i čini veliko opterećenje na zidove i kontrafore koji te zidove učvršćuju s vanjske strane. Na svako rebro svoda tako će doći posebno izgrađeni drveni lukovi koji će stajati na vertikalama skela i tako podupirati svod - objašnjava Koren koji je u kolovozu ove godine ustoličen za kanonika Kaptola. Inače, šipke skele su napravljene od čelične legure, a svaka vertikala može nositi do četiri tone tereta. To bi trebalo biti dovoljno za teški kameni svod mjestimice i 40 centimetara debljine. No korak po korak, opominje Koren. Prvo se na skele moraju popeti statičari, odnosno konstrukcijski inženjeri kako bi se uopće ustanovilo stanje i težina oštećenja. Potom, najavljuje, okupljaju tim koji će razraditi sve detalje sanacije, financijske, arhitektonske i restauratorske. To sve tek predstoji. Ali i on se slaže s Kuhtićem - obnova će, uz dozu optimizma, trajati najmanje pet godina.
- Pet godina je trajala i zadnja obnova od prije 140 godina. A čini se da je taj potres bio snažniji. Imamo sačuvane slike kako je onda izgledala unutrašnjost. Naspram toga ovaj iz ožujka čini se nije bio tako strašan. Međutim, i naknadni potresi koji su uslijedili nakon ovog velikog napravili su dodatnu štetu te dodatno otvorili pukotine - priča. Ipak, da niti ožujski potres nije bio bezazlen najbolje svjedoči žurno uklanjanje sjevernog zvonika odmah nakon potresa. Toranj od 13 metara i 30 tona na 108 metara visine počeo se uklanjati niti dva tjedna nakon potresa jer su inženjeri procijenili da postoji velika opasnost urušavanja i pada zvonika na stranu katedrale. Dosad se unutrašnjosti nisu stigli ni posvetiti, ali prema svim indicijama i tu bi situacija mogla biti ozbiljnija nego što se čini. Iako se naoko ne vidi.
Primjerice, kako je detektirao Žaper, a onda nam i pokazao fotografiju na mobitelu, kula s desne strane glavnog oltara je posve rastresena. Može se vidjeti da su zidovi sazdani od kamenih blokova, a koji vijugaju uz stepenice mjestimice razdvojeni i po četiri centimetra. Prema riječima Žapera, to svjedoči o opasnosti upravo takvih nevidljivih oštećenja koja mogu biti i pogibeljna. Na pitanje hoće li se, usprkos podizanju skela, uskoro moći održavati mise, ni Koren niti Kuhtić nisu htjeli spekulirati. Držati bogoslužje uz dvije skele na prednjem i stražnjem dijelu ne bi bilo lako, ali Žaper nam je u povjerenju otkrio da i za to postoji rješenje. Može se napraviti tunel, kaže.
- Postoji mogućnost tunela koji bi prolazio sredinom. Na 12 metara visine, koji bi zakrivao radove i skele, a mise bi se mogle normalno služiti. Princip je isti kao kod, recimo, tunela ispod zgrada - tumači. Inače, Dalmatinac Žaper je poznat kao specijalist za delikatne radove. Kaže da za njega "nema takve operacije koja se može nazvati rutinskom". Njegova je tvrtka, primjerice, radila i obnovu vukovarskog vodotornja. Radit će i obnove na drugim dvjema stradalim zagrebačkim crkvama, Sv. Franji i crkvi u Palmotićevoj. Radnici koji sad za njega rade inače su bivši radnici Uljanika. Većina ih je, kako se brodogradilište razbucalo, sreću potražila vani, u Italiji najčešće, ali on je bio odlučan da nekolicinu zadrži. I nema boljih kandidata. I škverski je posao stalni rad na skeli pa im to nije strano. Prema riječima Žapera, njih će desetak u pet tjedna istovariti i složiti 26 šlepera skele.
- Nema boljih i kvalitetnijih radnika od njih. Neke sam morao osobno čupati i vraćati iz Italije da bi došli za mene raditi. Zato mi na sebe i možemo uzeti poslove koje se ostali ne usude raditi - govori ponosno Žaper. Radnici su nam to i demonstrirali. U sat vremena, koliko smo proveli u unutrašnjosti crkve razgovarajući, oni su podigli 70 četvornih metara konstrukcije. Bome, kvadraturu jednog poštenog stana.
