Ako politiku definiramo kao govorenje (odnosno dogovaranje) i djelovanje (slijedeći dogovoreno), govorenje je mnogo jednostavnije od djelovanja. Raznovrsni magovi riječi ili pak auratički pojedinci sposobni su artikulirati privlačne programe o zajedničkom interesu, ali i počesto od njih odustajati, opravdavajući se objektivnim ili nepredvidljim teškoćama. Matrica tih opravdanja ponajčešće glasi: ni u osobnom životu ne uspijevamo ostvariti (sve) planirano, u znatno manjoj mjeri to možemo postići u društvenom.
U državnoj politici status dogovorenog mjerimo prostim mjerilom - stavkama državnoga proračuna. One jasno (po)kazuju koliko su neke političke deklaracije mišljene ozbiljno, a koliko su tek puka propagandna sredstva.
Kako je jedna od ključnih zadaća nove Vlade konstrukcija održivog proračuna, u njemu bi valjalo voditi brigu o prioritetnim djelatnostima za razvoj Hrvatske.
Politiku štednje i smanjivanja količine javnog novca za djelatnosti od zajedničkog interesa neki smatraju djelotvornim putem izlaska iz (ekonomske) krize, drugi se zalažu za racionalno korištenje nesmanjenih, pa čak i povećanih javnih financija. U oba ova naputka treba jasno odrediti državne političke prioritete i osigurati im prioritetne količine javnog novca. Što je javnog novca manje, to je taj odabir složeniji, što je odabir teži, to smo obvezniji strože se držati dogovorenoga.
U razvijenome svijetu osviještene su epohalne promjene ekonomskih paradigmi. Od davnina su glavnim izvorom bogatstva i dobrobiti ljudi smatrana prirodna bogatstva, od industrijske revolucije to postaje industrijska proizvodnja, od sredine prošlog stoljeća tu središnju ulogu preuzima kombinacija znanja i umijeća, splet odgojno-obrazovnog i znanstveno-istraživačkog područja. Treba li uopće podsjećati da na tome spletu počiva današnji svakodnevni život: npr. avioprijevoz, pasterizacija, superbrzi vlakovi, elektronička komunikacija, energetika, farmakologija i suvremena medicina specifične su primjene otkrića znanstvenih istraživanja.
Svaki roditelj koji svojoj djeci želi dobro požrtvovno plaća njihovo kvalitetno obrazovanje jer na taj način ulaže u boljitak njihovih budućih života. Jednako tome postupa i svaka politička zajednica koja skrbi o uvjetima za dobrobit svojih građana. Ulaganja u obrazovanje i znanstveno-istraživačke djelatnosti razvijeni već odavno ne smatraju proračunskim troškom već smjernom investicijom u bolju budućnost. Eksplozivni ekonomski razvoj npr. Japana, Južne Koreje, Kine, jednako kao i SAD-a, Njemačke, Finske pokazuje da se uloženo u obrazovanje i znanstvena istraživanja višestruko vraća u različitim vrstama dobitaka.
Male zemlje (Češka, Slovačka, Slovenija, Finska, Hrvatska...) svoju dobrobit u globalnome svijetu osuđene su nalaziti primjenama znanja i inovacija svojega stanovništva. Da bi održavale korak s velikima i prosperitetnima, male zemlje su “prisiljene” u obrazovanje i znanost ulagati veće postotke BNP-a nego velike. Dobrobit ljudi u malim zemljama uvelike ovisi o dosljednom unapređivanju vlastitih komparativnih prednosti, a njih će ponajbolje artikulirati ekspertna pamet.
Ovdje spomenuti procesi i tendencije samo su dio razloga za nadu da će nova Vlada na prioritetno političko i financijsko mjesto uvrstiti resor znanosti i obrazovanja. Mnogi očekuju da osoba bogatog iskustva iz prosperitetne visokotehnologijske korporacije, kao i osoba koja je donedavno upravljala institucijom visokog obrazovanja prepoznaju i priznaju strategijski značaj, kao i reformski potencijal toga resora te mu dodijele odgovarajuće mjesto u državnoj politici, stoga i u državnome proračunu. Ali i da svoja uvjerenja o tome podijele sa svojim sudjelatnicima u Vladi.
I SDP-ovske i HDZ-ovske koalicije deklarativno su uzdizale spomenuti resor, proračunski ga zapostavljale. Prvo, usprkos usvojenoj Strategiji znanosti..., koja predviđa povećanje proračuna toga resora, količina raspoloživog novca se smanjuje i opterećuje novim financijskim obvezama. Drugo, proračunom za 2015. g. nastavljeno je znatno opadanje udjela obrazovanja i znanstveno-istraživačke djelatnosti u proračunu kao i u BNP-u - zadnjih 10 godina državni je proračun rastao 57 postotnih poena, dok je resorni proračun rastao 44 postotna poena. Postotkom izdvajanja BNP-a za obrazovanje i za znanstveno-istraživačku djelatnost Hrvatska znatno zaostaje za prosjecima EU i ne slijedi njezine preporuke i direktive - EU prosjek za obrazovanje iznosi otprilike 4,5% BNP-a, hrvatski 3,5%, EU prosjek za znanstvena istraživanja premašuje 2,5%, Hrvatska se bori s 0,8%. Treće, one članice EU koje su i u vrijeme ekonomske krize, prema preporuci Europske komisije, pojačano ulagale u obrazovanje i znanstvena istraživanja, lakše i uspješnije su premostile krizu od onih koje su u te djelatnosti smanjile ulaganja.
Uz to, ekonomski napreduju one razvijene zemlje (neke članice EU, SAD, Kanada, Japan, Kina, da navedem samo neke) koje povećavaju postotak visokoobrazovanih u radno sposobnom stanovništvu. U mnogim takvim zemljama živi 35% i više visokoobrazovanih, u Hrvatskoj ih je otprilike 18%, a geografski su nejednako raspoređeni. Četvrto, u hrvatskim sustavima odgoja i obrazovanja, visokog obrazovanja i znanstvenih istraživanja već godinama ne postoji dovoljno novca ni za redovito djelovanje, pogotovo ne za razvoj. Postotak troškova za zaposlene (plaće i ostala davanja) iznosi više od 80%, što znači da manje od 20% ostaje za sve materijalne troškove, investicijsko održavanje, obnovu inventara i opreme... Situacija je alarmantna na sveučilištima jer na nekima izdaci za zaposlene prelaze 95% sveučilišnog proračuna (?!). U javnim znanstveno-istraživačkim institutima taj je postotak otprilike 90%, a u razvijenom znanstveno-istraživačkome svijetu se zvoni na uzbunu kad se troškovi za zaposlene približavaju 60% cjelokupnog proračuna.
Ako želimo ekonomski i društveno napredovati, trebamo pronaći dodatna (nazovimo ih reformska) proračunska financijska sredstva za te djelatnosti, a na resornoj je upravi da, zajedno sa sveučilištima, veleučilištima i znanstveno-istraživačkim institutima, kao i s mrežom škola, optimizira sustav te predloži optimalnu uporabu dodatnih financijskih stimulacija. Posebnu pozornost treba početi posvećivati najzapuštenijim dijelovima sustava - strukovnom obrazovanju i cjeloživotnom učenju. Strukovno obrazovanje, srednje i visoko, temelj je ekonomskog prosperiteta brojnih zemalja, ulaganja u cjeloživotno učenje (odnosno u programe osposobljavanja ljudi za nove i inovativne radne procese, u prekvalifikacije, kao i u osposobljavanje za samozapošljavanje) u mnogim su se sredinama pokazala kao i personalno i ekonomski najdjelotvornija. U nekim državama 20% pa i više radnog stanovništva svake godine apsolvira neki oblik “doškolovanja”, u Hrvatskoj je cjeloživotno učenje gotovo nepostojeće.
Samo povećanje količine novca dovest će do nekih, ali ne i optimalnih poboljšanja. Dodatni novac poboljšao bi uvjete rada gotovo mizerno plaćenih a visokoobrazovanih učitelja i profesora, popravio dio zastarjele infrastrukture, omogućio školama (i sveučilištima) nabavu novih knjiga i (nove) elektroničke opreme.
No povećane količine novca u sustavu postići će optimalne rezultate ako dodatni novac bude vezan uz promjene.
Taj sustav, na svim razinama (osnovno, srednje, visoko obrazovanje, znanstvena istraživanja) i u gotovo svim aspektima (plaće učitelja, nova zakonska regulativa, oprema i infrastruktura, nastavni sadržaji i metode poučavanja), treba hitno i bitno mijenjati (to govorim dvadesetak godina). Te bi promjene trebalo nastaviti od tamo do kamo su prethodnici dospjeli, umjesto da svaki politički mandat, pomalo herostratski, otpočinje “povijesnim promjenama”, koncepcijskim i praktičkim, jer do njih, tobože, ništa nije bilo dobro.
*autor je profesor, političar i član Izdavačkog savjeta EPH