Mjesto na kojem je nekoć bila tvornica Dalmatinka danas izgleda nalik tolikim drugim mjestima postindustrijske propasti. Razbijena stakla, smeće i šuta. Devastirane zgrade u kojima više nema strojeva jer su davno odneseni i prodani. Prazne hale u kojima tu i tamo nazirete ostatke opreme i repromaterijala, tugaljive relikte onoga što se nekoć u tom prostoru odvijalo: rada. Prizor koji se danas može vidjeti u Dalmatinki originalan je - nažalost - koliko i McDonald’s. S neznatnim varijacijama, nalik je tolikim drugim prizorima na mjestima gdje je nekoć bila industrija.
Sinjska tvornica konca Dalmatinka jedna je od stotina sličnih tvornica koje su propale u hrvatskoj tranziciji. Većina njih, pa i Dalmatinka, propale su na sličan način, a ključni akteri u većini su priča bili isti: HDZ-ovske uprave, stečajni upravitelji, strani vlasnici. Čak i prizori iz propasti Dalmatinke nalikovali su tolikima sličnima iz hrvatske deindustrijalizacije: talijanski vlasnici, neisplaćene plaće, popljačkano skladište, uzaludni bunt i blokada tvornice te - na koncu - stečaj koji je 2009. zavazda likvidirao sinjsku predionicu.
Sinj, Trilj, Split, Sisak, Zagreb ili Karlovac - mnogi su hrvatski gradovi puni takvih i sličnih priča, a iza svake od njih ostao je kao jaje jajetu nalik isti pejzaž praznih i opustošenih hala. A iza svake od tih priča - osim ruševina - ostala su i sjećanja, često ložena gorivom aktivne nostalgije i ružičastih pretjerivanja. Ostala je memorija na doba sigurne mjesečne plaće, toplih obroka, tvorničkog prijevoza, odmarališta, fabričkih ambulanti, prvomajskih izleta - ukratko, kolektiviteta.
Nepouzdana memorija
Ta nepouzdana, emocijama obojena memorija u najvećem je broju slučajeva jedino što je ostalo od industrijske kulture u Hrvatskoj. Ta memorija živi s generacijom koja je sad starija od šezdeset, neopisana, nezabilježena, kao grana usmenog pripovijedanja koje će zgasnuti s naraštajem koji pamti. Ali, nije svugdje tako. Postoji jedno mjesto u Hrvatskoj gdje memorija nestale industrije više nije samo grana oralne kulture i političke mitologije. Postoji mjesto u Hrvatskoj gdje je ona dobila puni, potpuni opis i svoj najsjajniji spomenik. A to je mjesto - Sinj.
Ovih dana, naime, u galeriji Sikirica kulturno-umjetničkog središta Sinj otvorena je izložba “Što je nama Dalmatinka dala?”, završni dio velikog, višegodišnjeg projekta istraživanja povijesti i memorije tvornice konca Dalmatinka. Riječ je o projektu koji je 2013. otpočeo i proveo trojac sinjskih autora-kustosa Dragana Modrić, Jelena Pavlinušić i Nikola Križanac. Tijekom četiri godine sinjski je autorsko-kustoski tim istraživao muzejske arhive i fototeke, prekapao po obiteljskim arhivima i tavanima, intervjuirao uz pomoć etnologa desetke bivših radnik(c)a. Konačni rezultat tog višegodišnjeg napora su knjiga-katalog i izložba u galeriji Sikirica.
A ta knjiga i ta izložba čudesno rasvjetljuju utjecaj industrije na jednu generaciju i jednu sredinu, promjene u stilu i načinu života koje je “fabrika” unijela u hrvatsku provinciju te efekte modernizacije na život i položaj žene u jednom tradicionalnom i patrijarhalnom kraju. Sinjskom izložbom je industrijska kultura Hrvatske dobila svoj dosad najbolji spomenik, a može se preuzetno reći da ni jedan njen dio danas nije rasvijetljen tako u tančine kao što je Dalmatinka.
Top-arhitekt
Tvornica prediva i konca Dalmatinka utemeljena je godine 1951. na inicijativu čovjeka koji je u sinjskom kraju bio pokretač takoreći svega. Riječ je o Vici Buljanu, sinjskom komunističkom političaru koji je još 1940. s prikriveno komunističkom listom pobijedio na sinjskim općinskim izborima, a poslije rata je imao niz funkcija, uključujući onu saveznog ministra ribarstva. Unutar prve petoljetke Jugoslavija je planirala sagraditi jednu tvornicu konca i prediva koja bi služila kao repromaterijalna baza za cijelu tekstilnu industriju u povojima. Prema široko rasprostranjenoj urbanoj legendi, tvornica je trebala biti sagrađena u Livnu i zvati se Livnjanka, no Vice Buljan je navodno izlobirao da ona dospije u Sinj, a da bi lobiranje bilo uspješnije, Buljan je osmislio i nesvakidašnju travestiju: lažno sijanje plantaža pamuka u Sinjsko polje, “plantaža” koje su - u toj bizarnoj smicalici - trebale biti sirovinska baza za tvornicu.
Buljan - inače sin prebogate buržujske obitelji koji se komunizmom inficirao kao tinejdžer - spadao je u onu vrstu provincijskih moćnika koji nisu vjerovali u provinciju i smatrali su da je za njegov kraj samo najbolje dovoljno dobro. Stoga je - kad je tvornici odobren budžet - pozvao zagrebačkog top-arhitekta Lavoslava Horvata da projektira tvornicu. Kako je tvornica iziskivala postojanu opskrbu vodom, Horvat je morao osmisliti i vodotoranj te sustav podnih vodova. Dvojica ljudi toliko su se zbližili da je Horvat u narednom razdoblju na Buljanov poziv u Sinju projektirao radničke stanove, hotel, igralište i bazen.
Sam bazen - pak - uzgredni je nusefekt gradnje Dalmatinke: Buljan je krišom “pronevjerio” dio novca i materijala te uz tvornicu sagradio i komunalni bazen koji je otvoren 1952. Tvornica - opremljena engleskim strojevima - otvorena je konačno u rujnu 1952. Pred tvornicu je postavljena figurativna skulptura prelje, a nad portom natpis kako je gradnjom tvornice “ostvareno načelo Marxa i Engelsa tvornice radnicima” te je “ova tvornica predana na upravljanje radnicima kolektiva”.
Osim što Sinj nije imao prvi preduvjet za tvornicu - pamuk, nije imao ni drugi - kvalificirane radnike. Stoga još tijekom gradnje tvornice Dalmatinka šalje 150 (mahom ženskih) radnica na naukovanje u Dugu Resu, Maribor i Kranj. Za mnoge od žena iz sinjskog kraja bio je to prvi odlazak u svijet, prvi susret s modernizacijom, gradom, tehnologijom te prvi izazov patrijarhatu.
Žena, majka, radnica
Dalmatinka je bila - i do kraja ostala - ženska industrija, u kojoj je radilo dvije trećine žena. U poprilično patrijarhalnom kraju pojavljuje se novi akter - žena radnica - što unosi nemalu pomutnju u tradicijske odnose. Intervjui - koje je provela splitska etnologinja Vedrana Premuž Đipalo - pokazuju šok koji je Dalmatinka izazvala u tradicijskoj obitelji. Tvornicu se zvalo “kurvinjak” i kudilo zbog “kurvanja”. Dodatnu je sumnju izazivalo to što su radnice morale često raditi noćnu smjenu. Vodeći se slovenskim primjerom, tvornica je radnicama-putnicama podijelila 400 bicikla, a prizor žene na biciklu bio je pravi šok. Radnička odora uključivala je i kombinezon-hlače, a ideja da žena nosi hlače tada je bila pravi izazov ćudoređu.
Poneke radnice tako navode da su do posla išle u tradicionalnim haljama “šotanama”, da bi se presvukle u hlače na poslu, a nakon posla opet odijevale “šotanu” i u njoj išle kući. Također, najveći dio radnica preuzeo je posao u tvornici, a da je istodobno nastavio sa svim tradicijskim obavezama oko kuće, djece i polja, pa čak i u tvorničkom biltenu izlaze napisi o tome kako radnice u prvu smjenu dolaze premorene od kopanja i mužnje. Prvotni šok zbog toga što žene idu u tvornicu brzo je, međutim, utihnuo. Sigurna plaća, plaćeni odmor i perspektiva dobivanja stana bili su preslatka mrkva u siromašnom kraju da ih se olako odbaci. Ideja da žena radi i donosi plaću već za nekoliko godina postaje samorazumljiva.
Tijekom najvećeg dijela povijesti Dalmatinka je bila ekonomski vrlo uspješna. Sirovi pamuk nabavljala je iz Egipta i od njega proizvodila konac kojim je opskrbljivala 60 posto jugoslavenske tekstilne industrije te izvozila u SSSR, Njemačku, Italiju, Belgiju, Dansku i niz arapskih zemalja. Početkom 60-ih Dalmatinka je prva u SFRJ usvojila tehnologiju proizvodnje sintetskog konca, a u 80-ima je Dalmatinkin konac, posebno osmišljen da ne reflektira radarske zrake, ugrađivan u kotače “nevidljivog” američkog aviona AWACS. Tvornica je otvorila i pogon u Vrlici koji je služio reciklaži pamučnog otpada. Na vrhuncu uspješnosti Dalmatinka je imala gotovo 3000 zaposlenih, listom žena. Kustosica izložbe Dragana Modrić ističe kako je bila fascinirana meritornošću s kojom su neobrazovane radnice poznavale tehnološki proces. Radnice Dalmatinke - kaže - bile su tako iskusne da su samo na opip mogle razlikovati debljine konca manje od milimetra.
Dakako, posljedice koje “fabrika” ima za malu sredinu nisu samo ekonomske. Tvornica je financirala i otvorila srednju tekstilnu školu. Imala je laboratorij za istraživanje i razvoj, kao i zdravstvenu stanicu u kojoj rade i dermatolog, neuropsihijatar, otorinolaringolog i internist. Tvornica ima dva odmarališta u Strožancu i na Peručkom jezeru, financira niz sportskih klubova te obaveznu likovnu sekciju. Izložba donosi neke od radova likovnjaka amatera, a niz socrealističkih, naivnih slikarija prikazuje radnike u pogonu i za strojem. Na jednoj od slika vidi se muškarac u trlišu kako nadgleda stroj. Uz sliku, dakako, ide i usmena legenda: radnik za strojem je otac budućeg oficira KOS-a, a kasnije nacionalnog teoretičara geostrategije Davora Domazeta Loše.
Dakako, uz tvornicu je uvijek išlo i ulaganje u javni standard. Osim što tvornica financira sport i ljetovanje, ulaže se u stanogradnju pa je Dalmatinka sagradila i radnicima podijelila oko 250 stanova te dala oko 700 stambenih kredita. Izložba donosi i zanimljiv originalni dokument kojim radnik Stjepan Marasović 1956. moli Upravni odbor Dalmatinke da mu dodijeli stan. U molbi Marasović ističe da “u tvornici radi od 1951. na dužnosti majstora u odjelu češljara” te ima potrebu napomenuti da mu stan treba jer se “u toku ove godine riješio ženiti”. Osim što je sam dokument zanimljiv relikt jednog upokojenog “welfare statea”, zanimljiva je i činjenica da ga je obitelj sačuvala. Možemo samo pretpostaviti da im je bilo važno sačuvati papirić koji im je na ovaj ili onaj način promijenio život. Kad je o stanovanju riječ, zanimljivo je i to da je preduvjet bio da stan ili kuća budu na području općine Sinj, što bismo mi danas valjda zvali “demografska mjera”. Ta “mjera” je uspjela: Sinj je u tom razdoblju učetverostručio stanovništvo, često se demografski hraneći svojom okolicom.
Što se s Dalmatinkom dogodilo od 90-ih, uglavnom se zna. Prizori tršćanske braće Ladini u fajtu s gnjevnim radnicama dio su memorije dalmatinske tranzicije, kao i slavni slogan s transparenta: “Zakon braće - ne davaju plaće”. Danas, s današnjim razumijevanjem kako funkcionira stečajna mafija, možemo pretpostaviti i što se dogodilo u stečaju sinjske tekstilne tvornice. Tvornica je propala, stečaj proveden, strojevi prodani. No, za razliku od mnogih “ženskih” industrija, “Dalmatinka” nije šaptom pala - bio je to žestok fajt solidarnog, radnog i borbenog ženskog kolektiva koji je uvelike oblikovao društveni pejzaž Sinja. U ožujku 2009. preostale su radnice fabrike otišle na grob svog osnivača, Vice Buljana, i položile cvijeće. Dopisnik Jutarnjeg iz Sinja Vito Perić tada je objavio članak sa znakovitim naslovom: “Umro si ti, umrla je tvornica, a ni mi nismo baš najbolje”. Ostaci hala - kako nisu na moru - i dalje stoje prazni i suvišni te se očekuje da ih kupi jedan nekretninski fond. Od proizvodnje, kao na tako mnogo mjesta, ni na prostoru Dalmatinke nije ostalo ništa.
Slavljenje socijalizma
Ali - znači li to da nije ništa ostalo od Dalmatinke? Ne bih rekao. Sociologinja koja se u Hrvatskoj najviše bavila pitanjem roda, Inge Koludrović Tomić, u knjizi “Pomak prema modernosti” pokazuje kako ni Crkva, ni konzervativna ideologija nisu u tranziciji uspjele zaustaviti emancipaciju u sferi novca i rada, dakle - onu emancipaciju koja je začeta industrijskom modernizacijom. Žene koje je “fabrika” naučila da idu u noćnu smjenu, voze bicikl i nose hlače nisu se više ni mogle, ni htjele vratiti u “šotanu” i kuhinju.
Dalmatinka danas možda jest mrtva, ali ona je trajno promijenila i Sinj i sve one obitelji koje je oprljila. Možda je baš i u Dalmatinki zasluga što Sinj danas ima - gradonačelnicu, i to s nezavisne liste. Ili što su projekt u sinjskoj galeriji izvele svojim snagama dvije domaće kustosice. Ili što je sredina uz koju se obično vezuje politička konzervativnost izrodila jednu ovakvu izložbu koja je po mnogočemu neuvijeno slavljenje socijalizma.
Izložba u sinjskoj galeriji kao da je sama najbolji odgovor na pitanje iz svog naslova: “Što je nama Dalmatinka dala?” Eto što je dala.