U agresiji i nakon okupacije Vukovara poginulo je ili ubijeno 32 djelatnika Ratne vukovarske bolnice, od kojih 20 na Ovčari – 16 djelatnika logistike i četiri Hitne medicinske pomoći, a četvero ih se još vodi kao nestali. Ranjeno je pet liječnika, šest medicinskih sestara, dva vozača, dva člana medicinskog tima i jedan pomoćni djelatnik. Kraj agresije na Vukovar u bolnici je dočekalo 276 medicinskih djelatnika i 38 djelatnika civila uz još 38 djelatnika u pričuvnoj bolnici Borovo-commercea.
Ratna bolnica Vukovar bila je i ostala centralno mjesto stradanja Grada heroja 1991. godine. U njoj se rađalo i umiralo, u njoj su spas tražile tisuće vukovarskih branitelja i civila, ranjenih, izmučenih, gladnih i žednih tijekom gotovo tromjesečne opsade grada. Iz nje je, konačno, krenula i kalvarija njih 264 koji su u vojnim transporterima bivše JNA i autobusima odvezeni na Ovčaru, na put s kojeg se nikada nisu vratili. Za 60 žrtava Ovčare još uvijek se traga.
Herojstvo i stručnost
Djelatnici bolnice preko noći su postali stručnjaci za ratnu kirurgiju, o kojoj ništa nisu znali. Unatoč lošim uvjetima, uspijevali su ljude liječiti tako da uopće nisu imali infekcija, a znalo im je dnevno dolaziti i po 80 ranjenika. Smrtnost u bolnici bila je 2,5 posto. Sve to vrijeme bolnica je bila pod neprijateljskim granatiranjem i bombardiranjem, u čemu ih nije zaustavila nijedna međunarodna konvencija, pa ni zastava Crvenog križa. Nakon sloma obrane, JNA je iz bolnice odnijela svu medicinsku dokumentaciju, koja do danas nije vraćena. Ipak, na temelju dostupnih izvora može se reći da je tijekom opsade u vukovarskoj bolnici primljeno i obrađeno oko 2.500 ranjenika, u prosjeku 30 dnevno. Najmlađi ranjenik imao je 6,5 mjeseci, a najstariji 87 godina. U bolnici su liječeni i ranjenici iz redova JNA i srpskih paravojnih postrojbi, koji su bili smješteni u posebnoj sobi pod stražom, kako ne bi postali žrtve osvete. Značajnu je ulogu imala i Hitna medicinska služba, koja je danonoćno pod kišom granata i bombi obilazila skloništa, dostavljala lijekove i sanitetski materijal, dovozila ranjenike...
U spomen i sjećanje na sve njih, s tugom za onima kojih više nema, ali i s ponosom na to vrijeme, ove srijede, 35 godina nakon sloma obrane grada, upravo su preživjeli djelatnici vukovarske ratne bolnice poveli Kolonu sjećanja iz kruga bolnice prema Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata.
– Puno mi znači što smo na čelu Kolone sjećanja. Osjećam se ponosno jer sam, na svoj način, dala nešto dobro našoj lijepoj Hrvatskoj. Mi smo često bili zaboravljani i kao da smo ostajali po strani. Mi jesmo radili svoj posao, ali smo tim ljudima pružali svu svoju snagu i znanje kako bismo im olakšali, pomogli im i omogućili da se vrate na bojište te, na kraju, obrane našu zemlju – riječi su Smilje Petričević, danas glavne sestre Dnevne bolnice i Poliklinike internističkih djelatnosti u Nacionalnoj memorijalnoj bolnici „dr. Juraj Njavro” Vukovar, a prije 35 godina medicinske sestre u koronarnoj jedinici.
Sestra Smilja bila je u to doba jedna od iskusnijih u bolnici, s 12 godina radnog staža iza sebe. No, danas kaže da ni 50 godina staža ne može pripremiti nekoga za ono s čime su se liječnici vukovarske bolnice suočavali za vrijeme tromjesečne opsade grada.
– Mi zapravo nismo bili svjesni svega što se događa. Dolazili su nam ranjenici, a mi nismo imali iskustva s ratnim ranama. Sve smo učili u hodu. Ranjenici bi nam govorili: „Samo nas malo zakrpajte, mi idemo natrag.” Uvjeti za rad bili su teški, radili smo i spavali u podrumu i prizemlju zgrade, svoju obitelj nisam vidjela tri mjeseca, jer su oni bili u Tompojevcima, 20 kilometara od Vukovara, ali unatoč svemu ništa nam nije bilo teško učiniti za te ljude. Svi smo bili puni adrenalina, a osim što smo im pomagali medicinski, bili smo tim ljudima i utjeha – priča sestra Smilja.
Optimizam i vjera
Prisjeća se ranjenika bez ruku i nogu. Bilo je teško, jer nisu imali dovoljno ni vode ni osnovnih potrepština.
– Jedan mi je pacijent rekao: „Sestro, znam da nema vode, ali nemojte me kupati u krvi.” To su riječi koje vas zauvijek obilježe – prisjetila se naša sugovornica, koja se sjeća i onog famoznog udara avionske bombe „krmače” koja je probila sve etaže i zaustavila se u podrumu, između nogu jednog pacijenta koji je ležao na krevetu u hodniku. I nije eksplodirala.
– Da je eksplodirala vi i ja danas ne bismo razgovarali, niti bi itko od nas danas bio u Koloni sjećanja – uvjerena je.
Puno je priča koje bi mogla ispričati, ali teško joj je izdvojiti jednu ili dvije uspomene iz tog razdoblja. Veli da će to vrijeme ipak najviše pamtiti po tome koliko su svi, unatoč svemu, bili puni optimizma i vjerovali da neće završiti onako kako je završilo.
– Ono što me posebno dirnulo bili su naši ranjenici. Kada bi se noću situacija smirila i prestalo pucanje, oni bi pjevali. Drago Markobašić, primjerice, prekrasno je pjevao „Ave Mariju”. Bilo ga je milina slušati. Ja sam tada, inače, vozila „Peglicu” i svima sam govorila: „Ništa se ne brinite, ja ću sve odvesti kući, moj je auto pun goriva.” Poslije sam ga gledala kako gori. Mnogi od nas nisu bili svjesni što se događa izvan bolnice. Tek kada smo izišli i vidjeli ruševine, drveće bez lišća i gotovo potpunu tišinu bez ptica, postali smo svjesni razmjera razaranja – ispričala je sestra Smilja, koja je u bolnici dočekala i pad obrane grada.
Iz tog doba jedna je priča ostala nezavršena. Njezin tadašnji zaručnik Mario Duvančić, vukovarski branitelj sa Sajmišta, i danas se vodi kao nestala osoba.
– Kasnije sam zasnovala svoju obitelj, ali to je dio moje prošlosti koji nije riješen – kazala je medicinska sestra koja se u Vukovar vratila 2000. godine iako joj je, kako priznaje, bilo teško vratiti se.
– Iskreno, još uvijek se nisam do kraja naviknula – dodala je.
‘Ženo odstupi, ovo je rat‘
Rozaliji Jakumetović, koja je u ratnoj bolnici bila farmaceutski tehničar te vodila brigu o lijekovima, zavojima i drugim potrepštinama, najteže je bilo kada su umirala djeca. To su joj bili posebno bolni trenuci. Priča kako je bilo trenutaka da su jednu tabletu dijelili smo na dva pacijenta. Sredstva za dezinfekciju rana pripremali su prokuhavanjem vode iz radijatora u kotlu za rakiju.
Osim što je skrbila o ranjenima, Rozalija je na kraju spasila i svoga supruga Marija, koji je bio s njom u bolnici i kao civil pomagao u zbrinjavanju ranjenika. Ulaskom okupatorskih snaga u bolnicu on je s ostalim muškarcima odvojen, a onda je Rozalija odnekud izvukla snagu i hrabrost da izravno od Veselina Šljivančanina zatraži da joj vrati supruga.
– Ni danas ne znam gdje sam našla snagu da mu se obratim. Kazala sam mu da su mi supruga odveli i da me zanima zašto je i gdje odveden, pokušala objasniti što je zapravo radio u bolnici, a on je rekao da će sve provjeriti. Nakon nekog vremena došao je autobus u kojem su bili muškarci i tamo sam ugledala svog supruga. Ispred autobusa je bio jedan četnik i ja sam mu rekla da je Šljivančanin rekao da će mog supruga pustiti. On mi je odbrusio da mu to Šljivančanin mora osobno reći. Ja sam ga pošla potražiti i kada sam ga našla on je u jednom trenutku izvadio pištolj i rekao mi: „Ženo odstupi, ovo je rat!” U tom trenutku više nisam mogla progovoriti. No, srećom na kraju je to po mog supruga dobro završilo i on je pušten. Naš sin, kojemu je tada bilo 8 godina, za to je vrijeme bio u bolnici, čekao mamu i tatu – ispričala je Rozalija.
Zagrebački liječnik u ratnom Vukovaru
Među djelatnicima ratne vukovarske bolnice bilo je i onih koji do tada s Vukovarom nisu imali baš nikakve veze. Jedan od njih je dr. Edin Zujović. Zagrebački liječnik, koji je u Vukovar došao 26. rujna 1991. godine na poziv tadašnje ravnateljice bolnice dr. Vesne Bosanac i preuzeo funkciju šefa transfuzije.
– Imao sam tada 39 godina i svoju obitelj. Moja je kćerka Sanda, koja je danas cijenjeni ortodont, tada je trebala krenuti u četvrti razred. Jedne večeri u dežurstvu razgovarao sam s dr. Bosanac koja mi je govorila o teškoj situaciji i ja sam joj kazao: „Ako nemate transfuziologa, doći ću ja.” Tako je i bilo. Liječnik koji je dotad vodio transfuziju, bio je po nacionalnosti nešto drugo i odlučio je otići iz Vukovara. Prvim konvojem, 26. rujna u 5.30 sati, stigao sam u Vukovar. Izišao sam iz kamiona. Čovjek koji me dovezao izišao je nekoliko minuta prije mene, ali mi nije rekao gdje se nalazim. Nije mi rekao ni gdje je bolnica. Nisam znao trebam li krenuti lijevo ili desno. Krenuo sam lijevo. Čuo sam tutnjavu i granatiranje. Još nije bilo ni svanulo. Zatim sam otišao u bolnicu, gdje me već čekala doktorica Bosanac. Tako je počela moja odiseja. Trebao sam ostati dva tjedna, a ostao sam do kraja – prisjetio se dr. Zujović.
Pričao nam je kako se posebno zbližio sa pokojnim novinarom Sinišom Glavaševićem.
– Siniša je dolazio i donosio tekstove. Govorio bi mi: „Ti si rječit, pa mi pokušaj pomoći i pogledaj neke stvari u tekstu.” Uvijek sam mu predlagao da ne dramatizira previše i da ne govori ono što nije, da govori osjećajno, za čovjeka, da ističe dostojanstvo ranjenika, poštovanje prema onome što radimo – kazao je naš sugovornik, koji je kao šef transfuzije često odlazio i izvan bolnice kako bi organizirao akcije dobrovoljnog davanja krvi.
– U ta sam tri mjeseca organizirao deset akcija darivanja krvi. Bio sam jedini liječnik koji je izlazio na teren. Doktorica Bosanac znala je govoriti da se čuvamo. Odgovarao sam joj: „Što da se čuvamo? Netko mora ići.” Krv i krvni pripravci bili su iznimno važni, zapravo strateški materijal, nužan za liječenje. Nije se smjelo znati imamo li ih ili nemamo – pojasnio je dr. Zujović, koji je jednu od tih akcija organizirao i na Dan dobrovoljnih darivatelja krvi, 25. listopada, i to u Borovu naselju, svega stotinjak metara udaljenom od Borova Sela u kojem su bile neprijateljske snage.
– Uvijek ističem jedan vrlo zanimljiv događaj. Naime, kao liječnik odgovoran sam za to hoće li netko dati krv. Moram pregledati darivatelja i procijeniti njegovo zdravstveno stanje. Jednom je došao čovjek od šezdesetak godina. Pregledao sam ga i rekao mu da toga dana ne može darovati krv. Čovjek me pogledao, sjeo ispred mene i počeo plakati. Pomislio sam da sam možda rekao nešto pogrešno pa sam ga upitao u čemu je problem. Odgovorio mi je: „Ja ne idem na crtu bojišnice, ne idem na straže. Živim u skloništu, ali sam ovoga trenutka odlučio dati nešto što mogu dati – a to je moja krv, kako bih nekome pomogao.” To su detalji koji su naoko mali, ali su zapravo veliki, jer govore o snazi svih koji su tada bili u ovom gradu – istaknuo je dr. Zujović, koji unazad nekoliko godina organizira i susrete ratnih djelatnika bolnice.
Oni se svake godine, dan uoči 18. studenoga, okupe u krugu bolnice u jednom zajedničkom „Zagrljaju”, kako su nazvali svoje okupljanje, izgrle se, izljube, prebroje koliko ih je još ostalo, upale svijeće za one kojih nema... Tako je bilo i ovog 17. studenoga. Sve ih je manje, ali tu su kao živi svjedoci vremena koje nikada neće biti zaboravljeno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....