Baš u trenucima kada smo počeli fantazirati da bi se čak i turistička sezona možda mogla spasiti, u Hrvatskoj se iznova značajno povećava broj slučajeva inficiranih virusom SARS-CoV-2. S obzirom na to, sada bismo svi trebali zadržati smirenost.
Na žalost, čini se da zahuktavanje političke kampanje usporedo s rastom broja slučajeva Covida-19 dovodi do javnog histeriziranja koje može doprinijeti destabiliziranju naše male i, u usporedbi s drugim državama u EU, vrlo neuspješne zemlje.
Mi nemamo kapital, nacionalne resurse, novac ili znanja kojima bismo se mogli razbacivati. Ekonomija nam je slabašna. Godinama nismo sposobni organizirati bilo kakve ozbiljnije reformske procese. I sada se, umjesto da vodimo racionalni obračun s virusom, moramo suočiti s licemjernim moraliziranjem koje jedino pridonosi dizanju panike, koja bi, pak, donositelje odluka mogla natjerati na greške poput novog nacionalnog lockdowna. Većinu slijepih lockdowna pokrenula je politička panika, pa bi to mogla ponovo.
Najgori primjer nametanja lažnih moralnih standarda jest slučaj Đoković. Umjesto da pristojno zahvalimo čovjeku što je kao najveći svjetski teniski as pokušao odraditi promociju Hrvatske kao destinacije za odmor uz sport, razni moralni autoritet počeli su tražiti Đokovićevu odgovornost. S jedne strane imamo Đokovića koji je kao glavna zvijezda turnira u Zadru imao peh jer je bugarski tenisač Dmitrov, osim dobre volje, sa sobom donio i SARS-CoV-2 te zarazio još nekoliko tenisača, a s druge razne dušobrižnike koji su Đokovića počeli optuživati za nepostojeći krimen, izjednačavajući ga s imbecilom. Isti takvi imbecili tih su dana hodali prepunom zagrebačkom Ikeom, gužvajući se u grupicama kupaca željnih šopinga, ili su pak otišli do Arena centra kako bi u podjednakoj gužvi odabrali sve što im treba za dobar odmor i uživanje na plaži nakon stresnog proljeća s Covidom-19. Sve, naravno, bez maski, a u zatvorenom prostoru.
Idemo dalje: po čemu su se to epidemiološki razlikovali svi oni koji su se bez maski vozili u zagrebačkom tramvaju u odnosu na slavnog srpskog tenisača osim što su vjerojatno bili puno mrzovoljniji? Zašto službeni fotoreporter teniskog turnira u Zadru misli da je on isti slučaj kao i Plenković, koji je nakratko dodirnuo Đokovića (pa ne mora u izolaciju), a fotoreporter mora jer se vozio u kombiju sa zaraženim Dmitrovom, te stoga, tobože, prokazuje nekakvu nepravdu, nekakav nejednaki tretman u odnosu na premijera?
Zar je moguće da su ljudi toliko needucirani? Je li dijete u Zadru, koje je zaraženo jer se htjelo družiti s tenisačima, možda nešto krivo ako se usporedi s onima koji sada zvocaju oko Đokovića, a tih su dana bistrili političke teme sjedeći s prijateljima u nekom zagrebačkom kafiću na udaljenosti od 20 do 30 centimetara? I bili zadovoljni što se druže.
Ima, naravno, dilema oko dvostrukih aršina, ali oni nisu vezani uz zadarski turnir. Primjerice, zašto se Talijanima dijele vaučeri za hrvatske hotele, a Srbima i Bosancima smo požurili zabraniti dolazak? Hoćemo li Britancima, kad im premijer Johnson uskoro dopusti putovanja, također reći ne, baš kao Bosancima? Nećemo. Jer Englezi imaju više novca nego Bosanci. Treba upozoriti da će britanski turisti možda navaliti kao pušteni s lanca. Ako pogledate slike iz Britanije, na njihovim su se plažama natiskali deseci tisuća ljudi, a temperatura mora bila je 15 Celzijevih stupnjeva. Jesu li i svi oni “glupi” kao Đoković?
Nisu bedaci ni Britanci ni Đoković; samo su ljudi koji se žele opustiti i zabaviti, baš kao i Balkanci.
Najveća je parodija to što su Đokovića u jednom trenutku nerazumno počeli tretirati kao da je “odgovorna osoba” za Covid, a ne sportaš. Đoković je odjednom postao državnik, epidemiolog i matematičar u jednoj osobi koja je na temelju Gompertzove funkcije trebala utvrditi da je prerano za turnir u Zadru. Inače, Gompertzova funkcija govori da se rast na početku ubrzava, a onda u jednom trenutku staje. Upravo je to krivulja zaraze koju gledamo u većini zemalja. Kad bi se Đoković ipak nekim ludim slučajem bavio Gompertzom, to bi značilo da bi tenisku lopticu napucavao svaki put nebu pod oblake, pa bi gledatelji pratili kako ona doseže vrhunac i lagano pada u protivnikovo polje. Bio bi to užasno dosadan i predvidljiv tenis.
Očigledno je da treba ohladiti situaciju i previše uzbuđene zamoliti neka medijsko kamenje s kojim se vole nabacivati spuste na zemlju. Epidemiološke mjere moraju postojati, ali one više ne smiju blokirati kompletni javni i veliki dio ekonomskog života. Ne smije nam se događati da se neki fotoreporter javno čudi što mora u samoizolaciju jer se vozio u zatvorenom prostoru sa zaraženom osobom, a poznato je da se SARS-CoV-2 najviše širi bliskim kontaktom u zatvorenom prostoru. Ne skače koronavirus s nečijeg ramena u tuđa usta, baš kao što ni ostali virusi nemaju nadnaravne sposobnosti. Da je virus u stanju skočiti s nečijeg ramena u tuđa usta, bio bi to virus Superman u SARS-CoV-2 soju. Legenda među koronavirusima. Drugo je pitanje bi li Plenkoviću pametniji PR bio otići u izolaciju. Ma naravno. Trebao je to učiniti i biti primjer, ovako je ostao klasični balkanski političar.
Posebno treba naglasiti da nam uz smireni pristup nije zabranjena empatija prema oboljelima od Covida-19 ili rizičnim skupinama, iako to strahoširitelji tako tumače. Naravno da svi smijemo biti kao poznata hrvatska liječnica Nela Sršen, koja nam je iz Italije slala upozorenja koliko teško spašava živote mladih ljudi, a sada objašnjava kako je evidentno da virus slabi te se dovoljno osloniti na temeljnu epidemiološku zaštitu tj. nošenje maski. Upravo je Nela Sršen lijepo u Slobodnoj Dalmaciji objasnila koja je razlika između čovjeka koji je pozitivan na SARS-CoV-2 i onih koji mogu zaraziti druge, no o tome širitelji straha malo vode računa. Kao da žele da ponovno čujemo zabrinuti glas Nele Sršen koja se u Italiji bori za živote teško oboljelih uz previše nepoznanica. Trebamo li doista povratak u prošlost? Ili bismo trebali, kako kaže Nela Sršen, razlikovati svaki novi prijavljeni slučaj infekcije od broja ljudi koji mogu širiti opasnu zarazu?
Ponovimo stoga i nekoliko znanstvenih saznanja o tome što je različito u odnosu na dane kada smo morali uvesti potpuni lockdown jer jednostavno nismo znali koliko je SARS-CoV-2 opasan. Evo nekoliko važnih informacija.
Osim što sada znamo da se virus širi kapljično, zbog čega je najopasniji dulji bliski kontakt u zatvorenim prostorima, ne smijemo zaboraviti kako se u najteže pogođenim zemljama pola smrti dogodilo u domovima za skrb i staračkim domovima. Primjerice, u Sjedinjenim Državama 41-52 posto smrti od Covida-19 dogodilo se u domovima, a u Belgiji čak 53 posto. U Stockholmu su tri četvrtine teških ishoda povezane s domovima. Dodatnih 10 do 30 posto smrtnih slučajeva u najviše pogođenim zemljama dogodilo se u bolnicama. Nije li iz tih podataka jasno koje sustave trebamo posebno čuvati?
Sada kad znamo da prvi val Covida-19 ipak nije statistički tako opasan kako se činilo dok smo pratili Wuhan i Bergamo, zapravo trebamo računati na to da je veća vjerojatnost da drugi val bude još manje opasan, možda poput virusa obične prehlade. Ne možemo biti sigurni, ali u kasnom 19. stoljeću jedan od četiri koronavirusa (OC43) obične prehlade prešao je vjerojatno sa životinja na ljude te je u prvom valu bio puno opasniji. Isto vrijedi i za SARS i za MERS. Čak postoji teorija da je OC43 kriv za notornu pandemiju 1890. godine koja je pripisana virusu gripe. I ti virusi obične prehlade kasnije ostaju puno opasniji za stare i bolesne, dok većina srednje dobi i mladih prolazi s vrlo blagim simptomima. Dosadašnje povijesno iskustvo s koronavirusima, dakle, ne ukazuje na to da će tek drugi val biti kataklizma. Uostalom, ovaj virus zasad ne mutira poput virusa koji izaziva gripu.
Najnovija istraživanja pokazala su, nadalje, da je moguće da velik dio populacije ima prirodni imunitet na SARS-CoV-2, na što epidemiolozi nisu računali. Sasvim je moguće da nas složenim imunološkim reakcijama brane naše T-stanice, što bi značilo da se postojećim PCR i testovima na antitijela ne može utvrditi ukupan broj zaraženih, koji bi mogao biti daleko viši, te bi posljedično IFR stopa (stopa smrtnosti) ispala još manja. Jedno od takvih istraživanja, objavljeno u vrlo uglednom znanstvenom časopisu Cell, doslovno govori da 50 posto (!) ljudi ima tzv. CD4 statičnu imunost na SARS-CoV-2, a da nikad nisu bili izloženi virusu te nisu mogli razviti antitijela. To znači kako je moguće da su zemlje koje su loše prošle u prvom valu epidemije možda blizu imuniteta krda jer se mnogi na testiranjima nisu pokazali pozitivnim zato što su ih obranile T-stanice. Ovo je zasad optimistična teorija zasnovana na istraživanjima, a kataklizmični je scenarij poput horora proizašlog iz fiktivnih matematičkih modela.
Treba, što je najbitnije, reći da danas ipak puno više znamo o tome koliko su štete napravili panični slijepi lockdowni, i to ne samo po pitanju ekonomije. Kad su padali prvi slijepi lockdowni, u potpunosti se, recimo, zaboravilo da će se usporiti pregledi ljudi sa sumnjom da imaju karcinom. Karcinome je nužno dijagnosticirati što ranije. To je često pitanje života i smrti. U Britaniji procjenjuju da će 7000 ljudi umrijeti jer im karcinom nije dijagnosticiran na vrijeme. Usporene su i transplantacije. U Zagrebu se slavilo kad su ponovo pokrenute. Broj žrtava odgođenih transplantacija također će se na razini EU mjeriti velikim brojevima.
Bit će teško procijeniti koliko će ljudi ukupno prerano umrijeti od kroničnih i akutnih bolesti jer su bili uskraćeni za adekvatnu zdravstvenu skrbi zbog lockdowna. Milijuni? Ne treba se previše iznenaditi ako za koju godinu post festum analize dođu do tako tragičnog zaključka.
Lockdown jest dilema između života i smrti, samo se zaboravilo na sve one koji umiru uz dijagnozu koja ne glasi Covid-19, a takvih je više. Zaboravilo se i na stare i na mlade. Zaustavljeni su programi cijepljenja te je pitanje koliko ćemo kasnije brojati žrtava među mladima. Stotine tisuća? Jesmo li svjesni koliko smo zakinuli djecu prekidom normalnog školovanja?
Nažalost, nemamo podatke za Hrvatsku, ali u Engleskoj i Walesu iznenadili su se kad su zabilježili 10.000 smrti više oboljelih od demencije (+83 posto) jer zbog lockdowna nisu dobivali odgovarajuću skrb. Obratite pozornost na to da govorimo o smrtima, a ne o depresijama zbog gubitka socijalnog kontakta ili nekim bezazlenijim psihološkim problemima poput dosade. Ne govorimo čak ni o rastu nasilja u kući ili mogućoj eksploziji alkoholizma, ne spominjemo droge, ni teške ni lake, pa ni antidepresive. Preskočit ćemo i nemoguću procjenu raspada obitelji zbog svega što smo nabrojali u prethodnoj rečenici, kao i zbog teških ekonomskih i socijalnih posljedica koje sigurno možemo očekivati.
Oboljeli od Covida-19 u slijepom lockdownu na neki se način privilegirani. Kad preminu u RH, predstavnici stožera na televizijskoj konferenciji za novinare kažu da su, “nažalost, preminuli”, a onih preostalih 150 se ne spominje. U Sjedinjenim Državama izbacuju stare, nemoćne i bolesne iz domova za skrb sa slabijim policama osiguranja, sve kako bi se bolje naplatili od oboljelih od Covida-19 s boljim policama.
Puštaju zarazu u domove radi zarade dok zgrožene obitelji traže svoje izbačene bližnje po raznim ubožnicama, iz koji su neki dementni zbog neodgovarajuće skrbi odlutali u nepoznatom smjeru. O svemu tome lijepo je izvijestio veliki The New York Times, iako je puno bolje pozicionirao temu o novom, strašnom valu koronavirusa po pojedinim američkim državama, i to u trenutku kad se taj val nije naročito podigao.
Dodajmo kako su Ujedinjeni narodi upozorili da će se politika lockdowna posebno dramatično odraziti na porast broja smrti u nerazvijenim zemljama, no nekako je na ovom planetu normalno da u svijetu svake godine oko 1,5 milijuna većinom mladih ljudi umire od tuberkuloze, ali paničarimo oko virusa SARS-CoV-2. Prestalo nas je zanimati i to što oko 1,1 milijarda ljudi živi s prijetnjom gladi. Koga briga za nerazvijene zemlje ako se u bogatima političari osjećaju ugroženi?
Nevjerojatno je kako se puno ljudi upecalo na čudno utopijsko društvo lockdowna, puno fobija, manipulacija i autoritarne kontrole, kao da je to lakše rješenje, umjesto da smo racionalno pristupili rizicima. Zastrašivanje i javno histeriziranje mnogima je postalo poput hobija. Možda čak poput ovisnosti. Koliko je među nama koronadžankija ovisnih o dnevnoj dozi plašenja? Koliko je takvih među znanstvenicima? Objavljene su hrpe istraživanja utemeljenih na matematičkim modelima koji su doslovno izmišljeni, a ukazivali su na to da ćemo mrtve brojati u milijunima. I nikome ništa. Koliko je onih koji se za vrijeme pandemije osjećaju važniji, pa svjesno mute vodu jer su bolje pozicionirani?
Treba naglasiti da se širenje straha pretvorilo u medijsku industriju mućenja vode. Voda je ponegdje već toliko mutna da se pretvara u mulj. U taj mulj mnogi ubacuju još blata. Koji je cilj?
Ako se masovnim i agresivnim testiranjem, praćenjem kontakata te jednostavnim mjerama zaštite možemo braniti od Covida-19, hajdemo to jednostavno činiti. Nije li čovječanstvo davno naučilo što sve proizlazi iz atmosfere zastrašivanja i hajki? U osnovi, trebamo nositi maske u zatvorenim prostorima, i to zbog toga kako bismo štitili druge ako smo kojim slučajem zaraženi, a to ne znamo. Je li to toliko teško? Jest, bit ćemo uskraćeni za puni doživljaj svijeta u kojem se orijentiramo tako što čitamo ljudska lica, emocije. Ljudi instinktivno ne vole brnjice, baš kao ni psi. Koje živo biće s nosom i ustima želi nešto navući preko tih otvora na tijelu? No, maske su, barem uz visoke stope rasta broja novozaraženih, racionalan izbor.
Naravno, treba biti oprezan. Treba uzeti sve opcije u obzir, razmišljati strateški. Iako postoji empirijska osnova za tezu da će virus koji je prešao sa životinja s vremenom oslabjeti, drugi val možda će za neke ipak biti puno gori nego prvi. Naime, zemlje koje su bolje prošle u prvom valu mogle bi, prema matematičkim modelima (i seljačkoj zdravoj logici), proći lošije u drugom. No, to su samo matematički modeli, ne istraživanja, a o virusu znamo dovoljno da to možemo spriječiti. Kod nas se, uostalom, još ne čini da možemo govoriti o drugom valu, nego o klasterima infekcija zaostalim iz prvog vala. Trebamo li o tome pitati “odgovornu osobu”, doktora za tenis Đokovića, ili smo ipak mrvicu pametniji od toga?
Čini se da su najtanja karika u Hrvatskoj broj i agresivnost testiranja. Tu sigurno nismo usporedivi s najuspješnijim zemljama, pogotovo ne s Tajvanom ili Singapurom koji je otkrio 40.000 zaraženih te zabilježio samo 25 smrti. Nije poanta, kao što to tvrde neki čudni znanstvenici, voditi rat do istrebljenja svih koronavirusa, nego minimizirati broj najtežih ishoda. Istrebljenje virusa svaka bi država vjerojatno platila po previsokoj cijeni; ekonomskim i socijalnim posljedicama, zdravljem nacije i ljudskim životima. Idemo za to optužiti jednog dobronamjernog nabijača teniske loptice i suditi mu u Haagu.
Je li možda ipak, realno gledajući, veći antiheroj od Đokovića onaj nabrijani član istarskog stožera koji već dulje vrijeme pljucka po nacionalnom stožeru da bi uzdigao sebe te pritom širi atmosferu raspada, nesposobnosti, svađe, histerije? I to na poluotoku čija ekonomska budućnost ovisi o turistima.