Kratka vijest o tragičnom događaju koji je šokirao javnost u Hrvatskoj glasi da je u četvrtak 4. srpnja u Rovinjskom Selu 33-godišnji otac ostavio četverogodišnje dijete u parkiranom automobilu. Kad se nakon otprilike dva sata vratio, ustanovio je da se dijete onesvijestilo i odmah pozvao Hitnu pomoć. Djevojčica je u bolnici KBC-u Rijeka nakon tri dana podlegla posljedicama toplotnog udara i dehidracije. Policija je protiv oca podnijela kaznenu prijavu zbog kaznenog djela povrede djetetovih prava.
Novinari ne navode detalje o točnim okolnostima u kojima je došlo do tragedije. O mogućim razlozima zna se još manje. Ali, na osnovi neslužbenih izjava očevidaca i poznanika nije teško zamisliti kako se događaj odvijao.
U Sutivancu je osvanuo još jedan topao dan i ništa nije slutilo na promjenu vremena, kišu i pad temperature koje su meteorolozi najavljivali već danima. Dario je - nazovimo ga tako jer policija ne otkriva identitet optuženog - u četvrtak 4. srpnja bio još uvijek na bolovanju zbog operacije koljena, ali nazvala ga je frizerka iz njegova salona u Rovinjskom Selu i zamolila da joj priskoči u pomoć. Očigledno je počela prava turistička sezona pa i gužva u njegovu salonu. Malu Mirnu - nazovimo i nju izmišljenim imenom - nije toga jutra imao kome ostaviti, ali računao je da se neće dugo zadržati na poslu. Uzeo je usnulu kćer u naručje, odnio je u auto i krenuo. Brzo je prešao tridesetak kilometara i parkirao auto pored salona.
Djevojčica je čvrsto spavala. Bolje da je ne budim, pomislio je izlazeći, ionako sam za čas nazad. Pogladio ju je po kosi, zatvorio je prozore da joj ne ulazi prašina jer su radnici popravljali ulicu i zaključao auto. Vani je bilo toplo, ali ne i vruće. Ljudi koji su čekali, bili su već nervozni i on se primio škara. Volio je svoj posao i dobro mu je išlo. Radio je a da nije ni primijetio da vrijeme prolazi. Kad je pogledao na sat, problijedio je: već je bilo prošlo dva sata i malena se sigurno probudila i uplašila jer je sama. Požurio je na parkiralište.
Prema daljnjem tijeku događaja opisanom u medijima, čini se da su radnici na gradilištu koji su primijetili dijete u automobilu alarmirali Darija. Dario koji je došao do već usijanog automobila otvorio je vrata i našao Mirnu koja je jedva disala. Sigurno je da je on sam panično nazvao Hitnu pomoć moleći ih da požure. Prema njihovoj verziji u medijima, djevojčica je oko dva sata provela u vrućem automobilu na 40 stupnjeva. “Djelatnici Hitne pomoći dijete su našli po dojavi u klimatiziranom prostoru i tada je imalo 38,2 stupnja.”
Policija je zaprimila liječničku prijavu iz pulske bolnice u 15 sati.
Mora da je Dario, kao i svaki drugi roditelj, premro kad je shvatio što se dogodilo. Njegovo stanje panike, strah za život djeteta, grižnju savjesti i užas koji ga je najvjerojatnije spopao kad ju je ugledao onako beživotnu i bez svijesti još možemo sebi predočiti. Ali zamisliti kako je bilo tom djetetu, čija se temperatura već nakon pola sata, kako se automobil grijao na suncu, počela dizati do preko 40 °C, kako se probudila oznojena i žedna, kako je plakala i dozivala tatu dok je udisala vreli zrak i omamljena vrućinom polako gubila svijest - to je previše bolno.
Ne pomaže ni tehnički, hladan opis uzroka smrti u liječničkoj izjavi: “Došlo je do razvoja metaboličkog urušavanja, multiorganske disfunkcije uvjetovane teškim toplinskim šokom” ili upotreba termina poput febrilna konvulzija, odnosno epileptički napadaji. Već sama pomisao na dijete ostavljeno u automobilu dva sata na suncu izaziva u čovjeku jezu, bijes i osudu istovremeno.
Kome se to može dogoditi?
Naravno, već prvi medijski naslovi dramatično govore o djetetu ostavljenom ili zaboravljenom u kipućem ili uzavrelom automobilu, bez obzira na to što automobil nije bio uzavreo kad je otac ostavio dijete da u njemu spava. Naslovi su senzacionalistički jer im je cilj potaknuti znatiželju (i klikove!), ali su i rezultat istinskog šoka. Kod nas se ovako nešto, pogotovo sa smrtnim ishodom, ne dešava često. Ali fenomen djece koja dehidriraju u zatvorenim automobilima dok roditelj skokne u dućan ili na kavu je poznat, pa tako saznajemo da u SAD-u oko pedesetero djece godišnje strada na ovaj način, a više od polovine njih je mlađe od tri godine. Većinom su ta djeca nenamjerno ostavljena predugo i mogla su biti spašena.
Tim više što postoje senzori i alarmi koji registriraju pokrete u automobilu, nisu skupi i lako se mogu ugraditi. No, ljudima ne pada na pamet da bi se takvo što moglo dogoditi baš njima, iako statistički podaci pokazuju da se to događa - svima. I bogatima i siromašnima, nepismenima i visokoobrazovanima, svim etničkim grupama, majkama i očevima podjednako, odgajateljima i učiteljima, vojnicima, poštarima, advokatima, profesorima i električarima - dakle, najrazličitijim profesijama. Prema mišljenju stručnjaka, to se može dogoditi svakome, a najveću ulogu igraju okolnosti.
Psihijatri bez milosti
Pa ipak, čovjek tu pomisao odbija od sebe i muči ga pitanje kako se to moglo dogoditi. Kakav je to čovjek koji zaboravi dijete u automobilu? I je li možda u ovom slučaju riječ o čovjeku koji je namjerno, a ne iz nepažnje usmrtio svoje dijete, dakle o ubojici? Godine 2009. The Washington Post je sažeo ovu dilemu u naslovu: “Fatalna nepažnja: je li zaboraviti dijete na stražnjem sjedalu automobila strašna pogreška ili kriminalni čin?” U njemu Gene Weingarten, dobitnik Pulitzerove nagrade, detaljno opisuje nekoliko slučajeva u kojima su roditelji kažnjeni, ali i oslobođeni krivnje - poput Milesa Harrisona, Mary Parks i Lyn Balfour - i razgovara s brojnim stručnjacima, od sudskih vještaka do liječnika i znanstvenika koji se bave pamćenjem.
“Možda nema veće ljudske pogreške od ove koja temeljno potresa poimanje zločina, kazne, pravde i milosrđa u jednom društvu”, piše Weingarten. Među ostalima, navodi i mišljenje Eda Hicklinga, kliničkog psihologa koji za slučajeve smrti djece od hipertermije kaže: “Mi smo ranjivi, ali ne volimo kad nas nešto podsjeti na to. Vjerujemo da je svijet razumljiv, da nije prijeteći i da ga se može kontrolirati, da će sve biti u redu ako se držimo pravila. Kad se ovakve stvari dogode drugima, imamo potrebu da ih svrstamo u neku drugu kategoriju. Ne želimo im sličiti, a činjenica da ta mogućnost postoji previše je zastrašujuća da bismo se nosili s njom. Zbog toga vjerujemo da ti ljudi moraju biti monstrumi”.
Ne moramo se zadržavati u SAD-u jer i brojne reakcije na ovaj slučaj demoniziraju oca. Mnoge su brutalne, na rubu poziva na linč: treba im odmah uzeti djecu, kakav to roditelj zaboravi dijete u automobilu na +40, na trg i metak, dijete je mrtvo radi nečije frizure, to nije otac to je smeće koje treba vječno trunuti u zatvoru, odmah pucat u čelo itd.
Čak i profesionalci kao psihijatri zaprepašćuju oštrim i vrlo emocionalnim reakcijama u kojima eksplicitno osuđuju i unaprijed donose presudu (ubojstvo iz nehata), a isključuju druge elemente, poput okolnosti, mogućnost trenutačnog zaborava, ulogu slučaja, potrebu profesionalnog uvida u ličnost oca, pa se po tome ne razlikuju puno od anonimnih reakcija na medijskim platformama. Stoga tekst iz Indexa vrijedi opširno citirati:
Dr. Herman Vukušić, psihijatar s Klinike za psihološku medicinu KBC-a Zagreb, za Index je rekao da nema opravdanja za takve osobe. Roditelj koji to napravi ne posjeduje nikakve roditeljske kompetencije. Ovo je za robiju od 20 godina pa neka se netko drugi zamisli ubuduće hoće li ostaviti svoje dijete samo i bespomoćno u vrelom autu. Za takve slučajeve su potrebne najgore moguće sankcije, a vrlo često je to određen profil ljudi pa smo tako prije par mjeseci imali roditelje, pijandure, koji su ostavili dijete na šajbi pa je umrlo”, rekao je dr. Vukušić za Index.
Za ovo, navodi, slobodno možemo reći da je ubojstvo iz nehata te na to tako treba i gledati. Za tako nešto, smatra, ne postoje nikakva opravdanja ni isprike.
”Nema tu nikakve isprike, kao, eto, to se dogodilo. I meni se može dogoditi da pacijentu propišem krivu terapiju, ali za to trebam i kazneno odgovarati. Zbog takvih slučajeva struci se treba dati da kaže što se događa u našoj zemlji, kod nas vlada kompletna devalvacija svih društvenih normi koja ima pogibeljne posljedice kao što vidimo na ovom slučaju iz Rovinja i Đakova”, rekao je dr. Vukušić.
Oštar je i dr. Špiro Janović, psihijatar na Klinici za psihijatriju KBC-a Zagreb i sudski vještak za psihijatriju.
”Ovdje se radi o egoizmu roditelja, nebrizi za dijete i orijentiranosti samo na sebe. Roditelj je prvenstveno mislio o sebi, a nikako o djetetu. Tko god tako nešto napravi, znači da ni sekunde ne misli na dijete jer u protivnome ne bi ostavio dijete ni sekundu samo u automobilu”, rekao je dr. Janović.
Ako se vratimo sad već verbalno linčovanom i bez suđenja osuđenom Dariju, evo jedne rečenice koja pojašnjava okolnosti događaja, a koju bi i psihijatri i policija i sud i svi koji imaju posla s ovim slučajem trebali uzeti u obzir. Iz Hitne pomoći kažu kako im je Dario rekao na putu u bolnicu da je računao kako će se zadržati 15 minuta na poslu. I još nešto, što zapravo doprinosi užasavanju: automobil je bio parkiran u neposrednoj blizini salona, što mu je vjerojatno dalo osjećaj da kontrolira situaciju.
Kriva procjena
No, ostanimo pri tome da se ovo dogodilo normalnom čovjeku, običnom ocu koji je krivo procijenio koliko će vremena biti odsutan. Jer, sudeći prema razgovoru s njegovim susjedima i klijentima, radi se upravo o takvom čovjeku i zbog toga je šok koji je uslijedio bio još veći. Ti ljudi ga znaju kao odgovornog oca tako da o zanemarivanju djeteta, tvrde, ne može biti ni riječi. Nikada nisu čuli lošu riječ o Dariju, dapače potvrđuju da “on živi za svoju obitelj” - ima još jedno dijete, a treće je na putu. Neki elementi njegova ponašanja i toga četvrtka ujutro to očito potvrđuju: Mirnu nije ostavio samu u stanu da čeka dok on dođe, nije je želio probuditi nego je ostavio da spava u autu to kratko vrijeme koliko je namjeravao biti odsutan, zatvorio je prozore da u auto ne uđe prašina a vjerojatno i buka s gradilišta, auto je parkirao u neposrednoj blizini salona...
Ovo svjedoči o pažnji i brizi, a ne o zanemarivanju. No, njegova procjena da će biti odsutan samo 15 minuta pokazala se fatalnom. Ili je to bio niz nesretnih okolnosti, od činjenice da nije bilo nikoga kome bi ostavio dijete na brigu do toga da je Mirna zaspala u autu, do gužve u salonu i vremena koje je prolazilo brže nego što je mislio? Je li vrijeme, taj sat ili dva sata - izjave se razlikuju - bilo samo jedan element u nizu, ali presudan? Ipak, bilo da se radi o jednom ili dva sata, to nije kratko vrijeme, to nije tren u kome se zaboraviš jer ti nešto privuče pažnju pa ti se dijete otme iz ruke i padne pod kotače automobila.
Kako je bilo moguće u tom vremenu ne pomisliti na dijete zaspalo u automobilu, zašto mu nije palo na pamet da bi djetetu moglo biti prevruće? Jedino ako se radilo o izvanrednim okolnostima koje bi ga, smatraju stručnjaci, mogle odvratiti od pomisli na dijete, kao u nekoliko američkih slučajeva. Recimo da je u pitanju bila ljubavna afera ili, pak, ozbiljna svađa ili tučnjava, porast adrenalina mogao bi objasniti pomućenost njegove svijesti.
Svakom je čovjeku najzanimljivije to pitanje kako jedan normalan čovjek može zatvoriti svoje dijete u auto i ostaviti ga da se u njemu skuha? Zaborav kao mogući razlog, isti najobičniji zaborav koji nam se svima povremeno dogodi, sasvim je neprihvatljiv. “Što se točno dogodilo toga dana i zašto ju je ostavio u autu, nitko ne može dokučiti”, kaže jedan od onih koji poznaju Darija. Ovo vjerovanje da nitko ne može dokučiti svijest takvog oca je, čini se, prevladavajuće.
I sama ministrica Nada Murganić izrazila se slično o slučaju zlostavljanog dvoipolgodišnjeg dječaka koji je dopremljen u bolnicu s prijelomom ruke, modricama i ožiljcima od gašenja cigareta, kad je izjavila: “To ne može ljudskom umu biti pojmljivo”. Naravno da može i, dapače, mora jer ga je počinilo drugo ljudsko biće. Odbijanje razumijevanja je najlakše jer je istovremeno i odricanje odgovornosti i mogućnosti da i sami pogriješe.
Ali stručnjaci za pamćenje imaju štošta pojasniti. Naime, pamćenje ne funkcionira onako kako mi to zamišljamo, premda smo i sami iskusili trenutke neobjašnjivog zaborava. Uz to, pamćenja ima više vrsta. “Pamćenje je mehanizam i nije bezgrešan. Svjesni dio daje prednost stvarima prema njihovoj važnosti, ali to ne važi i na nivou stanica. Ako ste u stanju zaboraviti svoj mobilni telefon, onda ste potencijalno sposobni zaboraviti i dijete”, objašnjava David Diamond, profesor molekularne psihologije.
Je li moguće da se Dariju dogodilo baš to, da je zaborav, ili prekid dnevne rutine to jest izvanredna situacija, ili stres, nesanica, poremećaj pažnje.. što je sve, prema mišljenju stručnjaka, moglo biti uzrokom neuobičajenog ponašanja toga četvrtka, a što nema veze s prethodno iskazanom uobičajenom brigom za dijete? Međutim, ovo je objašnjenje zastrašujuće i zato neprihvatljivo jer podrazumijeva da bi se tako nešto moglo dogoditi bilo kome. Brutalne reakcije okoline u ovom su kontekstu tek način izražavanja samoobrane, simptom straha od samoga sebe, od onoga nepoznatog u nama. Kao i strah da razumijevanje nužno vodi ka opravdanju zločina.
Izvan pravnih okvira
To nas vraća već spomenutoj kategoriji monstruma, odnosno potrebi samoobrane guranjem takve osobe među drugačije, među poremećene i monstrume. Pokušaj razumijevanja doživljava se kao opravdanje osobe koja se smatra odgovornom za tragediju. Ali razumijevanje je nužno, kako zbog te osobe tako i zbog nas samih i naših vlastitih postupaka. Monstrumi su uvijek najlakši izlaz, ali i način izbjegavanja suočavanja s vlastitim slabostima pa i odgovornosti. Jer ako je riječ o patološkom slučaju, o monstrumu koji je nepažnjom i sebičnošću usmrtio dijete, ili bolesniku koji je to učinio namjerno - onda nema razloga za razmatranje.
Tu nema pouke za druge, odnosno nema moralnog smisla priče: čovjek je monstrum, pa je počinio ubojstvo. Nije to različito od, recimo, ratnih zločina. Zločine čine i psihopati, kojih uvijek ima ali u vrlo malom postotku. No njihov je broj zanemariv i stoga nezanimljiv u moralnom smislu. Kakvu pouku za sebe i svoje ponašanje možemo izvući ako je istina da ratne ili bilo koje druge zločine, uključujući i zanemarivanje djeteta, čine manijaci koji su, eto, takvi po svojoj prirodi, tako su rođeni i tu se ništa ne da popraviti? Nikakvu, baš nikakvu.
Javnost, naravno, može nagađati zašto se to dogodilo, je li smrt uslijedila zbog nepažnje, zaborava ili, pak, namjere. O tome je li zaboravljanje djeteta na stražnjem sjedalu automobila strašna pogreška ili kriminalni čin ionako će odlučiti sud jer jedno je namjera, a drugo je nehat. O motivu će ovisiti Darijeva sudbina. Spomenimo samo da je na sličnom suđenju u SAD-u sud odlučio da nema zločina jer nije bilo namjere, dok je u drugom gotovo istom slučaju odlučio kazniti oca.
Dario (ili kako se već čovjek zove) odgovarat će za smrt kćeri, ma kako to bilo pravno formulirano. Ali pod pretpostavkom da je običan otac kome se dogodio strašan ali nenamjeran propust zbog nehotičnog zaborava, sam je već kažnjen najgorom mogućom kaznom. Je li njegov zločin neoprostiv? To pitanje prelazi pravne okvire. Jer sve da ga sud i oslobodi, što se čini malo vjerojatnim, ako je poput većine roditelja - sam sebi to nikada neće moći oprostiti.