HASANBEGOVIĆ PROTIV TOMIĆA

SMIJE LI SE MINISTRA NAZVATI RETARDOM? Ovaj slučaj će definirati odnos politike i novinarstva

Boris Kovačev/Hanza Media

Boris Kovačev/Hanza Media

Javnu osobu smijete uvrijediti, ali ju ne smijte klevetati. Političarki smijete reći da vodi kurvanjsku politiku, ali joj ne smijete reći da u hotelu prima mušterije, i to za novac”, kaže Branko Šerić, poznati Splićanin danas sa zagrebačkom adresom, iza kojega je uspješna sudačka a potom i odvjetnička karijera. Prema Šerićevu stavu koji je zastupao još kao sudac u socijalizmu, a drži ga se i danas kao odvjetnik, novinari i književnik Ante Tomić imao je puno pravo izvrijeđati ministra kulture Zlatka Hasanbegovića.

 

Jasna svrha

 

Premda se uglavnom zna što je Tomić napisao o najkontroverznijem i vjerojatno najcitiranijem ministru u Vladi s najkraćim mandatom do sada, ipak valja ponoviti. Riječ je o članku koji je objavljen 28. siječnja ove godine u beogradskom tjedniku NIN, pod naslovom “Jadi političkog minotaura”. Tu je Tomić istim stilom kakvim i inače godinama piše u Jutarnjem, Slobodnoj Dalmaciji, pa i u svojim romanima, opleo po ministru. “Retard”, odnosno “nemoguće biće”, “politički minotaur”, “ideološki jednorog”, “ustaški klaun”, “slaboumni zagrebački musliman” i “bijednik” - citati su iz Tomićeva teksta što ih je izvukao ministrov odvjetnik Tomislav Jonjić i stavio u tužbu zbog vrijeđanja Hasanbegovićeva prava na osobnost. - Ovdje se radi baš o tome: o hotimičnome i zlonamjernom prouzročenju štete… formulacije koje je Tomić uvrstio u tekst imaju potpuno jasnu, očitu svrhu da Hasanbegovića prikažu kao maloumnika, klauna i redikula, a k tome i kao bijednika, dakle - kao čovjeka koji ne zaslužuje nikakvo poštovanje okoline i pristojan odnos drugih ljudi - napisao je u tužbi Hasanbegovićev odvjetnik.

Interpretacija članka koji je Ante Tomić napisao za beogradski NIN, uobličena u tekstu tužbe Hasanbegovićeva odvjetnika, zasigurno je točna. Naime, Tomićeva namjera koju je odvjetnik “raskrinkao” u tužbi navodeći da je Tomić kroz izraze kao što su “politički minotaur”, “retard”, “ideološki jednorog” i druge u biti je vrijednosni sud koji je novinar iznio prema ministru kulture. Tada friškog ministra kulture, koji je od svega što je do tada napravio i napisao ostao najupečatljiviji po koketiranju s ustaštvom i relativiziranju antifašizma, Tomić je, kako i sada govori, jednim dijelom žalio i zato se poslužio izrazima “slaboumni zagrebački musliman” i “bijednik”. A na vrijednosni sud (tu se slažu i pravo i praksa) svi o svakome imamo pravo, pa tako i Tomić. Ali je problem hoćemo li svoj sud, i na koji način, izraziti. Granica je, kako ju je opisao odvjetnik Šerić, točno tamo gdje se kleveta odvaja od uvrede. Dakako, ako je riječ o javnim osobama - dakle političarima, glumcima, piscima, novinarima, redateljima…. jer običan, anoniman građanin ima pravo na debeli sloj zaštite časti i ugleda, a on pored klevete uključuje i uvredu. - Onoga časa kada ste pristali izaći u arenu, na teren javnog izgovaranja riječi, pristali ste i na to da ste izloženi i morate biti spremni otrpjeti i nešto što bi za prosječnog čovjeka bilo uvredljivo i utuživo. Onaj tko je odlučio baviti se javnim poslom, samim tim je pristao na to da nema pravo na zaštitu od kritike, ma kako ona gruba i neugodna bila - kaže odvjetnik Šerić.

Ma o kome da se radi, ako je javna osoba, nastavlja Šerić, ona mora imati visoki prag tolerancije na kritiku, pa makar ta kritika ujedala i vrijeđala. Onaj koga to pogađa, mora trpjeti. - I novinar, ako je na meti takve kritike, mora trpjeti. Da je suprotno, radilo bi se o sakaćenju javno izgovorene riječi, kritike, ironije, cinizma, pa čak i sprdnje - izričit je Šerić.

Na vrlo sličan način u obranu javne riječi stala je i Jadranka Kosor, osoba koja je po struci pravnica, bivša novinarka, i političarka koja je krunu političke karijere doživjela kao premijerka u čijemu je mandatu Hrvatska ušla u Europsku uniju. Premda ona sama bira riječi kad govori o drugima, Jadranka Kosor je vrlo često bila meta vrlo grubih kritika, uvreda i poruga. Priznaje kako je mnogo toga teško otrpjela, teško progutala, da je u jednoj prilici već angažirala odvjetnika koji je napisao tužbu, ali je odustala jer je javna osoba i radi toga je, smatra, izloženija nego drugi, obični građani.

 

Raširene oči

 

“Nikada nisam tužila novinare jer smatram da se političari, posebno oni koji participiraju u vlasti, a Zlatko Hasanbegović je dužnosnik izvršne vlasti, moraju čuvati od toga da tuže one koji su glas javnosti. Političare se gleda posebno otvorenih i raširenih očiju, i to mora biti tako”, kaže bivša premijerka napominjući kako je Hasanbegović kroz svoj rad i svojim odlukama pokazao da ne razumije što je sloboda medija.

Kosor je često bila na meti Tomićeva pera, ali je nagore i najuvredljivije o njoj, kako ističe, pisao Milan Ivkošić. “U puno navrata je jako ružno pisao o meni. Doslovno je, kada sam bila premijerka, kazao da sam ista kao Adolf Hitler”, kaže Kosor i ističe da ju je ipak najviše povrijedilo kada je, dok je bila ministrica branitelja, ustvrdio da je uživala svaki put kada bi si neki branitelj oduzeo život i da si je svakom takvom prilikom za nagradu kupila šešir. “To je najgori primjer sramoćenja i radi toga sam već bila kod odvjetnika, ali na kraju sam odustala od tužbe”, rekla je Kosor i priznala da su je znale zaboljeti i Tomićeve rečenice. Ipak, kada je Ante Tomić bio meta grubog napada, kada mu se nepoznat netko tko se ne slaže s njegovim stavovima i izričajima prišunjao na splitskoj Pjaci dok je ispijao nedjeljnu kavu i izlio mu na glavu kantu izmeta, J. Kosor bila je među prvima koja mu je stala u obranu. “Došao je i taj dan, zovem A. Tomića na kavu. Da mu kažem zašto mi se sve gadi fekalska demokracija i oni koji je demonstriraju”, napisala je tom prilikom J. Kosor na svom Twitter profilu.

“Sa zadovoljstvom ću popiti kavu s Jadrankom Kosor. Jedna dobra stvar koja se dogodila jest da sam otkrio da je Jadranka Kosor pristojna osoba i njena pristojnost me posramila”, kazao je nakon toga Tomić. Bivša premijerka kaže da je tada (a sve se zbivalo prije dvije godine) stala u obranu našeg kolege i pisca jer je smatrala da time brani pravo na javnu riječ, bez obzira koliko ta riječ ponekad bila gruba i uvredljiva za one kojima je upućena. No, time što je stala u zaštitu jednome svome kritičaru, izložila se kao meta drugome. Tako je Ivkošić (citirajući neimenovanu prijateljicu Kosoričine neimenovane bivše suradnice) napisao: “Razumijem njezino suosjećanje s Tomićem, jadnica, od dugogodišnjeg uvlačenja u jednu stvar Ive Sanadera i sama zna što znači biti u osvježenju kakvo je snašlo splitskog novinara”. Osim toga, osuda “fekalske demokracije” Ivkošiću je bio samo još jedan dokaz da se bivša premijerka i bivša predsjednica HDZ-a odmetnula od svog političkog kursa i postala ekstremna ljevičarka.

Tijekom razgovora s J. Kosor, koja ima zavidan staž na hrvatskoj javnoj sceni, otvorio se čitav niz slučajeva u kojima je bila izložena poruzi, brutalnoj kritici i uvredama. Ali nikada nije tužila. Prisjetila se tako, među ostalim, nekadašnjeg tjednika Imperijal koji je u svakom broju imao strip s političarima kao glavnim likovima. J. Kosor i Vladimir Šeks u to su vrijeme vrlo često bili teme stripa koji je sugerirao da su u intimnom odnosu. Naša sugovornica se prisjetila jednog koji je uslijedio kao reakcija na davanje određenih prava nacionalnim manjinama kada je je Imperijalovu stripu nacrtana kako u raskvašenim cipelama pleše Žikino kolo.

 

Ni Šeks ne tuži

 

J. Kosor nas je inspirirala da se obratimo Šeksu, koji također ima zavidnu kolekciju javnih kritika i raznovrsnih poruga kojima je bio izložen, ali naum nam nije uspio. Što je šteta jer bi bilo vrlo zanimljivo saznati zašto ni Šeks nije posezao za tužbama i tražio zadovoljštinu na sudu.

Njegov puno mlađi kolega, čija je kolekcija uvreda i kritika koje mu stižu prilično mršava u usporedbi s dvoje doajena HDZ-a, SDP-ovac Peđa Grbin također smatra da se na političara, kada je posrijedi pravo na zaštitu časti i ugleda, pravo ne primjenjuje na isti način kao i na običnoga građanina. “Političar mora biti spreman na kritiku, pogotovo kada se radi o autorskim tekstovima u koje spadaju komentari. Tu se radi o slobodi govora koja predstavlja ultimativnu granicu gdje se razlikuje demokratsko od nedemokratskog”, kaže P. Grbin i, kako to uostalom i priliči pravniku, svoje stavove potkrepljuje praksom Europskog suda za ljudska prava. Izdvojio je presudu iz slučaja jedne ukrajinske medijske grupe protiv Ukrajine, gdje je Europski sud zauzeo stajalište po kojemu je svaki političar sam odlučio ući u političku arenu i stoga težak, pa i uvredljiv govor mora dopustiti. “Ne samo da je takav govor dopušten nego je i koristan jer se njime preispituje rad političara”, prenosi Grbin poruku Europskog suda za ljudska prava izrečenu u presudi Ukrajini.

Čitav je niz takvih presuda koje daju za pravo kritičarima da se prema svojim “metama”, dakako ako su one javne osobe, dakle ljudi kojima je medijski prostor zajamčen i koji su na poziciji da donose odluke i vuku poteze s posljedicama na određene društvene krugove ili čak cijelu zajednicu. U odgovoru na Hasanbegovićevu tužbu Tomićeva odvjetnica Vesna Alaburić vrlo je obilato citirala praksu Europskog suda za ljudska prava. Odluka kojom je austrijski novinar oslobođen ikakve odgovornosti jer je pokojnog desničara Jörga Haidera nazvao idiotom budući da je relativizirao narav nacističke vojske, tek je jedna od njih. Stajalište po kojemu je osobito važna sloboda tiska, presudna u svakom demokratskom društvu jer je ona jedan od najboljih načina upoznavanja javnosti s idejama i stajalištima političkih vođa i oblikovanja mišljenja o njima, izraženo je još 1976. godine u predmetu Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva. Odvjetnica Alaburić se poziva na tu odluku, odnosno njen dio u kojemu se kaže da je u demokratskom društvu sloboda izražavanja jedno od bitnih njegovih načela, njegova osnova i bitna pretpostavka za napredak društva i razvoj svakog pojedinca. Sloboda izražavanja “ne odnosi se samo na informacije i ideje koje se blagonaklono primaju ili se smatraju neuvredljivima ili neutralnima, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu, ili ma koji dio populacije. To zahtijevaju pluralizam, snošljivost i širokogrudnost bez kojih nema demokratskog društva” - stoji u presudi Europskog suda za ljudska prava 1976. godine.

No nije ni hrvatska pravna praksa bez svojih presedana koji govore u prilog slobodi govora, i to onoj koja je vrijednosno jako obojena i za onoga kome je upućena predstavlja tešku i uvredljivu kritiku. Najbolji je primjer Feral Tribune koji se za slobodu svojeg izražavanja, satire i kritike na sudu izborio još u vrijeme devedesetih.

 

Primjer ferala

 

No pravo na javnu riječ Feral je brusio još i u socijalizmu. Sugovornik s početka teksta, B. Šerić, bio je 1988. godine sudac Općinskog suda u Splitu kad je tamošnji tužitelj tražio zabranu izlaska Nedjeljne Dalmacije u sklopu koje je tada izlazio Feral Tribune. Tadašnjim partijskim moćnicima sporna je bila kritika odnosa u tadašnjoj Jugoslaviji i sprdnja sa Slobodanom Miloševićem koji se već dokopao moći i iskazivao svoje naume. Kritiku odnosa u Jugoslaviji s naglaskom na Srbiju tadašnji su feralovci uputili putem sprdnje prikazujući je kroz priču o odnosima u Gradskoj zajednici općina Split koja je bila sastavljena od Splita kao Uže Srbije, Solina i Kaštela kao Vojvodine i Kosova. “Sjećam se da se tada sastajao komitet, borci, digli su se na noge svi živi funkcioneri. Unatoč njima oslobodio sam Feral i pustio novine na kioske, a Vrhovni sud je moju odluku potvrdio”, rekao je Šerić.


Prijavite se na portala Jutarnji.hr i ne propustite najnovije vijesti iz Hrvatske i svijeta

Izdvajamo