SJEĆANJA EFRAIMA ZUROFFA (2.)

Šokirao sam se kad sam nakon pobjede Hrvatske nad Njemačkom '98. usred Zagreba čuo da mladež ne skandira sjajnom Šukeru, nego čudovišnom Dinku Šakiću

Damjan Tadić / CROPIX

 

“Posljednja prilika” je više od memoara

Efraim Zuroff, povjesničar i lovac na naciste, američki Židov, rođen je u New Yorku 1948., ali se nakon završetka studija 1970. preselio u Izrael. Kao direktor Ureda Simon Wiesenthal Centra u Jeruzalemu, posvetio je cijelu svoju profesionalnu karijeru pronalaženju i privođenju optuženih nacističkih i fašističkih zločinaca, i stekao neslužbenu titulu “Posljednjeg lovca na naciste”.

„Operacija Posljednja prilika-Potjera za nacističkim zločincima“, nisu samo Zuroffovi memoari, nego i, vjerojatno, najbolje dokumentirana priča o lovu na „drugu kategoriju“ ratnih zločinaca, onih o kojima javnost uglavnom nije ništa znala, a oni su desetljećima poslije završetka Drugog svjetskog rata, živjeli kao mirni susjedi, od Austrije i Hrvatske do Južne Amerike i Australije.

Osim toga, najčešće se nije radilo o Nijemcima i Austrijancima, već o pripadnicima kvislinških postrojbi, od Baltika do Jadrana, koji su odigrali važnu ulogu u holokaustu. Iako je u mladosti maštao kako će postati profesionalni košarkaš, Zuroff će ostati zabilježen kao netko tko je skoro četiri desetljeća progonio zločince u ime milijunskih žrtava šoe.

„Operaciju Posljednja prilika“, tiskala je izdavačka kuća Fraktura, a Jutarnji list ekskluzivno objavljuje četiri priče o ratnim zločincima koje je otkrio Efraim Zuroff.

 

Kada se zagledam u prošlost, moram priznati da sam u karijeri naišao na vrlo malen broj iznenađenja kad su posrijedi postignuća u različitim državama i različitim slučajevima. U tom je smislu Hrvatska zemlja u kojoj sam postigao najveći broj uspjeha, a to je bilo u potpunoj suprotnosti s mojim početnim očekivanjima. Najzloglasniji od svih hrvatskih koncentracijskih logora bio je Jasenovac, koji je dobio nadimak “balkanski Auschwitz” i u kojem je poubijano najmanje devedeset tisuća civila, iako je moguće da je broj žrtava puno veći.

Moje djelovanje u Hrvatskoj počelo je nekoliko godina nakon Artukovićeve smrti kada sam saznao da u raznim zemljama, ali i u njihovoj sada samostalnoj domovini, živi nekoliko osumnjičenika za nacističke ratne zločine kojima se nikada nije sudilo. Najistaknutiji među njima bio je Dinko Šakić, bivši zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac, koji se vratio u Hrvatsku iz svog poslijeratnog utočišta u Argentini. Ostali na popisu koji sam sastavio 1995. bili su Ivo Rojnica, ustaški stožernik u Dubrovniku, Vinko Nikolić, jedan od ideologa ustaškog pokreta i zastupnik u Saboru, Mate Šarlija, pripadnik vojnih formacija NDH, i Srećko Pšeničnik, zet Ante Pavelića i predsjednik Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta.

Budući da su najistaknutije hrvatske javne osobe poticale nacionalističke osjećaje i nostalgiju za ustašama, postalo je jasno da ćemo se morati upustiti u vrlo napornu i tešku borbu.

Najbolja personifikacija tih problema vjerojatno je bio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji je Hrvatsku vodio u osamostaljenje 1991. Da bi ironija bila veća, on je tijekom Drugoga svjetskog rata bio partizan koji se borio protiv ustaša, koji su mu ubili brata. No kada je kasnih osamdesetih postao političar, usvojio je ekstremističku i nacionalističku tvrdu liniju koja je ustaše glorificirala, čime je slao vrlo negativnu poruku manjinama u Hrvatskoj. U jednom od svojih poznatijih govora izrazio je zadovoljstvo rekavši: “Hvala Bogu, moja žena nije ni Srpkinja ni Židovka”.

Tuđman se s posebnim žarom bavio pokušajima preoblikovanja povijesnog sjećanja nove Hrvatske u skladu sa svojim ekstremno nacionalističkim stavovima. Jedan od njegovih najdrskijih prijedloga bio je da se Jasenovac pretvori u nacionalni memorijalni centar za sve hrvatske žrtve političkog nasilja. U skladu s tim prijedlogom žrtve komunizma bile bi sahranjene na istome mjestu gdje se nalaze najmanje deseci tisuća Srba, Židova, Roma i antifašističkih Hrvata koje su ubili ustaše. Ta je inicijativa, naravno, razbjesnila srpsku i židovsku zajednicu, a bila i jedan od faktora kod donošenja izraelske odluke o neuspostavljanju diplomatskih odnosa s Hrvatskom, iako je Izrael priznao hrvatsku neovisnost.

U međuvremenu je moj kolega Sergio Widder, ravnatelj našeg ureda u Buenos Airesu, u potrazi za Šakićevim mjestom boravka počeo surađivati s lokalnim novinarom po imenu Jorge Camarasa. Početkom travnja 1998. dobili smo ključnu informaciju da Šakić živi u priobalnom gradiću Santa Teresiti, tristotinjak kilometara južno od Buenos Airesa. Camarasa se s televizijskom ekipom uputio pred Šakićevu kuću, ne obavijestivši ga o tome, a razgovor koji su snimile kamere argentinske televizije tekao je ovako otprilike:

Camarasa (osobi koja otvara vrata): Jeste li vi Dinko Šakić?

Šakić: Da.

Camarasa: Mislim da ste vi bili zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac u Hrvatskoj. Mogu li vam postaviti nekoliko pitanja?

Šakić: Svakako, uđite.

Camarasa: (smješten u Šakićevu dnevnom boravku): Gospodine Šakiću, kao osoba koja je bila zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac, kako biste objasnili grozne zločine koji su se tamo dogodili?

Šakić: Jasenovac je bio kaznena kolonija i svi koji su tamo bili zatvoreni to su i zaslužili. To je zapravo bio radni logor gdje su Židovi upravljali sami sobom. Nikada ni na jednog zatvorenika u logoru nismo digli ruku.

Camarasa: Kako objašnjavate okrutna zlodjela koja su tamo počinjena, teror i ubijanja?

Šakić: Ljudi su umirali prirodnom smrću. Na primjer, imali smo epidemiju tifusa, ali nije bilo peći za spaljivanje koje su bilo koga ubile. Mislim da vi ne razumijete. Pravi problem s Jasenovcem jest što nismo uspjeli dovršiti posao. Spavam kao beba. Da mi danas ponude isti položaj, prihvatio bih.

Unatoč šokantnosti prvog televizijskog prikazivanja sudski proces još je bio relativno daleka mogućnost jer se Šakića očito nije moglo kazneno goniti u Argentini, koja za to nije imala pravne osnove, a nije bilo jasno hoće li neka druga država zatražiti njegovo izručenje. Naša politika uvijek je bila da se prioritet daje državi u kojoj je zločinac počinio zločine. No u ovom se slučaju područje na kojem je bio koncentracijski logor Jasenovac nalazilo u dvije različite zemlje (u Hrvatskoj i srpskoj enklavi Bosne i Hercegovine).

Osim toga u teoriji je treća zemlja (Jugoslavija), čiji su građani bili ubijani u Jasenovcu, također mogla zatražiti Šakićevo izručenje. No, počeo sam sve više osjećati da bi naša pomoć izručenju Šakića u Beograd zapravo bila velika pogreška. Suđenje Šakiću u Srbiji ne bi imalo nikakva utjecaja u Hrvatskoj, zemlji u kojoj su u Drugome svjetskom ratu djelovali ustaše i gdje bi takvo suđenje imalo vitalnu ulogu jer bi hrvatsko društvo izložilo suočavanju s razmjerom ustaških zločina. Da mu se sudilo u Beogradu, Hrvati bi jednostavno mogli ignorirati čitavi proces, klasificirajući ga srpskom propagandom, što bi uništilo njegov izuzetni edukativni i moralni potencijal.

Šakić je nestao prije nego što ga je argentinska policija stigla uhititi. Njegova supruga Nada dala je iskaz da je otišao u Buenos Aires zatražiti pomoć hrvatskog veleposlanstva. Upitana o ulozi svoga supruga tijekom rata, Nada Šakić, sestra zloglasnog ustaškog zapovjednika Vjekoslava (Maksa) Luburića, zaduženog za upravljanje svim koncentracijskim logorima u Hrvatskoj, odgovorila je da je Dinko nevin poput novorođenčeta.

Šakićev nestanak nije zaustavio napredovanje procesa. Hrvati su ubrzali zahtjev za izručenje jer su s jedne strane strahovali da bi Šakić mogao biti izručen u Jugoslaviju, a s druge su očekivali najavljeni posjet Zagrebu glavnog ravnatelja izraelskog ministarstva vanjskih poslova Eytana Bentsura. (Jugoslavija je stvarno ubrzo nakon Hrvatske također poslala zahtjev za izručenje).

Pokazalo se da odluka o kaznenom progonu Šakića nije bila u zrakopraznom prostoru. Hrvatska je što prije htjela uspostaviti pune diplomatske odnose s Izraelom, a suđenje Šakiću smatralo se cijenom koja se mora platiti uz obvezno priznanje krivnje zbog zločina u holokaustu i neophodne isprike zbog hrvatskog sudjelovanja u zločinima. Savršeno su se poklopila politička zbivanja i trenutak odabran za ono što se pretvorilo u najznačajnije suđenje lokalnom nacističkom ratnom zločincu u postkomunističkoj Europi.

Prvi dio bio je dovršen 19. lipnja 1998. kada je Šakić izručen iz Argentine u Hrvatsku, manje od tri mjeseca nakon objavljivanja intervjua. Prvi put trebalo se suditi nacistu u njegovoj domovini koja ja pripadala bivšem Istočnoeuropskom bloku. Bio je to doista povijesni trenutak, no nisam mogao zanemariti strah da će suđenje krenuti neželjenim smjerom i da će zločinac biti oslobođen ili pošteđen kazne. Zato sam prije svega morao odmah otići u Hrvatsku kako bi tužiteljstvo imalo na raspolaganju sve dokumente koje sam prikupio o Šakiću.

U Zagreb sam stigao 4. srpnja 1998. sa suprugom Elishevom. Te je večeri Hrvatska igrala četvrtfinale Svjetskog prvenstva s Njemačkom. Hrvati su bili prikovani uz televizijske ekrane i gledali utakmicu koja se igrala u Lyonu.

Sa svakim zabijenim golom navijači su bili sve glasniji i uzbuđeniji i činilo se kao da zemlja podrhtava. Sat i pol poslije zemlju je zahvatilo ludilo: Hrvati su pobijedili sa 3: 0, što je značilo da su se kvalificirali u polufinale Svjetskog prvenstva. Nakon utakmice sam prijateljima predložio da iziđemo i sudjelujemo u općoj euforiji. To je bila pogreška: dok smo šetali, naišli smo na skupinu mladića, njih sedmoricu, ako me sjećanje ne vara. Zagrljeni nisu uzvikivali “Pobjeda! Pobjeda!”, ni klicali Davoru Šukeru, izvanrednom napadaču koji je ubacio treći gol. Ne, ponavljali su samo jedno, a to je bilo potpuno izvan konteksta i toliko strašno da nisam mogao vjerovati svojim ušima. Ti su mladići uzvikivali “Din-ko Ša-kić! Din-ko Ša-kić! Din-ko Ša-kić!” Slavili su mog najgoreg neprijatelja, bivšeg zapovjednika u Jasenovcu, masovnog ubojicu Srba, Židova, Roma i Hrvata antifašista. A ja sam te ljetne večeri šetao s kipom na glavi.

Suđenje u Zagrebu počelo je 4. ožujka 1999. Doputovao sam dan prije. Promatrao sam Šakića u sudnici. Ponekad je moguće po nečijem izgledu, izrazu lica ili ponašanju prepoznati tragove davno počinjenih užasa. Kod Šakića to nije bilo moguće. Taj je čovjek bio čudovište, ali to se uopće nije vidjelo. Izgledao je kao bilo koji drugi stariji muškarac, sasvim prosječna osoba starije dobi. Sa svakim novim iskazom preživjelih svjedoka, koji su detaljno opisivali užase počinjene u logoru, ročišta su se počela pretvarati u lekcije iz povijesti. Optužbe su se odnosile na masakre počinjene u Jasenovcu pod Šakićevim zapovjedništvom. Sudilo mu se za zločine protiv čovječnosti, a ne za genocid. Šakić je izjavio da se ne osjeća krivim očekujući naklonost hrvatskog suda. Također je pokušao pobuditi suosjećanje. Nevjerojatno je kako se svi ti ostarjeli nacisti čim se pojave na sudu uvijek prikazuju starijima, osjetljivijima i bolesnijima nego što su to doista.

Suđenje su obilježili brojni indikativni incidenti. Jednog je dana pri kraju popodnevne sjednice sudac otišao na drugi kraj prostorije s nekim porazgovarati dok se Šakić u pratnji dvaju policajaca spremao za povratak u zatvorsku ćeliju. Kao i svakoga dana optuženik se okrenuo prema svojim pristašama. Kada su primijetili da je sudac okrenuo leđa, podigli su ruke u ustaški pozdrav pred mojim očima i usred sudnice.

Još je jedan trenutak vrijedan pamćenja: Jakov Finci, koji je odbio fotografiranje jer je strahovao od moguće odmazde, pričao je kako su ga ustaše uhvatili za vrijeme racije i deportirali u Jasenovac zajedno s nekoliko mladih Židova iz Sarajeva. Nekoliko dana nakon dolaska u logor mladiće su prisilili na skupljanje tijela zatočenika koje su ustaše mučili i ubili, a ostatke su morali baciti u rijeku Savu. Finci je bio zgrožen jer tada još nije bio upoznat s pravilima koncentracijskog logora, pa je došao do jednog stražara, koga se usudio upitati zašto su dobili tako strašan zadatak. Finci se prisjetio stražareva odgovora: “Zato što ste ubili Isusa!”.

Kada je Šakić čuo ove Fincijeve riječi, počeo se grohotom smijati. Tijekom suđenja se često smijao dok je slušao svjedočenja, jedno strašnije od drugoga. Nakon jedne takve reakcije sudac Dražen Tripalo morao ga je strogo pozvati na red.

Naposljetku je sudac Tripalo izrekao pravorijek. Dinka Šakića, u dobi od sedamdeset osam godina, osudio je na najveću kaznu, odnosno dvadeset godina zatvora. Šakić će platiti za ubojstvo najmanje dvije tisuće ljudi u razdoblju dok je vodio logor. Desetljeća koja su prošla nisu smanjila krivnju bivšeg upravitelja logora. Šakić se grohotom nasmijao i zapljeskao. Sve je to bila samo predstava i ništa više. Nisam mario za to. Preplavio me neobuzdani ushit. Uspjeli smo: čovjek koji je vodio Jasenovac svoje će dane okončati u zatvoru. Šakić se nije ispio izvući.

O KNJIZI

Efraim Zuroff: “Operacija Posljednja prilika: Potjera za nacističkim zločincima”

● prevela Mirna Herman Baletić

● br. stranica 256

● tvrdi uvez s ovitkom

● redovna cijena 149 kuna

● cijena u pretplati: 120 kuna s uključenom dostavom*

● narudžbe na [email protected] ili na telefon 01 335 78 63 radnim danom od 8.30 do 16.30

* vrijedi samo za područje Republike Hrvatske

● Iz tiska izlazi 10. veljače 2018.

 

Izdvajamo