U hrvatskim zatvorima je smješteno oko tisuću ljudi više nego što ih smije biti prema međunarodnim konvencijama, stoga su pojedini političari, ali i poduzetnici, predlagali da se problem prenapučenosti riješi gradnjom zatvora po modelu javno-privatnog partnerstva, ili da se primijeni američki model djelomične privatizacije zatvorskog sustava. Po tom receptu država bi i dalje bila vlasnik zatvora, ali bi koncesiju dodijelila privatnicima, te svaki mjesec uplaćivala na račun tih tvrtki novac za svakog zatvorenika i pritvorenika, piše Slobodna Dalmacija.
Briga o prehrani, zdravstvenoj skrbi i čuvanju tako bi bila prebačena na privatnike. Također, u SAD-u postoje i potpuno privatni zatvori koji su sklopili ugovor sa saveznim državama – kad se napune državne kaznionice, višak zatvorenika se šalje privatnicima.
Inače, kapaciteti hrvatskih kaznionica i zatvora su sredinom prošle godine bili oko 3800 ljudi, a u njima ih je tada bilo oko 4800.
“Izmjene Zakona o izvršavanju kazne zatvora nisu uvod u privatizaciju zatvorskog sustava niti će te privatizacije biti”, govorio je nedavno u Saboru ministar pravosuđa Orsat Miljenić.
No, ideja svojevrsne privatizacije i dalje živi. Tako su poduzetnici, mahom vlasnici zaštitarskih tvrtki, pobornici te ideje, a stručnjaci su žestoko protiv. Naime, poduzetnici bi po svakom zatvoreniku mjesečno dobivali određen iznos novca, a što bi više uštedjeli na njima, veća bi im bila zarada.
Zadranin Vinko Grgić, bivši dugogodišnji visokopozicionirani djelatnik MUP-a i zapovjednik interventne satnije i temeljne policije, a danas privatni detektiv, nije sklon privatizaciji zatvorskog sustava.
– To je vrlo loše rješenje, nadam se da na taj način nećemo smanjivati prenapučenost u zatvorima. Zatvori moraju ostati u sustavu državne uprave, ne smiju nikako dospjeti u privatne ruke. Mi smo još nezrelo društvo da bismo tako osjetljiv segment prepustili privatnicima, velik je prostor za moguće zloupotrebe. Vidimo kako je sve ostalo završilo kad smo dali privatnicima – kaže Grgić, dok je suprotnog mišljenja Zlatko Marić, vlasnik zaštitarske tvrtke “Sokol Marić”.
– Ako taj projekt funkcionira u Americi, ne vidim razloga zašto ne bi mogao funkcionirati i u RH – kaže za “Slobodnu” Marić, koji savjetuje da država prepusti brigu nad dijelom zatvorenika zaštitarskim kućama.
– U Americi i većini razvijenih zemalja, pored privatnog vlasništva navedenih objekata, usluge zaštite i ukupne skrbi o zatvorenicima pružaju privatne zaštitarske tvrtke i facility kompanije. Navedeno je, dakako, moguće i u RH, pod određenim jasno definiranim kriterijima. Što se tiče bojazni za standard i skrb zatvorenika, to je vrlo jednostavno urediti kroz mjere redovitog nadzora i poštovanje prethodno utvrđenih standarda i procedura rada.
No, unatoč svim opcijama, mišljenja sam da u RH ponajprije treba sazreti javna svijest da se navedeni i slični projekti – za koje se zasigurno ne treba skrbiti jedino u domeni javnih ovlasti – izdvoje u zonu privatnog poduzetništva, pa tek nakon toga utvrditi operativne detalje realizacije navedenih projekata – kaže vlasnik “Sokol Marića”.
Pogledajmo kako to, pak, funkcionira u Americi. U američkim zatvorima boravi trenutno oko 2,3 milijuna zatvorenika, a još oko pet milijuna građana je pod nekom vrstom ograničenja slobode: uvjetne kazne, uvjetni otpust iz zatvora i jamčevine. Većina zatvorenika su Afroamerikanci i “latinosi”, tek 30 posto otpada na bijelce. Dok se u ostatku svijeta, napose Europe, troši velik novac na rehabilitaciju zatvorenika i prilika koje su dovele do toga da pljačkaju ili prodaju drogu, u SAD-u je pristup drukčiji – zatvori i drži što duže pod ključem.
U SAD-u zatvorenici praktički leže jedan na drugome, pa su vlasti popustile i izvršile svojevrsnu privatizaciju zatvorskog sustava
Dobar dio zatvorenika nakon isteka kazne ponovno krade, ubija, a u kriminalu koriste i iskustva iz zatvora. U Norveškoj 66 ljudi na 100 tisuća stanovnika leži u zatvorima, dok je u američkim zatvorima taj prosjek 758 na 100 tisuća! U Hrvatskoj je prosjek između 95 i 105 zatvorenika na 100 tisuća stanovnika, dok je prosjek u EU-u 123 zatvorenika na 100 tisuća stanovnika.
U Europi najviše zatvaraju Estonija (302), Latvija (293), Litva (232) i Poljska (228). U Americi postoji i oko 3330 zatvora, dok se vrtoglavih 80 milijardi dolara troši na zatvorenike. Epidemija zatvoreničke populacije pogodila je tu zemlju između 1980. i 2000. godine.
– Zatvori su nam pretrpani, nemamo gdje sa zatvorenicima – žalili su se političari u Reganovo doba, a onda su u dogovoru s biznismenima odlučili napraviti, kažu američki analitičari, veliko zlo i privatizirati dio zatvorskog sustava.
Država tako privatnim zatvorima u Americi isporučuje svake godine tisuće zatvorenika, ali i milijune dolara za njihovo čuvanje i hranjenje. Profit je veći što se više uštedi na hrani, higijeni, odjeći i drugim uslugama za zatvorenike.
Masovna privatizacija zatvora se nastavila i u vrijeme Busha i Clintona. Prema nekim procjenama, danas privatnici u Americi drže oko 300 zatvora s oko 130 tisuća zatvorenika, a broj privatnih zatvora raste.
Takvim zatvorima je u interesu da im zatvorenici budu mladi, zdravi ljudi na kojima će duže vremena zarađivati. Zatvorenici u tim privatnim zatvorima su i jeftina radna snaga koju koristi Starbucks, Boeing, Victoria’s Secret, McDonald’s, američka vojska, IBM, Motorola, Compaq, Texas Instruments, Honeywell, Microsoft.
Njihov rad se plaća od jednog do četiri dolara dnevno. No, minutu telefonskog razgovora, piše Guardian, zatvorska uprava im naplaćuje pet dolara. Osim što Amerika sama po sebi ima i danas golem broj zatvorenika, vlasnici privatnih zatvora pritišću vlasti da se zatvori još više pune.
Zatvaranje kao dobar posao
Zarade privatnih zatvora također se mjere u milijardama dolara, a dio tog novca je usmjeren na lobiranje kako bi se povećale zatvorske kazne i postrožili zakoni, više punili zatvori i što više zatvorskog sustava prepustilo privatnicima. Dvije najveće privatne kompanije za zatvaranje ljudi su GEO Group i Corrections Corporation of America (CCA), a u 2010. godini su zaradile oko tri milijarde dolara. Spomenute kompanije plaćaju i kampanje, mahom republikanskih guvernera, kongresmena, senatora i šire tako svoj utjecaj.
Primjerice, progurali su strože kažnjavanje i zatvaranje nenasilnih prijestupnika, kao i kontroverzne zakone protiv imigranata koji su usvojeni u Arizoni, a direktno su išli na ruku GEO grupi i CCA-u.
Analitičari, pak, već godinama upozoravaju da se zatvaranjem ljudi nije nimalo popravila sigurnost društva, naprotiv, više je kriminala, a kazna zatvora se očito pretvorila u dobar posao, piše Slobodna Dalmacija.