CIVILNE ŽRTVE RATA

SRETO OD TUGE PROMIJENIO IME 'U sekundi mi je poginulo troje djece, žena i majka, a ja sam to sve nijemo i bespomoćno gledao'

Država je podijelila civile i branitelje, a nas ignorira i diskriminira, tvrde civilne žrtve zadnjeg rata
 CROPIX

Točan broj zapravo im se ne zna. Njihov registar nikada nije izrađen. Doduše, u vrijeme premijerke Jadranke Kosor došlo se do broja od 402 stradala djeteta u Domovinskom ratu, od kojih su 364 poginula od posljedica granatiranja i bombardiranja. No, prema riječima Julijane Rosandić iz Slavonskog Broda, predsjednice Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata, koja okuplja 12 udruga, ni taj popis nije konačan, a danas u Hrvatskoj, s manjim ili većim invaliditetom, živi 1260 djece koja su stradala tijekom Domovinskog rata. Oni nemaju svoj zakon, jer se na njih primjenjuje izmijenjeni i dopunjeni Zakon o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata iz 1974.,donesen za žrtve iz 2. svjetskog rata. Već 20 godina pokušavaju se izboriti za svoj zakon i status u društvu koje ih ignorira, naposljetku i diskriminira.

Za izjednačavanje

- Nemamo mi ništa protiv prava koja ostvaruju branitelji temeljem posebnog zakona, no ne možemo se pomiriti s činjenicom da su civilne žrtve tretiraju kao žrtve drugoga, čak i trećega reda. To je nedopustivo, ali, nažalost, ni jedna jedina Vlada do sada nije učinila ništa za nas. Štoviše, ignorira nas se i zanemaruje, a mi samo tražimo izjednačavanje kako bi se podigla kvaliteta života i stanje stradalnika. Nema ništa sporno u tome što tražimo uvođenje u zakon ranjenog i poginulog djeteta, da izgubljena glava, ruka ili noga civila i branitelja vrijede jednako - kaže J. Rosandić, koja ima dojam kako bi svi u ovoj državi bili najsretniji da njih nema. Čak su ih sedam puta prebacivali po raznim ministarstvima i svugdje su, kaže, bili 13. prase.

Julijana Rosandić, predsjednica Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata (Foto: Danijel Soldo)

Ukidanje cenzusa

Smatraju da su diskriminirani, osobito otkako je prije 13 godina Sabor izglasao da im se za ostvarenje materijalnih prava primjenjuje proračunska osnovica od 100 posto. Pošto je to izglasano, na red su došli branitelji i tad su, priča J. Rosandić, u Sabor ušli Đuro Glogoški i još nekoliko 100-postotnih HRVI-ja, određena je stanka na kojoj je dogovoreno da se za branitelje primjenjuje osnovica od 115 posto. - Nikome nije palo na pamet da promijeni netom usvojenu odluku za civilne žrtve i izjednači našu osnovicu s braniteljskom. Mi nismo stradavali s oružjem u rukama, kao ni naša djeca, ali bili smo žrtve odmazde neprijateljskih snaga zbog poraza koje su doživljavali na bojištima od naših branitelja. I civili i branitelji stradavali su od iste ruke, zakapani su i ekshumirani iz istih masovnih grobnica, ali država nas je podijelila i civile diskriminirala - ogorčena je J. Rosandić čija je cijela obitelj stradala u topničkom napadu 30. svibnja 1992., kad im je 100 metara od kuće pokraj auta u kojem su bili pala granata. Suprug Josip ostao je 100-postotni invalid, ona ima 60, a sinovi Tomislav - koji je tada imao 16 godina i Krešimir, tada 14-godišnjak - imaju invalidnost od 70, odnosno 80 posto.

Osim izjednačavanje osnovice, civilne žrtve traže i ukidanje cenzusa, jer pravo na osobnu invalidninu od 800 kuna po članu obitelji imaju samo ako su socijalni slučajevi, dok, npr., obitelji branitelja imaju 1800 kuna bezuvjetno. Drže da pošteno zarađena mirovina ne može biti prepreka za dobivanje naknade za ubijeno dijete.

REFERENT KOJI ZARAĐUJE PLAĆU 'Dečkima braniteljima kapa do poda, no i mi bismo trebali imati veća prava’

Punu godinu dana Krunoslav Sabljarić žicao je svoje roditelje jaknu Spitfire, a onda ju je i dobio za 15. rođendan, tog 1. travnja 1992. godine, original, Avirex, kaže nam. U njegovu rodnom Karlovcu nisu to bila vremena kojih bi se čovjek prisjećao s nostalgijom, osim zbog nekih dobrih trenutaka, poput ovoga sa “spitkom”. Kruno ju je imao samo 10 dana. Toga, 10. travanjskog dana iskasapila ju je granata od 120 mm, koju je netko ispalio na grad. Kruno ju je tada nosio na sebi, geleri su mu odrezali lijevu ruku, dva su mu se zaustavila u trbuhu.

- Bio sam na praksi u Renaultovu servisu, nedaleko od Autobusnog kolodvora, tamo gdje je danas Stanica za tehnički pregled. Prvi razred srednje škole, budući automehaničar. Nakon smjene krenuo sam kući, pokraj kolodvora, prema tržnici gdje me čekao bus za doma na Malu Švarču. Prvi i posljednji put u životu na tom sam mjestu prešao cestu. Prošao sam kraj jednog vojnika i curice, malo dalje je bila profesorica tjelesnog iz Ekonomske škole i njezina kći. Svi kažu da su pale tri, ja sam čuo samo dvije. Jedna je pala na tri metra od mene. Ruke su mi bile u džepovima. Odmah sam znao što je bilo, bio sam svega svjestan. Curica je ležala mrtva. Stopirao sam vozila. Čovjek u Renaultu 18 nije mi htio stati, naišao je jugić koji je krenuo s obližnje benzinske. Potrpao nas je vozač i odvezao u bolnicu, tu ženu i dijete i mene. Bez ruke sam ostao odmah, a s vremenom sam zaliječio unutarnje ozljede. I to je to - prisjeća se Krunoslav Sabljarić.

Krunoslav priča sporo i odmjereno, ne pokazuje previše emocije kada govori o tim traumatičnim trenucima.

- Moglo je biti i gore. Došla su vremena kada je bilo teško, pa odeš van i opustiš se s dečkima, pa prođe... Nemaš izbora - priča Kruno o svojim tinejdžerskim danima.

Danas je obiteljski čovjek, zaposlen je, radi kao referent za obnovu i stambeno zbrinjavanje i zarađuje svoju plaću. Ima pravo na protezu kojom nastoji zamijeniti ruku koje nema.

- Roditelji su odmah nakon toga ishodili invalidninu, nešto više od 3000 kuna. To je to - pojašnjava.

Ima status civline žrtve Domovinskog rata. Da je vojna žrtva, imao bi kudikamo više prava. Ne misli da to sve skupa nije fer.

- Ne, ni slučajno. Dečki su odradili što su odradili i njima kapa do poda, imaju pravo na sva prava koja su im pripala. No, ne bih se bunio da i mi imamo veća - zaključuje.

Krunoslavu je 2011. godine dijagnosticiran tumor na mozgu, tada ga je i operirao. Nedavno se vratio s opercije žuči. Iz nekog razloga gotovo je ostao bez vida.

- Doktori kažu da je to posljedica tumora i da se tako nešto rješava kemoterapijom. Ne znam točno o čemu se radi, moram u Zagreb na neke preglede pa ćemo znati više o tome. Nije to tako strašno. Moglo je i gore - zaključuje mirno Kruno.

On je jedan od dvjestotinjak karlovačkih civilnih stradalnika Domovinskog rata okupljenih u udrugu koja postoji samo na papiru. Godinama ne radi jer su njihov rad svi prestali sufinancirati. ( Mario Pušić)

SRETO OD TUGE PROMIJENIO IME 'U sekundi mi je poginulo troje djece, žena i majka'

Slavonski Brod je grad u kojem je tijekom Domovinskog rata poginulo najviše djece - čak 28. Pri tome je sedam obitelji iz Brodsko-posavske županije izgubilo po dvoje djece, a jednom je čovjeku avionska bomba u trenu uzela troje djece, suprugu i majku. Bilo je to 3. svibnja 1992., a Josip Stanić, danas 56-godišnjak, još se s neskrivenom tugom sjeća trenutka u kojemu mu se život srušio. Gledao je kako neprijateljski avion raketira kuću u čijem podrumu je bila njegova obitelj, a potom izbacuje i “krmaču” koja će napraviti pravi masakr. U sekundi su mu poginuli kći Andrijana (8), sinovi Dalibor (5) i Marinko (1), supruga Željka (32) i majka Kata (75), koja im je došla nakon što je protjerana iz svoga Zborišta u susjednoj BiH nedaleko od Bosanskoga Broda.

- Bila je nedjelja. Upravo smo završili s ručkom i ja sam pokupio posuđe i pribor za jelo te krenuo našoj kući da to operem. Još sam pitao kćer: Andrijana, hoćeš ići pomoći tati?, a ona mi je odgovorila da će se ostati igrati s djecom. Bilo nas je 14 u podrumu, od toga sedmero djece. Sve što se poslije dogodilo bio je jedan moment. Raketa je pogodila gornji dio trokatnice u izgradnji, a krmača“ ja pala između dvije kuće i izbila temelje u podrumu. Njih su praktički pobili izbijeni komadi betona i prašina koja ih je ugušila, a ja sam to sve nijemo i bespomoćno gledao - smirenim glasom priča nam danas Josip. Ne misleći na opasnost koja je i njemu prijetila, dok su oko njega letjeli kanalizacijski poklopci, odmah je potrčao prema pogođenoj kući iznad koje se izdizala gusta crna gljiva.

- Čim sam vidio što se dogodilo, samo sam se uhvatio za glavu. Znao sam da su poginuli. Kako sam izdržao? Ni danas ne znam i još uvijek se to često pitam. Ni sam ne znam otkuda mi takva snaga, ali ne prođe ni dan da ne pomislim na njih, noćima ih sanjam, a danju si puštam snimku na kojoj moja kći pjeva: ‘Zovi, samo zovi’. Tada sam imao neku neprirodnu snagu. Otišao sam u mrtvačnicu i sve sam ih redom prepoznavao, a čovjek koji je tamo radio i koji me dočekao nakon par minuta je pao u nesvijest - pripovijeda Josip svoju nevjerojatnu priču.

U napadu avio bombom 'krmačom' u skloništu u podrumu poginulo mu je troje djece, žena i majka (Foto: Danijel Soldo)

Nakon što je pokopao najmilije, otišao je u Bosnu i priključio se HVO-u. Ostao je tamo mjesec dana, a do Slavonskog Broda došla je vijest da je na nekom ratištu u susjednoj državi i on poginuo. Stoga su se mnogi iznenadili kada se jednoga dana pojavio u gradu i nastavio svoj ratni put u 157. satniji. Nakon nekog vremena postao je profesionalni vojnik, sve dok mu 1996. nije sve dosadilo. Zatražio je otpust iz vojne službe i povukao se u osamu sela Poljanci, živeći kao podstanar. Braniteljsku mirovinu, kaže, nije tražio. Dobio je naknadu za troje poginule djece - ukupno 2400 kuna, a uz to još dobije i socijalnu pomoć. Prošle godine Grad Slavonski Brod i gradonačelnik Mirko Duspara dodijelili su mu garsonijeru u gradskom vlasništvu u naselju Mikrorajon. Žalosti ga, žali nam se, kada na ulicama sretne neke za koje zna da su kupovali potvrde kojima su poslije dokazivali svoj ratni put i tako stekli brojna nepripadajuća prava. Nije mu to krivo, kaže, zbog njega samoga.

- Prostrem s onim što imam i koliko je dugo, ali puno je onih koji su izgubili sve, a sada nemaju ništa ili vrlo malo. To ja tragedija ovoga društva - zaključio je naš sugovornik, koji je prije par godina promijenio i ime i prezime. Do tada se zvao Sreto Marinković, ali jednoga dana, shvativši da njegovih Marinkovića na ovom svijetu više nema i da on ni po čemu nije sretan, odlučio je uzeti majčino djevojačko prezime, dok je ime Josip odabrao bez nekog posebnog razloga.

ŽENA HRABROST IZ SL. BRODA ‘Boli nas nepravda jer nas se ne doživljava’

U istom tom podrumu u kojem je Josip izgubio sve svoje najmilije, Mariji i Mati Petrović poginulo je njihovo dvoje djece - kći Ivana kojoj je tada bilo 4 godine i 7-godišnji sin Marko. Marija i Mato bili su ozlijeđeni, pokušavali su i takvi sve kako bi pomogli svojoj dječici, ne bi li ih izvukli ispod teških komada betona i iznijeli na zrak iz guste prašine koja ih je gušila. No, nisu u tome uspjeli. Količina betona koja se na njih sručila bila je ogromna.

3. svibnja 1992. u istom podrumu supružnicima Mariji i Mati Petroviću stradalo je dvoje djece, četverogodišnja kći Ivana i sedmogodišnji sin Marko

- Muž nas je izvlačio jedno po jedno, iako je i sam bio teško ozlijeđen. Njemu je jedna strana lica izgorjela, u opasnosti mu je bilo i oko. Sin mu je Hitnoj preminuo na rukama, a ja danima nisam bila svjesna što se dogodilo. Čak su mi tri dana tajili istinu, govorili da su djeca na sigurnom dok sam s ozljedama glave i prsnoga koša ležala u bolnici. Kada su mi rekli istinu, slomila sam se i premda je od tada prošlo 23 godine, bol nikada neće prestati. Nije srce predmet koji se može zalijepiti kada pukne, godine prolaze, ali bol ne slabi - priča Marija, koju je spasilo veliko zajedništvo sa suprugom. U tim trenucima bilo im je najvažnije da ne izgube jedno drugo i uspjeli su u tome. Dvije godine nakon velike tragedije došlo je i malo zrno sreće u njihovu obitelj. Rodio im se sin Matej koji je izrastao u pravi grumen njihove radosti.

Foto: Danijel Soldo

- Matej nas je dodatno digao. Dao nam novu energiju i snagu za život, izvlačio iz kriza u koje smo upadali i ta ljubav nas dandanas drži jakima i na okupu. Teško se može riječima opisati kako je živjeti s takvim sjećanjima na prošlost, ali eto, mi se ne damo - istaknula je 52-godišnja žena kojoj je puno značilo i to što je nastavila raditi. Ona je zaposlena u brodskoj bolnici, a suprug joj radi u drvnoj industriji. I tih nekoliko sati dnevno provedenih na radnome mjestu za njih je odlična terapija, vrijeme i prostor u kojemu mogu razgovarati s drugim ljudima, a drugim temama, odagnati misli od nesretne prošlosti. Na koju ih, nažalost, svakodnevno podsjeća i nebriga društva, ignorantski stav prema njihovoj žrtvi. Jer, kako drukčije protumačiti 590 kuna naknade koju Marija dobiva za svojih 60 posto invalidnosti. Mato pak ni to, ali doduše zato što ništa nije htio ni tražiti. - Boli nas nepravda, jer osjećamo i vidimo da nas se ne doživljava. Nama ništa materijalno ne može nadomjestiti tugu koju nosimo, ali boli to što se prema nama odnose kao da nam djeca nisu poginula, kao da su i danas tu s nama. Nas dvoje radimo pa nam nije problem preživjeti, ali, vjerujte mi, ima obitelji koje nemaju ni za lampion koji bi upalili svojoj djeci, koja su isto tako dala živote za domovinu, ma što god tko o tome mislio. To je činjenica. Nepobitna činjenica. I još su k tome poginuli, a da nisu bili ni svjesni što se oko njih događa. Tišti me to. Zašto ja ne bih, npr., zbog svega što sam doživjela i proživjela imala pravo sa 55 godina otići u prijevremenu mirovinu? - upitala se na kraju još jedna hrabra žena Domovinskog rata. I njegova civilna žrtva.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
04. prosinac 2023 20:22