Bili su to jako dobri ljudi. Bili su francuski Židovi i znali su da sam ja bio SS-ovac. Preko dana sam radio kao nadzornik u njihovoj kompaniji, a poslijepodne sam živio s tim Židovim, kuhao im i posluživao ih. Bili su to jako dobri ljudi.
Tako je otprilike Jakob Dencinger opisivao svoje poslodavce iz 1947. kod kojih je dospio nakon što je pušten iz zarobljeništva.
Kakve li ironije!
Čovjek koji je služio u najstrašnijim logorima smrti po cijeloj nacističkoj Njemačkoj u kojima je ubijeno više od milijun Židova i bio član najkrvoločnijih Hitlerovih postrojbi, poznatijih kao Mrtvačke glave, sada je radio za židovsku obitelji.
No, kako je zapravo Jakob Denzinger, mladić iz Čepina, kojeg traži njemačko Specijalno tužiteljstvo za istraživanje zločina nacional-socijalizma jer sumnja da je sudjelovao u počinjenju ratnih zločina tijekom Drugog svjetskog rata i čije je podatke već dobilo naše Državno odvjetništvo, uopće postao nadničar kod francuske obitelji Rosenthal i Dreyfuss?
- Tri dana nakon što sam stigao u Auschwitz, bili smo napadnuti iz zraka. Baraka u kojoj sam spavao bila je pogođena. Bio sam ranjen. Dobio sam potres mozga i bila mi je ozlijeđena ruka. Probudio sam se u obližnjoj bolnici. Nakon nekog vremena rekli su mi da se povučem u planine na odmor. Tamo sam proveo otprilike mjesec dana - govorio je Jakob Dencinger.
Koji je to točno datum bio, nije imao pojma. Gdje je bila bolnica u kojoj su ga spasili, nije znao. Gdje je bila planina na koju su se on i ostali ranjenici povukli, više se ne sjeća.
Zima u Auschwitzu
Zna samo da se još jednom vratio na to užasno mjesto.
Ne sjeća se koji je točno datum bio, no siguran je da se radilo o zimi između 1944. i 1945. godine. Zna da je bila zima jer je mjesto na kojem je bio na odmoru bilo zatrpano snijegom.
- Čuli smo da dolaze Rusi. Stoga smo napustili planine i počeli se vraćati prema našim barakama - govorio je.
- A pod barakama mislite na SS-ove barake u Auschwitzu - pitali su ga.
- Da - odgovorio je Dencinger.
Iako se očekivalo da se radi o veljači 1945. godine, s obzirom na to da su 27. siječnja te godine ruski vojnici oslobodili Auschwitz, Jakob Denzinger uvjeren je da se radilo o kraju prosinca 1944.
Kada su vidjeli da su SS-ovci napustili Auschwitz, Jakob Dencinger se zajedno s još 30 vojnika, koji su bili na odmoru u planinama, počeo povlačiti prema zapadu.
Logori bez zlostavljanja
Nakon tri tjedna povlačenja stigli su do njemačkog grada Torgaua, smještenog na rijeci Labi, nešto zapadnije od Auschwitza.
Tko je tada mogao znati da će se upravo u tom gradiću 26. travnja dogoditi povijesni susret američke i sovjetske vojske i da će upravo iz toga grada krenuti prema Berlinu kako bi konačno uništili Hitlera.
U tom mjestu Nijemci su imali logor u kojem je bilo skladište municije i jednu tvornicu u kojoj se izrađivalo streljivo. U skladištima je radilo oko 100 ljudi. Uglavnom žena.
Čuvali su ih Jakob i njegova tri prijatelja iz SS-a, a pomagale su im njemačke stražarke.
Baš kao u St. Georgenu i Krakowu, Jakob je imao zadatak da čuva zatvorenice dok su radile. Zatvorenici su spavali u barakama nedaleko od tvornice, dok su čuvari bili udaljeni 300-tinjak metara. Nosio je strojnicu, i dalje je imao zadatak da ubije svakoga tko pokuša bježati.
- Je li netko bio ubijen ili pretučen u to vrijeme - pitali su Jakoba.
- Ne - odgovorio je. Upravo tako odgovorio je i kada su ga pitali za Auschwitz, Mauthausen, St. Georgen i Krakov.
- Smatrate li nevjerojatnim da u svim logorima u kojima ste bili čuvar nigdje niste vidjeli fizičko maltretiranje ili egzekuciju? Niste li iznenađeni time? Zar vas ne iznenađuje činjenica da niste vidjeli nikakva mrtva tijela, nikakva ubojstva, nikakvo fizičko maltretiranje?
- Vidite, svatko je imao svoj zadatak. Ja sam uglavnom imao takve zadatke da nikad nisam bio blizu tim stvarima.
- Dobro, u kojem ste logoru doživjeli najveću okrutnost prema zatvorenicima?
- Nigdje - odgovorio je mirno.
Početkom travnja 1945. više nije bio čuvar. Dolazili su Rusi i Jakob je poslan na frontu na rijeku Labu. Logor u Torgau bio je napušten, u njemu su ostali tek zatvorenici.
Na fronti je kopao rovove. Oni su bili iskopani na istočnoj strani, a kako su se približavali Rusi s istoka, trebalo je rovove iskopati i sa zapadne strane Labe.
Zatim je nekoliko dana bio na straži zajedno s još dvojicom prijatelja.
Svi su otišli!
Jednu noć počele su odjekivati eksplozije. Imao je strojnicu s dva šanžera koja je brzo ispraznio. Odjednom, netko mu je prišao s leđa.
- Naše su se trupe povukle. Svi su otišli - bilo mu je rečeno.
- Kako misliš svi su otišli - pitao ga je Jakob.
- Svi su otišli - bio je odgovor koji je dobio.
I oni su se dali u bijeg. Počeli su se povlačiti do linije fronte. No, Nijemaca ni tamo više nije bilo. Baš poput vojske, i dva stražara koja su bila s Jakobom odlučila su krenuti put Berlina.
No, Jakob je odlučio drugačije.
On je Jugoslaven. Neće se povlačiti kao ostali Njemci sjevernije prema Berlinu, nego će krenuti na jug.
Znao je i da ako se presvuče u civila, saveznici ga neće pretjerano gnjaviti.
Nekoliko dana je boravio u šumi, gdje je pričekao da svi Nijemci napuste Torgau.
Nakon što su se Rusi i Amerikanci već spojili na rijeci Labi, Dencinger se odlučio spustiti u grad. Poželio se otuširati i obrijati.
U zarobljeništvu
Bio je jako gladan. U gradu su uglavnom bili američki vojnici.
- Tko si - pitao ga je jedan zapovjednik u džipu.
- Jugoslaven i upravo idem kući. Bio sam vojnik - odgovorio mu je.
Ponudio mu je kruh iz pekare, a nakon toga ga je odveo u glavni stožer.
- Čim dobiješ papire, ideš kući - rekao mu je.
Šest mjeseci je bio u američkom zarobljeništvu. Nitko ga ništa nije pitao. Nakon toga je prebačen u Francusku kao vojni zarobljenik, u mjesto St. Die, nedaleko od Nancyja.
U zarobljeništvu je proveo oko dvije godine, da bi početkom 1947. godine napokon bio pušten.
Bio je slobodan. Mogao se odmah vratiti u Jugoslaviju.
No, Jakob Dencinger odlučio je ostati u Francuskoj.
- Nisam se želio vratiti. Imao samo tako dobar posao. Radio sam za dobre ljude, bili su Židovi i znali su da sam bio SS-ovac. Obitelj se zvala Rosenthal i Dryfuss. Svi su znali Rosenthalove. Bili su francuski Židovi. I bavili su se veleprodajom metalnog otpada i kože. Ja sam bio nadzornik. Naravno, ne odmah na početku. Vrlo brzo naučio sam francuski, a i bio sam inteligentan jer sam znao prepoznati metal - objašnjavao je Dencinger.
Živio je u njihovoj obiteljskoj kući. Preko dana je radio u veleprodaji, a navečer bi kuhao vlasnicima i posluživao ih.
No, uskoro se odlučio vratiti kući.
Preko Pariza je otputovao u Marseille i krajem 1947. bio je u Jugoslaviji.
U Čepinu je obitelj Denzinger ponovno bila na okupu.
- Bio sam član zloglasnih SS jedinica - priznao je obitelji.
Već 1949. osam mjeseci provodi na vojnom roku u JNA, a čim se vratio u Čepin, odlučio se oženiti.
Marijom, koja je bila tri godine mlađa, Jakob se oženio u siječnju 1950. i u braku ostao punih 38 godina. Nakon dvije godine, Jakob dobiva sina Antona.
Viza za Ameriku
Te 1952. godine prvi je put aplicirao za američku vizu, no u ambasadi SAD-a u Beogradu rekli su mu da će je teško dobiti te su mu predložili da vizu pokuša dobiti iz Zapadne Njemačke.
Tamo je od 1951. živio njegov brat Stefan i Jakob se zajedno s obitelji doselio k njemu u mjesto Meckesheim, nedaleko od Frankfurta.
Dvije godine je živio tamo s obitelji i odmah predao molbu za vizu. Nisu mu je odmah odobrili nego su mu rekli da bi trebao proći skrining od dvije godine. Ipak, njemačko državljanstvo je odmah dobio.
Šest mjeseci je bio nezaposlen, a onda je počeo raditi za U.S. Army Europe Intelligence Centar u njihovu sjedištu u Heidelbergu. Radio je u voznom parku.
Tamo je bio zaposlen oko godinu i pol.
Godine 1956. dobio je vizu i odmah otišao u SAD, u Akron.
- Postoje li neki razlozi zbog kojih ste od 1956. do 1972. godine čekali da dobijete američko državljanstvo - pitali su ga.
- Pa loše sam tada govorio engleski. Kada je moj sin krenuo na fakultet u Akronu 1972. godine, odlučio sam zatražiti državljanstvo - rekao je.
Cijela obitelj dobila je državljanstvo 1972. godine.
Zapadnu Njemačku pak nije posjetio punih 29 godina, otkako je iz Frankfurta odletio u SAD.
Kada se 1985. godine vratio, posjetio je brata Stefana. Zatim je kupio Mercedes i krenuo posjetiti mjesto gdje je bio ratni zarobljenik.
- Tamo sam sreo Pierrea. Bio je to nećak jednog od vlasnika tvornice u kojoj sam radio nakon rata. Pierre je postao novi vlasnik. No, ta tvornica nije bila onako velika kao u vrijeme dok sam ja radio tamo, za te francuske Židove - zaključio je.
Supruzi nije rekao da je bio nacist, nije mu to oprostila
Čim je došao u Akron, Jakob je počeo raditi. Prvo je nekoliko godina bio strojar kod lokalnog obrtnika. Radio je i kao trgovac. No, već 1966. osniva svoju prvu kompaniju Empire Corporation. U taj projekt ušao je s partnerom s kojim se razišao. Krajem 70-ih osniva drugu tvrtku. Zvala se Pioneer Plastics Corporation i bila je smještena u južnom predgrađu Akrona, koji se zove Green Township. Njegov se pogon bavio proizvodnjom i preradom plastike, no uskoro je upao u probleme, pa je 1980. tvrtku prodao. Financijski se oporavio za nekoliko godina, pa je tu istu tvrtku otkupio 1983.
Obitelj Dencinger živjela je u skladu punih 38 godina. Od 1975. do 1988. godine živjeli su u obiteljskoj kući. No, 1988. godine supružnici Jakob i Marija su se razišli. Marija i sin ostali su živjeti u velikoj kući, a Jakob je unajmio stan. Zašto su se rastali, nije poznato. Mogući razlog je i taj što se američki Odjel za posebne istrage počeo raspitivati o Jakobovoj nacističkoj prošlosti. Znali su da je Jakob svoju nacističku prošlost zatajio u formularima za dobivanje državljanstva. Marija mu očito tu laž nije željela oprostiti.
Jakob Dencinger pobjegao je iz SAD-a 1989. godine nakon što su američke vlasti pokrenule sudski postupak za oduzimanje američkog državljanstva.
Očito je odlazak iz Amerike dobro isplanirao jer je upravo uoči bijega oglasio prodaju poslovnog pogona, nekretnine koja je procijenjena na 1,2 milijuna američkih dolara. Prije nego što će se zauvijek vratiti u Osijek 1990., rodbinu u Čepinu posjetio je 1988. Bio je na majčinu sprovodu.