Gosti ovotjedne HRT-ove emisije Nedjeljom u 2 bili su ljudi koji se bave deficitarnim zanimanjima - slastičarka, automehaničar, medicinski tehničar, obrtnica i vodoinstalater. Otkrili su može li se u Hrvatskoj živjeti od strukovnih zanimanja te imaju li namjeru sreću potražiti u inozemstvu.
Suzana Kvesić oduvijek je listala kuharice, a prvi kolač je radila sa 7 godina. Još je slabo čitala pa je sestra pomagala pročitati recept, a ona je kuhala.
Već tada je znala što želi u životu. Ali je uporno bila učenica generacije i svi su joj govorili da mora na fakultet. Diplomirala je elektrotehniku i zaposlila se u uredu.
A onda je jednog dana roditeljima rekla da to nije za nju. Nakon prekvalifikacije u Pučkom učilištu i sama je postala predavačica, stalno se usavršava i kod kuhara u inozemstvu, održava tečajeve, zaposlila se u poznatom zagrebačkom restoranu i, što je najvažnije, sada je sretna. Kaže, za nju je Njemačka u Hrvatskoj.
Damir Zadravec je automehaničar gotovo 30 godina. Sjeća se kad je popravljao stare automobile koje smo zvali žaba.
- U to je vrijeme bio samo 13 ključ, kombinirke, mali čekić i rješavalo se bez ikakvog problema, ovo danas bez dobrog električara ne možeš ništa, nema popravka, ističe Damir Zadravec.
Zato je zaposlio mlađu ekipu. Sin Robert je završio školu za automehaničara. - Radim u struci, to me zanima, i ne treba mijenjati zanimanje, a posla ima, ima uvijek posla, rekao je Robert.
Damir kaže da posla ima, ali sve je kompliciraniji i dulje traje. Ističe da poslodavac treba biti maksimalno korektan prema svojim djelatnicima.
Dečki koji rade kod Damira ne žale se previše. Najvažnije im je, kažu, da je atmosfera na poslu dobra. A da je dobra, potvrđuje i zajednički vikend na raftingu. I ne, ovi dečki iz Dubrave to ne zovu team building, oni su ionako dobar tim.
Sestrinstvo je poziv koji se mora voljeti. Dokazuje to Roberto Licul, magistar sestrinstva koji je nakon srednje medicinske škole i tri godine rada u struci, upisao prvostupništvo na Sveučilištu u Rijeci, a nakon toga i diplomski studij.
No, posao na Odjelu traumatologije i ortopedije pulske bolnice težak je i zahtjevan. Posebno ljeti uz povećan broj turista, godišnje odmore i kroničan nedostatak zdravstvenih djelatnika. Zanimljivo, pulsku medicinsku školu završilo je ove godine 20 medicinskih sestara i tehničara, ali nitko se od njih nije prijavio za posao u bolnici.
I Roberto je razmišljao o odlasku u inozemstvo, ali je odustao jer, kako kaže, najlakše je otići, puno je teže ostati i boriti se.
Varaždin su izgradili obrtnici koji upravo ove godine slave 115 godina organiziranog djelovanja. Iako su još itekako vidljive posljedice nedavne krize u centru grada stidljivo se otvaraju skromne radnje. U Gajevoj ulici, odmah do Korza - u 19 četvornih metara dizajnira i šiva torbice Leda Bosnić.
Možda rizik - ali to je oduvijek sanjala: u rodnom gradu imati obrt. Velika joj su potpora obitelj, pogotovo njen suprug Marko. Dobar dio prodaje ostvaruju putem društvenih mreža. Osim vještih ruku valja biti i dobar promotor svojih proizvoda.
Skromno, radišno i kvalitetno - to je moto obitelji Bosnić. Preprekama unatoč budućnost vide u svome gradu.
Koliko ste puta čekali vodoinstalatera i bili spremni platiti ga suhim zlatom? A njih je u Hrvatskoj sve manje i manje.
Marko Farago školu je završio u Rugvici, za vodoinstalatera, radi 12 godina, danas je monter-majstor. Objašnjava zašto je većina njegovih kolega otišla iz Hrvatske.
- Plaće nisu dobre pa su prisiljeni ići van. Ja kao monter mogu nešto zaraditi, ali pomoćni radnik ne može zaraditi, ne može se pokriti, ne mogu ništa, ističe Marko.
I tu se zatvara čarobni krug. Mi bismo ih katkad platili suhim zlatom, ali plaća im teško pokriva cijeli mjesec.
Marko je i dalje u Rugvici, ali ne baš čvrst u odluci da ostane u Hrvatskoj.