Prijateljici je nedavno izišla knjiga na talijanskom, imala je književnu večer u Rimu i sve je bilo super dok nije shvatila da joj je glupi izdavač zbog nečega, između stotina tisuća rimskih soba u hotelima, pansionima i privatnim apartmanima, unajmio jednu u samostanu časnih sestara. Namrštena časna majka pokazala joj je oskudno namještenu ćeliju, s uskim tvrdim krevetom i raspelom na zidu i upozorila da se samostan zaključava u jedanaest. Tko ne dođe do toga vremena, može spavati na klupi u parku, piše unajnovijoj kolumni Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.
Prijateljica se pobunila da ni doma ne ide spavati prije ponoći, a u Vječnom gradu joj se pogotovo ne žuri u postelju. U jedanaest ona želi lagano pijuckati bijelo vino i grickati sir i masline u nekoj rimskoj trattoriji, zatim je naumila slušati pjevače kancona na Španjolskim stubama, zatim gledati Kolosej na mjesečini, a na kraju, tko zna, možda joj se posreći i s kojom raskopčanom i zalizanom slatkorječivom bitangom na Vespi. Dobro, ovo zadnje ipak nije rekla časnoj majci, koja joj je tek nakon dugog preklinjanja dopustila da dođe kasnije. Pružila joj je rezervni ključ glavnog ulaza u samostan nevoljko kao da donira bubreg ili jetru.
Dosadni život
Po prilici s jednakim nerazumijevanjem, zlovoljom i nesmiljenom katoličkom osudom stariji Splićani gledaju na Ultru. “Opet sinoć nisan spava”, žale se ujutro naši penzioneri. Užasno ih živcira sve oko Ultre, i da je kasno, i da je bučno, i da to nije muzika. Ništa nakon Radojke Šverko i Vice Vukova njima nije muzika, a najviše ih od svega izbezumljuje kako su mladići i djevojke besramni, jedva pokriveni hodaju ulicama. “Sestro moja, i ja san bila mlada, ali ovo danas...”, govori jutros pored mene na ulici neka žena prijateljici.
To me uvijek ispuni tugom. Kad netko počne rečenicu s “i ja sam bio mlad”, dosta sam siguran da taj nikad nije bio mlad, bezbrižno, lakomisleno i neobuzdano se predavao zadovoljstvima kao da ne postoji sutra. Nesretnik je vjerojatno i s devetnaest živio nekim dosadnim, usukanim životom, zakočen besmislenim obzirima, isprepadan od roditelja i vjeroučitelja nije ni plesao, ni pio ni ljubio, pa mu je i nakon pedeset, šezdeset godina još uvijek bolno gledati kako se drugi zabavljaju.
Ako mene pitate, negodovanje zbog Ultre većinom je neuroza, nekakvo potisnuto nezadovoljstvo vlastitim životom. Zašto bi nas inače smetalo da mladi čitavu noć plešu? Dobro, tu je buka, ali i s njom se možete nositi, možete zatvoriti prozore ili u ljekarni ili drogeriji za mali novac kupiti anatomski oblikovane, ugodne za nošenje, silikonske čepiće za uši.
Blagonaklona nebesa
Ne čini li vam se, osim toga, bezobraznim da turistima određujete vrijeme za spavanje? Oni su došli na odmor, opušteno se provoditi ne gledajući na sat, a mi bismo im gasili muziku i tjerali ih na spavanje. Nije li smiješno nametanje svojih izbora drugima, da svi moramo ranije leći, najkasnije u jedanaest navečer popiti čašu toplog mlijeka, izmoliti “anđele moj dragi, čuvaru moj dragi”, prekrižiti se i usnuti, da bismo već oko pet ujutro ustali i pošli na misu zornicu?
Jednako kao što vama smetaju navike devetnaestogodišnjaka na Ultri, ni njima vjerojatno nisu ugodne vaše navike. Zamislite kakva je muka posjetiteljima festivala elektroničke muzike plesati cijelu noć, pa se pred zoru iscrpljeni dovući do apartmana u Varošu, na Šperunu, i pasti u postelju s namjerom da čitav dan spavaju, a samo što su sklopili oči, desetak metara zračne linije od njih, sa Svetog Frane krene im zaglušujuća zvonjava poziva na misu.
Zaista, u čemu je stvar, zašto vi morate na misu tako rano, mogao bi upitati neki posjetitelj Ultre. Zar Bogu nije svejedno, isto mu je i ako se molite u podne ili u šest ujutro? Vi se možda nadate kako će nebesa biti specijalno blagonaklona ako ste vi sebi uskratili san, ali za to vjerovanje nema nikakve teološke osnove. Dapače, možda je i Bog bio na Ultri, gledao je odozgo s odobravanjem razdraganu mladost na Splitovu stadionu. Njegova je milost beskrajna, bez obzira na mjesto i uru, pripada vama kao i njima.