Ljiljana Radobuljac predaje hrvatski jezik u vukovarskoj Tehničkoj školi Nikola Tesla i iz prve ruke zna kako izgleda život u "Gradu Heroju". Zna i da je osobito teško najmlađima, pogotovo kad su diskriminirani, a njezini učenici, njezini mali Vukovarci, tu diskriminaciju itekako osjećaju na vlastitoj koži, pogotovo kad su u pitanju školska putovanja, nešto u čemu uživaju i čemu se vesele đaci u svakom kutku Lijepe naše. Upravo zato profesorica Radobuljac na svom Facebook profilu objavila je status, točnije otvoreno pismo državnom vrhu, predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, premijeru Andreju Plenkoviću, ministru branitelja Tomi Medvedu, ministrici znanosti i obrazovanja Blaženki Divjak i svim saborskim zastupnicima. U nastavku ga prenosimo u cijelosti:
- Za početak, znate li da je Vukovar udaljen od Osijeka 35,48 km, od Zagreba 293 km, od Rijeke 451 km, od Poreča 539 km, od Splita 699 km, od Dubrovnika 1077 km? Znate? Lijepo.
A znate li koliko prijevoznici traže za organizirani prijevoz iz Vukovara prema određenim destinacijama? Onako, 7 ili 8 kuna po kilometru. Nije ovo pismo protiv cijena prijevoznika. Ovo pismo samo je znatiželjno.
U sklopu projekta 'Posjet učenika osmih razreda Vukovaru' tijekom školske godine 2016./2017., Vukovar je posjetilo 36.831 učenika i pratitelja iz 839 hrvatskih osnovnih škola, izvijestili su iz Javne ustanove 'Memorijalni centar Domovinskoga rata Vukovar'. To je vrlo rijedak podatak koji sam našla na internetu. Ponavljam, skoro 37.000 učenika. Za sve njih, država je osigurala plaćen prijevoz, smještaj, hranu i obilazak Vukovara uz stručno vodstvo.
I neka je. Ovom se Gradu trebaju pokloniti svi. Pokloniti se njegovoj prošlosti, njegovoj krvi i njegovim bolima. U čemu je onda problem?
U Vukovaru, mojom grubom procjenom, ima oko 3000 učenika, u 6 osnovnih i 4 srednje škole. 3000. I da se nitko, nikada, nije sjetio i pomislio na tu djecu. Školsku djecu. Djecu koja Vukovar žive 365 dana u godini. Djecu koja promatraju svoje prijatelje iz cijele Hrvatske kako dolaze, putuju, uče o miru. Djecu koja hodaju ulicama Vukovara. A isti su. U svojim željama, potrebama, frizurama, sendvičima i išaranim ruksacima. Potpuno isti.
Je li, ikada, bilo tko od vas, pomislio kako bi bilo lijepo i ljudski da ista ta država osigura djeci Vukovara da upoznaju svoju domovinu? Da odu do Zagorja, Istre, Dalmacije. Upravo na onoliko dana na koliko se njihovi prijatelji slijevaju u Vukovar.
Ima domovina što pružiti Vukovaru. Ima što dati. I ljepotu i dobrotu.
Jednom godišnje, ponavljam, jednom godišnje, osmislite za ovu mladost putovanja. Otvorite im prozore, pokažite im da ih država voli. Odvedite ih, jednom godišnje, u Osijek u kazalište, u Slavonski Brod na Korzo, u Zagreb na Advent, u Krapinu u muzej. Provedite ih Putevima glagoljaša, neka i oni, zajedno, dodirnu prst Grgura Ninskog, pokažite im dubrovačke zidine.
Jer ako sada, nakon ove računice, kažete da se to ne može, nikada mi više - nitko od prošlih, sadašnjih ni budućih vladara - nemojte govoriti o ljubavi prema Vukovaru. Djecu morate voljeti. Jednako. Ovako su na jednoj strani djeca Vukovara, a na drugoj djeca Republike Hrvatske - napisala je profesorica u statusu koji je u samo dva sata podijeljen više od 150 puta.
Nakon što su mnogi mediji prenijeli njezino pismo, ponovno se oglasila na Facebooku. Poručila je novinarima da neće davati nikakve izjave za TV, da ju ne moraju zvati.
. Dragi novinari...vidim da ste svi podijelili moje otvoreno pismo. Hvala vam. Neću davati nikakve izjave za TV i ne morate me zvati. Ja sam svoje rekla. Pitajte bolje one koji mogu promijeniti stvari. Vukovar ne smije biti izvan sustava. Javljaju mi ljudi po inboxima...županija Primorsko-goranska godinama ugošćuju djecu Vukovara na moru, Memorijalni centar ih je vodio u Lipik, Karlovac. Sve je to lijepo i dobro. Ali, priča Vukovara ne smije zavisiti od dobre volje i plemenitosti pojedinih ljudi. Vukovarska djeca moraju imati isti položaj kao i sva druga u Republici Hrvatskoj. Planirano, dugogodišnje i školski. Obrazovno. Za život. Za sutra. Za Vukovar, napisala je.