U Hrvatskoj smo navikli da političari govore ono što ih se ne pita - ali se znaju razljutiti ako ih se pita što im se ne sviđa ili što ne razumiju (a to je dosta često).
Od toga je gora samo opcija, a i nje ne nedostaje, kad pričaju o stvarima koje se ne odnose na ono za što su zaduženi. Upravo ovo posljednje svjedočimo od neformalnog početka predsjedničke kampanje.
Kandidatima su puna usta svih čuda koje će napraviti - promjenom Ustava, pritiskom na vladu ili razbucavanjem postojećeg političkog sutava.
Postoji tu samo mali problem: većina toga nije u domeni njihovog djelovanja, a za dio ni ne postoji potrebna politička volja. No, zato su vrlo škrti kad je riječ o onome što čini temelj njihovih ustavnih ovlasti, pitanju oružanih snaga i sigurnosti te vanjske politike. Dobro, ima i tu zabavnih izjava koje dosta govore o spremnosti kandidata. Tako gospođa Kolinda Grabar Kitarović poziva na uvođenje jednomjesečne obavezne vojne obuke tijekom ljeta za sve: da je podsjetimo, tako je nešto jedno vrijeme provodila bivša JNA pa je i ona od toga odustala.
Što naši kandidati misle o programu financiranja oružanih snaga, planovima smanjenja broja zaposlenih i slično ni slova. Muk. Misle da hrvatsku javnost apsolutno ne interesira kakav je njihov stav o ulozi Hrvatske u međunarodnoj koaliciji koja se bori protiv Islamske države - Jutarnji je objavio kako ćemo obučavati kurdske pešmerge.
Podržavaju li to, možda su protiv, slažu li se sa slanjem oružja? Tišina. Mora se ipak priznati da su stavovi kandidata prema BiH argumentirani, pozitivno je iznenadio dr. Milan Kujundžić protivljenjem trećem, hrvatskom entitetu budući da je njegov vanjskopolitički program na razini bolje obrazovanog gimnazijalca.
Posebno je pak interesantno da u ovo doba, koje je prepuno izazova i događaja na međunarodnoj sceni, od kandidata ne čujemo baš ništa o tome kako vide dosadašnje hrvatske stavove o gorućim globalnim pitanjima niti kako kane djelovati kao sukreatori na tom planu ako budu izabrani.
A tu je pitanje Rusije koja se ekonomski raspada zbog sankcija koje joj je nametnula i Hrvatska, tu je Ukrajina čije smo vojnike primili na liječenje. Niti jedan od njih rekao što misli o sve snažnijem pristiku na globalnoj razini za priznavanje Palestine: jesu li za, protiv. Čak ni ne ulaze u raspravu jedni s drugima - recimo gospođa Grabar Kitarović se zalaže za proglašenje gospodarskog pojasa, a ni Josipović ni Kujundžić se na to ne obaziru (a riječ je o vrlo osjetljivom pitanju).
Smatraju li da je premijerov neodlazak u Beograd na sastanak s Kinom u redu i može li taj mehanizam suradnje biti produktivan za Hrvatsku? Do sada nitko iz vlade nije čak Pakistanu poslao ni sućut nakon stravičnog masakra djece, nije li to trenutak da se kandidati oglase i kažu kako će uvijek promptno reagirati u takvim slučajevima? I kako taj tragičan događaj komentiraju? Ništa, nula bodova.
Ili zapravo misle da javnost ne zanima ono što je srž njihovih ovlasti.
Možda je to blizu istine.
Pitanja o kojima predsjednički kandidati šute:
1. Program financiranja oružanih snaga
2. Planovi smanjenja broja zaposlenih
3. Stav o ulozi Hrvatske u međunarodnoj koaliciji protiv Islamske države
4. Što misle o sankcijama Rusiji
5. Jesu li za ili protiv priznanja Palestine
6. Je li premijer Milanović trebao otići na summit u Beograd/sastanak s kineskim premijerom
7. Hoće li, za razliku od hrvatske vlade, ubuduće promptno reagirati i izraziti sućut kada se dogodi neka tragedija poput one u Pakistanu