Život saborskih zastupnika dosta je lagodan, zaključio je svježi zastupnik Tomislav Tomašević. Plaća im je jednaka kao gradonačelniku, imaju imunitet, a nemaju ni pravnu odgovornost. Parlament je sveden na glasačku mašinu, objasnio je prošle nedjelje gostujući na HTV-u prije izvanredne sjednice Sabora.
Pitanje: kako to on i ipak mala grupa ljudi koja je s njim prvi put ušla u sabornicu misle promijeniti? Hoćemo li, kada stranke okupljene oko platforme Možemo i Stranke s imenom i prezimenom završe svoj prvi saborski mandat, moći reći da je to bio tim koji je promijenio našu percepciju političara?
Tomislav Tomašević najeksponiraniji je među zastupnicima-početnicima i deklarirani je pretendent na mjesto zagrebačkog gradonačelnika, što otkriva veliku ambiciju. U Zagrebu je koncentrirano više od trećine hrvatske ekonomije, a zagrebački gradonačelnik po utjecaju je treća osoba u državi, odmah iza premijera i ministra financija, ispred razvlaštenog predsjednika države, daleko ispred predsjednika Sabora, koji je formalno najviše tijelo vlasti u državi.
Tomašević je dosad je pokazao da zna preživjeti s druge, aktivističke strane politike. Solidno je obrazovan, uz tri godine studija prava i diplomu politologije Zagrebačkog sveučilišta ima i magisterij Cambridgea (područje okoliša, društva i razvoja). U aktivizam se upustio još sa 16 godina kada se priključio Zelenoj akciji, vodećoj domaćoj snazi Zelenih. Sudjelovao je i u radu nekoliko međunarodnih institucija.
Uz to što ga smatraju liderom političke platforme Možemo, član je tri saborska odbora - odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav, za međuparlamentarnu suradnju te za prostorno uređenje i graditeljstvo, kao i izvršnog odbora Nacionalne grupe Hrvatskog sabora pri Interparlamentarnoj uniji.
Ipak, osim odbora za prostorno uređenje i graditeljstvo, za članstvo u kojemu ga kvalificira njegov aktivistički rad, jer često se protivio radikalnim zahvatima u urbanu strukturu, uglavnom Zagreba, ali i ukazivao na moguću korupciju, nijedno od njegovih drugih političkih zaduženja zasad se ne čini radno intenzivnim, pa ni pretjerano zanimljivim biračima koji su ga uputili prema sabornici. Ako je to ono što Tomašević želi, i njegov zastupnički život već danas može biti lagodan.
Kani li, međutim, s državnih službenika, a prije svega sa saborskih zastupnika kojima se i sam nedavno pridružio, ukloniti stigmu “uhljeba”, koja ga, kaže, smeta jer vodi negativnoj selekciji, morat će znati pokazati zašto to nije točno, ali i da on sam, kao i grupa koja je s njim ušla u Sabor, nisu rezultat te iste negativne selekcije i da žele i znaju raditi drukčije. Krilatica “jednom nogom u institucijama, drugom na ulici”, kojim je platforma Možemo od početka izborne kampanje pravdala svoj prelazak iz aktivizma u stranačku politiku, dobro je sročena parola koja pokazuje nečiji talent za osobni politički marketing. Na tome, zasad, možemo stati.
Heterogeni sastav “platforme” na kojoj se okupio obrazovani dio urbane ljevice, kao i sestrinska, ali odvojena, biznisu sklonija grupa oko Stranke s imenom i prezimenom, barem na svojem političkom početku unijet će novi kut razmišljanja u već godinama sadržajem prazne saborske rasprave. Zasad ne mogu naškoditi HDZ-u, pa ni SDP-u, iako ciljaju glasače ljevice, ali ako izdrže dovoljno dugo dok se ne stope s političkim starosjediocima ima nade da će napraviti pozitivan odmak od beznadnog amaterizma Mosta, krutog, prošlosti orijentiranog nacionalizma Suverenista, HNS-ovog klijentelizma, a pogotovo od ultrakonzervativne desnice kakvu zagovara Domovinski pokret Miroslava Škore. Zato je dobro da su u Saboru.
Priča o preuzimanju Zagreba je drukčija. Gradu nakon 20 godina vlasti jednog čovjeka koji je izmakao kontroli kako politike tako i pravosuđa danas treba krizni upravitelj, ne početnik u politici. Osoba koja će nakon Milana Bandića preuzeti Zagreb mora znati upravljati sustavom i mora biti dovoljno hrabra da se suprotstavi pritiscima. Što od toga može ponuditi Tomašević?
On sam je u Nedjeljnom Jutarnjem identificirao dio problema: “S jedne strane gradonačelnik je jedini član Skupštine Holdinga i može upravljati s 11.000 ljudi bez Gradske skupštine, a s druge strane pročelnici, koji su ‘gradski ministri’, politički birani, idu na natječaje”.
Nije međutim dovoljno reći “to treba zakonski mijenjati”, i nije dovoljno biti fokusiran na uklanjanje Bandića koji je ipak samo dio problema. Pravi problem je sustav koji je on pomogao izgraditi i koji bez njega ne može funkcionirati.
Tko je zaboravio, Milan Bandić je 2000. izabran za gradonačelnika kao relativno mlad predstavnik ljevice. Ne pretjerano, ali korektno obrazovan, član tada ponovno oživjelog SDP-a, čovjek s prirodnim talentom za komunikaciju, pa i za sklisku stranu politike, u vođenju Zagreba pokazao se kao prvi pravi i do danas karijerno najuspješniji hrvatski populist. U SDP-u je izdržao 13 godina, sve do trenutka kada se, gonjen ambicijom, svojom i kruga koji ga podržava, 2013. na predsjedničkim izborima kandidirao protiv SDP-ovog kandidata Ive Josipovića.
Bandić je tada uklonjen iz SDP-a, ali SDP je izgubio Zagreb. Dobio ga je krug ljudi koji podržava Bandića, koji je, pokazalo se s vremenom, bliži desnom centru i mutnoj strani biznisa, nego staroj ljevici iz koje je Bandić potekao.