Čim se pokrene kazneni postupak i blokira imovina osumnjičenoga za kazneno djelo, pokretala bi se i građanska parnica u kojoj bi mu se oduzeo sav imetak kojemu ne bi mogao dokazati legalno porijeklo. Ako bi sumnjivac na kraju bio oslobođen u kaznenom postupku, imovina čije porijeklo nije dokazao ne bi mu se vratila, nego bi ostala u vlasništvu države.
Slučaj Markač
Takvim je propisom Ministarstvo pravosuđa namjeravalo doskočiti problemima koji se javljaju u praksi kada treba oduzeti imovinu stečenu kaznenim djelom. Sudovi su učinkoviti na početku, kada se imovina blokira, no kada je treba oduzeti, stvari funkcioniraju puno teže. Posebno ako je imetak u međuvremenu prebačen na nekog drugog, bilo da se radi o članovima obitelji, suprugama, djeci, roditeljima ili prijateljima.
Prvi slučaj takozvanog proširenog oduzimanja imovinske koristi koji predviđa Zakon o kaznenom postupku dosuđen je 2009. godine u takozvanom slučaju Dubai. Radilo se o postupku protiv bivšeg voditelja Porezne ispostave Zagreb - Centar Zdravku Markaču i još dvojice poreznika koji su osuđeni zbog korupcije. U trenutku presude poreznik Markač i njegova majka (inače tekstilna radnica u mirovini) imali su u vlasništvu zemljišta, stanove, jahtu, poslovnu halu u Lučkom i drugu imovinu procijenjenu na 5,7 milijuna kuna.
Suci izvor problema
Primjenjujući zakonsku odredbu o proširenom oduzimanju imovinske koristi, a to je da se oduzima sve za što se ne može dokazati legalno porijeklo (makar glasilo i na nekoga drugoga), sud im je oduzeo imovinu vrijednu 3,6 milijuna kuna. Vrhovni sud je, međutim, tu presudu ukinuo jer tijekom postupka (doduše, zbog bolesti) nije saslušana Markačeva majka.
Drugi poznati slučaj neuspješnog oduzimanja imovine je onaj Vladimira Zagorca, osuđenog 2009. u aferi dragulji. Njemu država do danas ne uspijeva ovršiti stan u središtu Zagreba koji je darovao maloljetnoj djeci. Tu je situacija vrlo složena. Država nakon presude nastoji provesti ovrhu. S druge strane, djeca, koju zastupa majka, su vlasnici, ali ne mogu upisati vlasništvo, a s treće strane djeca (majka u njihovo ime) zbog toga tuže državu.
Glavni izvor problema koji nastaju kada valja oduzeti imovinu u Ministarstvu pravosuđa vide u tome što bi se tim postupcima trebali baviti kazneni suci, a riječ je o pravnim pitanjima u kojima su vješti pravnici specijalizirani za građanske postupke.
Papirnati tragovi
Zato je i bila ideja da se oduzimanje imovine potpuno prenese u građanski postupak.
Odredilo bi se koja je donja granica nezakonite imovinske koristi za koju bi se nakon blokade išlo u parnicu, naveo bi se katalog kaznenih djela za koja bi to pravilo vrijedilo (a to bi bila korupcija i organizirani kriminal) te proveo postupak oduzimanja po kriteriju da državi ide sve za što se ne može dokazati legalno podrijetlo bez obzira na ishod kaznenog postupka.
Prednost takvog rješenja u Ministarstvu pravosuđa vide već u samoj naravi civilnog suđenja, u kojem su glavni dokaz dokumenti, dakle, papirnati tragovi, a ne priznanja i svjedočenja kao u kazenim postupcima.
Manje korekcije
Slično rješenje za oduzimanje imovinske koristi stečene kaznenim djelom postoji u Sloveniji, a na tragu njega je i Irska.
No, uz činjenicu da takvo rješenje nije naišlo na podršku među onima koji bi ga morali primjenjivati u praksi, sudaca, pa i državnih odvjetnika, od njega se odustalo i zbog slovenskog iskustva.
Naime, njihov zakon o oduzimanju nelegalno stečene imovine je na ocjeni ustavnosti, a još se ne zna hoće li dobiti zeleno ili crveno svjetlo. Hrvatska je za sada odustala od radikalnog rješenja i uvest će se samo nekoliko korekcija u Zakon o kaznenom postupku.