Tužna povorka slijevala se prema zagrebačkom Krematoriju puno prije 14 sati. U redu za odavanje sućuti, pak, predsjednik Zoran Milanović, gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević, predsjednik Dinama Zvonimir Boban, šef SDP-a Siniša Hajdaš Dončić, brojni uglednici, navijači, najviše dinamovci od današnjih dužnosnika do onih važnijih, s tribine.
Bio je tamo, kao najvažniji i počasni Dinamov predsjednik, njegov Velimir Zajec...
U koloni, bez protokola, stajao je Boban čekajući da izrazi sućut obitelji, mami Sanji i sestri Saši, dok su sa strane kao jaka počasna straža stajali Boysi. Tuga, malo je reći, obuzela je sve, jer oproštaj od prerano preminulog čovjeka uvijek je težak, a kada ode frajer koji je niti do 40. napravio toliko toga, onda je sve još iznimnije, izraženije, snažnije. Da, znali smo da je bolestan, ali znali smo i da je bitke, one najteže, već rješavao. Borba za Dinamo, kojoj se dao, činila se mačji kašalj, iako bi mnogima bila nepremostiva. Na kraju, ono nepremostivo je pobijedio, ono što, nažalost, nije mogao držati, eto, ipak, na kraju, nije mogao. Ali da se borio, borio se. Lavovski.
I otišao je tako. U svom stilu. Beskompromisno. Nedugo prije kraja, slao je poruke da - ”nema predaje”. Za njega nije bilo. Sanjin Španović, a o njemu je riječ, nikada nije priznao poraz. Ovaj je, međutim, bio jedini na koji nije mogao utjecati. No nakon desetljetne borbe s vragovima bez lica, položio je oružje. Poput svoga oca, nezaboravnog Srđana, ovdje nije imao utjecaja, a na koncu ni snage. Ipak, i tu borbu je obilježio snagom i energijom, voljom, do kraja. Gotovo tisuću ljudi na Krematoriju odalo je počast i tome. I njemu, ali i toj bitki, vjeri, svemu što će ostati iza njega kao vječni spomenik. Zbogom, mali Špan...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....