Ne postoji lijep način da se ovo kaže: zima pred nama čini se okrutna na mnogim poljima. Čudovišni tjedan koji je iza nas pamtit će se kao rekordni po broju pacijenata pozitivnih na covid i kao onaj u kojem su se opet pokrenule blokade računa. U Fini toga dana kad sam se otišla diviti art deco izričaju uređenja zgrade u Smičiklasovoj nije radio kompjutorski sistem, a upozorili su me i da sam pješice s malim djetetom koje sam tek podigla iz vrtića došla bahato i nepristojno popodne, kad, doduše, jest radno vrijeme poslovnice Financijske agencije, institucije koja se diči nevjerojatnim nekretninama po centru Zagreba (ako ovaj tekst čitate na internetu, slobodno u komentarima ostavite fotografije vaših poslovnica Fine u drugim hrvatskim gradovima, šteta bi bilo da se ne prikupe dokazi raskoši na jednome mjestu), ali je, čini se, crna rupa u smislu rješavanja ikakvih financijskih dubioza za sada na covid negativnih građanki Republike Hrvatske.
S maskama i u minusima, ali odvojeno, mogla bi postati sljedeća ironična krilatica Hrvata. Iako bismo, zapravo, trebali prestati koristiti riječ “rekordno” kad govorimo o zabrinjavajućem povećanju zaraženih sugrađana jer sadrži nešto pobjedničko, a ovaj je trend sve samo ne cezarovski, čini se da stil izričaja o toj temi, kao i ona sama, malo pada u sjednu ispred posve nevjerojatnog, na trenutke gotovo kao namještenog stand upa u organizaciji premijera i PRH, koji, iako većinom izaziva susramlje, ima sada već i utješnu repetitivnost, a znamo svi da se čovjek na sve navikne, kako na covid tako i na besparicu, pa i na javne svađe predsjednika države i predsjednika Vlade, popraćene, doduše, navedenom establišmentu pripadajućim organizacijskim momentima, pa se tako na pucketanje prstiju sazivaju presice, pozivaju novinari pod maskama i razgovara o kokainu. Sve ove teme, dakle, kriza, smrtonosni virus, ekonomija pred slomom, psihološko zdravlje čovječanstva i mužjaci koji daju izjave medijima o tome kako njihova tvrda kohabitacija nije više tvrda, nego pretvrda, kao kruh koji se ne može ni pohati tri dana kasnije, nego s njim samo možeš ubiti čovjeka, zasjenile su jednu koja je nekako zadnja rupa na svirali od samog početka pandemije.
Čula sam stravične, zastrašujuće priče iz inozemstva o tome kako ljudi smiju živjeti samo s onima tko im je “direktna obitelj”, pretpostavljam da to znači biološka ili ozakonjena, a na svoje sam oči vidjela preporuke u Italiji da u lift ulazite samo s “djetetom ili partnerom”.
Prijateljica mi je poslala upozorenje jednog engleskog restorana da za stolom smiju sjediti samo “članovi obitelji”. Je li zaista ovo kraj, ne samo ekonomije kakvu smo poznavali nego i ljubavi kakvu poznajemo, slobodne, intuitivne, strastvene, oslobođene svih moranja, ako želite, i zakona, osim moralnih? “Za dvadeset se godina nitko neće ženiti”, izgovorila je moja prijateljica dok smo interno komentirale papin iskorak pri prihvaćanju ljudi homoseksualne spolne orijentacije, i zvučala je tako točno, progresivno, mudro, proročanski. Ono što je zapravo htjela reći je da papa kasni, a da je brak samo osobni odabir, ali nikako više nešto što na bilo kakav način daje težinu, osim subjektivnu, ičijoj vezi ili ljubavi.
No, što ako je taj moj progresivni mjehur prijateljica i kolega potpuno u krivu, što ako nam je pandemija donijela povratak “papira” u modu, što ako bez osobne iskaznice naše ljubavi nećemo moći spontano odlučiti sjesti na Uber i dovesti se do svog ljubavnika, što ako epidemiološke mjere postanu, koliko god nužne bile, toliko rigorozne da će spriječiti - kod najuplašenijih u namjeri, kod onih hrabrijih u realizaciji - zajedničke šetnje, držanje za ruke do ponoći, ukradene poljupce, veze između gradova, međunarodne afere (pritom ne mislim na političke, nego isključivo na ljubavne, one koje žive od vožnji između Beograda i Zagreba, i strastvene susrete bolne od faljenja u Babinoj Gredi ili Novskoj)?
Sanjam konferencije za medije koje adresiraju muku mog prijatelja čija djevojka živi izvan Europske unije i koji se boji prijeći granicu od straha da se neće moći vratiti svojoj djeci, nesreću moje prijateljice kojoj je već dosta videopoziva i telefonskog seksa, paniku koju i ja osjetim kad pomislim da je ovo prva godina otkad znam za sebe da moja rođakinja nije došla na dva mjeseca na hrvatsku obalu iz Amerike zbog neugodne ideje koja se sada polako čini posve logična i na mjestu: da se neće moći ponovo susresti sa svojim partnerom. Ta rečenica: što ako će biti nemoguće ponovno se spojiti, ponekad me noću, kad maknem buku ostalih okolnosti koje nas more, prati kao zloguko proročanstvo. Hoće li ljubav u svim svojim oblicima biti najveća žrtva ove pandemije: osamljena smrt, bez mogućnosti da nekome tko nas je odgojio primimo ruku u trenucima najvećeg straha, samotni porod, očevi na telefonskoj vezi za vrijeme istoga, razdvajanja majki i djece po županijama, gubitak ljubavi jer odjednom prelazak granica postaje upitan, pa i nemoguć, gubitak ljubavi jer su iscrpljene životom bez dodira, pa čak i ono krajnje, ekstremno, ali tako blizu, ne samo u paranoji, nego i u teoriji: zabrana viđanja s ljubavnicima, ljubavima, partnerima s kojima ne dijelite istu adresu.
Strah me je i postaviti pitanje tko će to određivati tko je i što bilo kome od nas obitelj, strah me je i podsjetiti da je #ostanitedoma nekome, žrtvama nasilja ponajviše, najveća kletva, a ne blagoslov.
Da, voljela bih konferenciju za novinare na kojoj psihijatri govore o majkama koje same rađaju i djeci koja se sama bore protiv bolesti za vrijeme epidemioloških mjera, voljela bih da nam psiholozi kažu kako preživjeti gubitak posla, prihoda i prisilno mirovanje, a najviše bih voljela konferenciju za novinare na kojoj sociolozi odgovaraju na pitanje što je obitelj. Zanima me je li to tzv. support circle, kako su ga nazvali Englezi, proširivši tako velikodušno rigoroznu mjeru određivanja s kim ćete se smjeti naći u vlastitom stanu. Nacijo, drži razmak da bismo mogli biti blizu, što prije i zauvijek.