Nedopustivo je da itko tijekom liječenja maligne bolesti ostane bez posla, što je praksa koja se, nažalost, događa u Hrvatskoj – čulo se na prvoj virtualnoj Međunarodnoj konferenciji ONKOLOŠKI PACIJENTI: „IMAMO LI PRAVO NA RAD?“, održanoj u organizaciji Udruge Nismo same.
„Budući da sam i sama tijekom liječenja ostala bez posla, dobro znam kako se u takvim situacijama osjećaju onkološki pacijenti. Cilj ove Konferencije je ukazati na probleme i inicirati promjene koje uključuju izmjene zakonodavnog okvira kako bismo oboljelima od malignih bolesti omogućili povratak na posao. Potrebno je i sustavno informirati oboljele, zaposlenike, ali i poslodavce kako bismo mijenjali norme i pravila ponašanja. Želimo pokazati oboljelima da skrbimo o njima i postići promjene kako bi i Hrvatska u cijelosti bila socijalna država“, istaknula je Ivana Kalogjera, predsjednica Udruge Nismo same.
Na Konferenciji, čije je održavanje podržala tvrtka Novartis, a moderirala Ivana Rimac Lesički, predstavljeni su rezultati ankete koju je krajem 2019. godine provela Udruga. U istraživanju je sudjelovalo 420 osoba, od kojih je njih 73 tijekom liječenja ili nakon liječenja ostalo bez posla.
Predstavljajući rezultate istraživanja doc. dr. Bojana Knežević, jedna od autorica istraživanja, istaknula je da Hrvatska svake godine ima više od 24.000 novodijagnosticiranih bolesnika s rakom. Od toga je više od 10.000 žena. Prema EU podacima većina osoba koje su preživjele rak i završile s tretmanom imaju poteškoća sa zapošljavanjem. Procjenjuje se da ih je za 40 posto više nezaposlenih nego osoba koje nisu imale rak.
Na to hoće li osoba raditi nakon dijagnoze utječe više faktora, kao što su spol, osobne karakteristike, stadij bolesti, socijalni faktori, trajanje bolovanja i dotadašnji posao.
Od osoba koje su sudjelovale u istraživanju Nismo same većina je, njih 305, preboljela rak dojke. U trenutku postavljanja dijagnoze 77 posto anketiranih bilo je zaposleno na puno radno vrijeme. Nakon dijagnoze maligne bolesti na puno radno vrijeme ostalo je zaposleno njih 62 posto, 4 posto osoba se samozaposlilo, 14 posto ih je još uvijek na bolovanju, 7 posto je otišlo u mirovinu (nijedna osoba nije završila u invalidskoj mirovini), a 8 posto je i dalje nezaposleno.
Od onih koji su tijekom liječenja ostali bez posla, najveći broj osoba ima visoku i srednju stručnu spremu. Uglavnom riječ je o ekonomisticama, diplomiranim ekonomisticama, trgovkinjama i inženjerkama različitih struka.
Kao razloge prestanka rada tijekom i nakon bolesti većina sudionica istraživanja navodi diskriminaciju zbog bolesti. O tome kako je uslijed bitke s ovom malignom bolesti ostati i bez posla govorila je Sonja Grgat, predsjednica Udruge Caspera iz Splita.
„Prije šest godina dijagnosticiran mi je invazivan, visoko hormonski ovisan karcinom dojke. U vrijeme dijagnoze bila sam zaposlena u jednom restoranu u Splitu. Otvorila sam bolovanje i krenula u borbu s karcinomom. Odstranili su mi dojku, zatim sam išla na kemoterapiju. S obzirom na to da sam imala ugovor na određeno vrijeme, sa šefom sam dogovorila da ostanem na poslu dok mi traje kemoterapija. Sama sam si platila 42 dana bolovanja kako poslodavcu ne bih bila na teret. No nakon par mjeseci, usred kemoterapije, uručio mi je otkaz. Ostajanje bez posla i primanja bio mi je veći šok nego sama dijagnoza. Kad sam dobila otkaz bila sam psihički, fizički, emotivno i duhovno iscrpljena. Stalno se priča o destigmatizaciji ljudi s karcinomom. Stigmatizirani ste, stavljeni na samo začelje društva i zakonski bi trebalo osigurati ljudima barem minimalna primanja. Bilo bi lijepo da pacijenti budu upućeni u svoja prava, posebno financijska jer danas s odmakom od šest godina i dalje sam nezaposlena“, zaključila je Sonja Grgat.
O praksi drugih zemalja govorili su prof. dr. sc. Ziv Amir sa Sveučilišta Salford, koji je izlagao na temu povratka na posao nakon dijagnoze malignih bolesti u Velikoj Britaniji, te prof. dr. sc. Adela Elena Popa sa Sveučilišta Lucian Blaga u Sibiu, koja je govorila o situaciji u Rumunjskoj.
„Zaposlenici oboljeli od malignih bolesti u Velikoj Britaniji, ako nemaju kolektivni ugovor, imaju pravo na tjednu naknadu i vrlo lako ostaju bez posla“, rekao je prof. Amir. Usporedbe radi, dodao je, u Nizozemskoj radnici koji boluju od malignih bolesti imaju pravo na 70 posto plaće, no poslodavci najčešće isplaćuju punu plaću oboljelima.
Također, u Nizozemskoj se pacijente oboljele od raka potiče da se što ranije vrate na posao.
U Rumunjskoj se osobe oboljele od raka nakon što završe s terapijom imaju mogućnost vratiti na radno mjesto u satnici koja im odgovara, odnosno mogu raditi dva ili više sati, ovisno o svom zdravstvenom stanju. Zanimljivo je da Rumunjska oboljelima od raka isplaćuje 100 posto naknadu punih godinu dana, a u nekim situacijama do godinu i pol dana.
U radu Konferencije sudjelovale su i Dunja Skoko-Poljak, dr. med., načelnica Sektora za javno zdravstvo u Ministarstvu zdravstva, Sunčana Glavak, zastupnica u Europskom parlamentu i organizatorica Konferencije „Fight&Win – Kako se suprotstaviti raku?“, Milka Kosanović, dipl. iur., direktorica odnosa s članstvom Hrvatske udruge poslodavaca, Dijana Vuksan, dipl. iur., rukovoditeljica Odjela za normativne poslove zdravstvenog osiguranja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.
Europarlamentarka Sunčana Glavak istaknula je da u “novom normalnom” poslodavci i kroz EU instrumente kao što je Sure i Europski socijalni fond te implementaciju 5G tehnologije imaju mogućnost da i zaposlenicima koji boluju od malignih bolesti omoguće prilagodnu njihovih radnih zaduženja.
„Politika mora kreirati okvir za funkcioniranje rada od kuće, a poslodavci i svi mi zajedno možemo napraviti nešto dobro za oboljele od malignih bolesti“, rekla je te najavila da će ona osobno inicirati umrežavanje svih segmenata društva koji su nadležni za ovu tematiku.
S njom se složila i Milka Kosanović iz HUP-a koja smatra da nikad nijedna žena ne bi smjela biti u situaciji da dok se bori za vlastiti život mora razmišljati o egzistenciji.
„Prema rezultatima istraživanja Udruge Nismo same 80 posto poslodavaca nije konzultiralo liječnike, možda postoje formalne obveze o kojima je poslodavac informiran, ali zasigurno je u interesu svih kvalitetnije informiranje. Osjećaj diskriminiranosti, bez obzira je li stvaran ili je to subjektivan osjećaj nije dobar ni za zaposlenika ni za poslodavca. Niti jedan poslodavac ne želi imati zaposlenika koji nije produktivan. Negativna percepcija poslodavaca je opasna zamka posebno ta da poslodavca ne zanima kvaliteta života nego troškovi“, naglasila je Kosanović.
Dunja Skoko-Poljak istaknula je da su pitanja vezana uz diskriminaciju oboljelih od malignih bolesti izuzetno važna te da postoji potreba za dodatnom komunikacijom i suradnjom tijela državne uprave, poslodavaca, a u središtu pažnje trebaju biti pacijenti.
Dijana Vuksan rekla je kako je neizmjerno ponosna na Hrvatsku i prava koja ona daje radnicima kroz zakonsku regulativu.
„Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje ima smjernice ne samo za onkološke bolesnike nego za sve, a jedno od prava su naknada za ostvarivanje plaće, te privremena onesposobljenost za rad. Ako je osoba privremeno nesposobna za rad, o tome odlučuju nadležno tijelo za vještačenje, i Zavod za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Ocjena o tjelesnoj invalidnosti i radnoj sposobnosti osigurava poslodavcu da zaposleniku mijenja ugovor o radu, prilagodi mu radno mjesto i da mu ugovor u pismenom obliku za nove poslove koje radnik može obavljati. Zdravstvena zaštita se ostvaruje dok god je potrebna, nema ograničenja u vremenskom periodu, limitirana je visinom naknade, ali ne dužinom trajanja, što je puno bolje u odnosu na ostale države članice Europske unije“, istaknula je.
Svi sudionici Konferencije složili su se da je ovo vrlo važna tema o kojoj treba puno bolje informirati i oboljele i poslodavce i one koji donose odluke.