Savudrijska vala bila je poprište ključnih političkih bitaka koje su se vodile kako unutar Hrvatske i Slovenije, ali tako i između njih. Naime, vrlo često se za problematikom sporova u Vali posezalo kad je trebalo zastrti neko od političkih pitanja na unutarnjopolitičkoj sceni. A stariji se diplomati sjećaju gotovo svakodnevne razmjene nota kad bi slovenski ili hrvatski policijski brod prošao zamišljenu graničnu crtu u Vali, preciznije crtu kako su je zamislili u Sloveniji ili u Hrvatskoj.
Zahtjevi iz 1993.
Jedan od trenutaka koji je vjerojatnost rješavanja granice u Savudrijskoj vali sveo gotovo na minimum bila je odluka slovenskog Državnog zbora 1993. godine o cjelovitosti Piranskog zaljeva. Pojednostavljeno rečeno, slovenska je strana tada išla izravno protiv svih međunarodnih konvencija, prije svega UN-ove o pravu mora, tražeći da joj pripadne more, ali ne i obala (službena Ljubljana nije, barem ne javno, dovodila u pitanje hrvatski suverenitet na prostoru od Pirana do Savudrije - no, bilo je političkih aktera koji su to otvoreno dovodili u pitanje). Sada pokojni akademik Vladimir Ibler doslovce se izrugivao slovenskim političarima i pravnicima navodeći jasan primjer: dakle, ako neki čovjek opljačka poštu u Savudriji i skoči u more, hrvatska ga policija ne može uhititi jer je na - slovenskom ozemlju.
Prvi memorandum
Poslije je Slovenija taj stav ublažila, ali Memorandum je formalno i danas na snazi. Najavu mirnog razdoblja donijeli su pregovori o sporazumu o malograničnom prometu kojim je slovenskim ribarima dozvoljeno ribarenje sve do Novigrada u Istri, kada je i postignut načelni sporazum da bi se linija sredine smatrala privremenom granicom. U međuvremenu je dogovorena gotovo cjelokupna kopnena granica osim posljednjih šest kilometara prije izlaska na more. A onda je došlo do promjene vlasti u Hrvatskoj i tadašnji je premijer Ivica Račan smatrao da će moći s Janezom Drnovšekom pronaći rješenje za granicu. Uslijedili su dugotrajni, tajni sastanci na kojima su nacrtane brojne karte da bi konačno bio predstavljen završni sporazum poznat kao Račan-Drnovšek. I dok je slovenski premijer uspio dogovoriti podršku opozicije, Račan nije uspio privoljeti ne samo koalicijske partnere, nego ni neke od vodećih članova svoje stranke. Zbog rješenja koje je “dimnjakom” (tako ga je nazvao slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel) omogućavalo pristup Slovenije otvorenom moru našao se na udaru politike, ali i struke. Sporazum je samo parafiran i to od strane dvaju diplomatskih službenika, ali Ljubljana je od tog trenutka njime mahala kao završnim dokumentom kojim je riješila granično pitanje: iskoristila ga je, naime, za potvrdu Bruxellesu da ima utvrđene granice sa svim svojim susjedima. Račan je, pod snažnim pritiskom, odustao od sporazuma, ali Drnovšek i njegovi nasljednici nisu.
Nakon njih su došli premijeri Ivo Sanader i Janez Janša. Njih su dvojica 2007. godine, na Bledu dogovorili da će se granica na moru rješavati na nekom sudištu.
Slovenska blokada
Konačno će taj problem, nakon što je Slovenija blokirala hrvatske pristupne pregovore za EU, riješiti Jadranka Kosor i Borut Pahor. Ali, prihvaćen je slovenski uvjet da se raspravlja o cijeloj, a ne samo o granici na moru. Sporazum je za Hrvatsku bio od presudne važnosti jer je prekinuo slovensku blokadu pregovora za članstvo u EU. Kako bilo da bilo, nakon objave transkripta sasvim je jasno da je Slovenija pokušavala na sve načine utjecati da Sud donese odluku koja će ispuniti gotovo njihova očekivanja.