Život je sranje. Nema smisla. Osjećam se kao jedna velika nula. Pitaš se zašto? Pa recimo zato što ne mogu sa svojim sinom otići ni do 20 metara udaljenog parka. Jer ga ne mogu primiti u naručje. Kakav sam ja otac koji sa sinom ne može igrati nogomet!?
Život je sranje jer me moja majka tušira, jer me ona vodi na pišanje, i zato što me ona, kada se popišam u gaće, presvlači. Zato što se ne mogu stepenicama spustiti u svoj stan bez da teturam i glavom ne udaram o zidove. Jer ne mogu sam zakopčati dugmad na košulji. Ne mogu ni knjigu pročitati. O vožnji automobila ili bicikla da i ne govorim. Centar za ravnotežu u meni ne postoji.
Život je sranje, bio je njegov moto.
Moto s kojim je živio sve od onog dana kada je u njegov život ušla bolest s tisuću lica - multipla skleroza.
‘Last man standing’
Danas, četiri godine kasnije, Boris Borković, 25-godišnjak sa zagrebačkog Borongaja, potpuno je drukčiji tip.
Depresija više ne stanuje u njemu, vozi bicikl, sam živi u stanu, natjerava loptu sa sinom Lucijanom, radi zgibove na prečama i stoj na glavi s ispruženim rukama.
Njegov životni stil danas je - nemoguće ne postoji.
I to sve zahvaljujući pokretu Street work out, ekstremnom vježbanju i svakodnevnim treninzima u običnom malom parku na Sveticama!
- Meni se čini kao da sam se ponovno rodio. Prije nekoliko godina sve ovo je bilo nezamislivo. Danas sam sretan čovjek - priča mi dok sjedimo za stolom u njegovu stanu na Borongaju.
Na zidu iznad njega dvije su obješene brončane medalje. Njima se neizmjerno ponosi.
- To je s natjecanja ‘Last man standing’. Rade se sklekovi sa skupljenim rukama po prinicipu tko će ih napraviti više. Bilo nas je dvadeset, i ja sam bio bolji od njih 17 - kaže mi tiho, kao da se srami uspjeha.
Srijeda je, točno je deset i trideset i Boris se priprema za još jedan trening.
Baš kao svakog dana, i tog se jutra probudio u sedam sati. Nakon doručka od pšeničnih klica i zobenih pahuljica, i igre sa sinom, vrijeme je za trening.
U ruksak stavlja ručnik, bocu s vodom, bananu i jabuku te šatorsko krilo. Iako je vani kiša, ne pada mu na pamet odustati od treninga.
- Nisam odustajao kada je prošle zime napadalo onoliko snijega, a da sad odustanem zbog par kapi kiše!? - smije se.
Nekoliko puta tijekom našeg dvosatnog razgovora uporno je isticao da su ga treninzi spasili te da ne postoji razlog zbog kojeg bi odgodio ono što ga je ponovno vratilo u normalu.
A njegov život, kako mi objašnjava, u normali je bio sve do jednog jesenjeg dana 2009. godine.
- Bio sam za volanom i u jednom trenutku prometne su mi se trake počele razdvajati. Vidio sam dvije trake. Počeo sam paničariti, odmah sam zaustavio automobil, upalio sva četri žmigavca. To je možda trajalo nekoliko sekundi. Tada sam zažmirio, malo resetirao pogled i sve se vratilo u normalu - prisjetio se Boris, koji je po struci medicinski brat.
No, normala nije trajala dugo. Dvoslike su mu vratile tijekom čitanja knjige. Čim bi fokusirao pogled, umjesto dvije, pojavljivale su se četiri stranice. Jednog dana počela mu je trnuti lijeva noga. Počeo ju je zavlačiti.
Nakon pregleda liječnici nisu imali dileme. Boris ima multiplu sklerozu.
Pitanja bez odgovora
Riječ je o autoimunoj kroničnoj upalnoj bolesti kojoj se ne zna točan uzrok, usto se simptomi i njihova učestalost razlikuju od osobe do osobe, a provjeren ni siguran lijek ne postoji. Bolest napada središnji živčani sustav koji prenosi informacije između mozga i drugih organa. Zato oboljelima slabi vid, trnu i slabe ruke i noge. Živčani produžeci obloženi su mijelinskom ovojnicom, a upravo ona kod oboljelih od multiple skleroze nepovratno propada.
Osim gubitka vida, Boris je gubio snagu u rukama i nogama, počeo je nestabilno hodati, koordinacija pokreta bila mu je narušena, počele su mu se javljati vrtoglavice i pojačano drhtanje ruku.
- Najbanalniji primjer je zakopčavanje košulje. Ruka ti se trese, ne možeš uhvatiti gumb i zakopčati ga. Kada tu jednostavnu stvar ne možeš napraviti, možeš zamisliti kako je bilo s hodom i ostalim stvarima. I to je na mene kao bivšeg sportaša djelovalo užasno. Svaki put kada nešto nisam mogao napraviti, a to je bilo gotovo svakodnevno, i na svako pitanje na koje odgovora jednostavno nije bilo, padao sam u depresiju. Bio sam na antidepresivima. Članovi obitelji bili su uz mene i ne znam bih li preživio da njih nije bilo. Sin, moja majka, otac i brat gurali su me naprijed - iskren je Boris, koji je prije bolesti redovito trčao u parku, igrao košarku, a kao srednjoškolac čak bio i četvrti u državi u hrvanju grčko-rimskim stilom.
Atletska staza i prijatelj
Liječnici su mu prepisali terapiju kortikosteroidima, išao je na fizikalnu terapiju. Govorili su mu da mora strogo mirovati, da se ne smije umarati ni izlagati stresu.
Da stvar bude gora, Boris se u to vrijeme i razveo od supruge. Bio je pod stresom koji utječe na pogoršavanje bolesti.
- Doktori imaju šablonu prema kojoj postupaju s takvom bolesti. Tim neurologa iz KB-a Dubrava je odličan. Multipla skleroza neistražena je bolest. Oni je liječe simptomatski. Nema onoga ‘sada će ti to, to i to pomoći’. Ne. Ako nešto ide, super, ako ne, pokušava se s nečim drugim - kaže Boris. Točno tri godine trajala je njegova agonija i borba s vlastitim ja. Sve dok jednog dana po njega nije došao prijatelj s kojim se družio još kao dijete.
- Uzeo me u ruke poput dojenčadi i doveo me na Svetice, na atletsku stazu, i tamo me postavio kao čunj. Pitao sam ga što ću tu raditi, a on mi je rekao da ga gledam kako trči. A on je trčao 15 krugova laganim tempom. Vrijeme je sve samo ne brzo prošlo. I da si skratim muke od te dosade, počeo sam vježbati. Sjedim na atletskoj stazi, pružam ruke i pokušavam raditi sklekove. One ženske, naravno. No, nakon dva skleka poljubio sam zemlju. Jednostavno nisam mogao izdržati. No, nisam odustajao. Zatim sam počeo s trbušnjacima. Bilo mi je užasno - prisjeća se.
Došlo je vrijeme da Boris krene na trening. Našu ponudu da ga odbacimo do vježbališta odbio je sa smiješkom. - Idem biciklom - rekao je.
- U početku je sve išlo polako. Kako sam kod kuće ovisio o majci tako sam na treninzima ovisio o prijatelju koji me vozio na Svetice. On radi i nije mogao svaki put kad se meni prohtjelo voziti me na trening. Bio sam uporan i posljednih šest mjeseci na treninge dolazim sam.
Dvije preče i jedna paralelka praktički su jedine i sve sprave na kojima vježba ekipa iz pokreta Street workout Svetice. Pokret postoji već četiri godine u Hrvatskoj i danas ima oko 6000 članova diljem zemlje.
Dok ulazite na vježbalište, čini vam se da na tom mjestu nema gravitacije.
Šesetro mladih ljudi na prečama se isteže, radi zgibove i kolutove, izvijaju svoja tijela, s metalnih štangi vise horizontalno, skaču s jedne preče na drugu. Pojednostavljeno, spoj gimnastike i akrobatike, samo park i obična metalna štanga. Umjesto utega, diže se vlastita težina. Pripremaju se za Svjetski kup koji će se prvi put održati u Zagrebu. Natjecanje je u subotu na Trgu bana Josipa Jelačića, a četvorica najboljih ide na finalno natjecanje u Moskvu.
Kada ih pitate za Borisa, svi se smiju. Dive mu se na neki način. Poznaju ga od prošlog studenog, kada se jedva dogegao do njih. Rekao im je da želi vježbati s njima i oni su ga odmah priključili.
Ne postoji nikakva upisnina, nema razlike među onima koji vježbaju, postoje samo dobra volja i pozitivan stav. I upravo zbog toga na takvim poligonima treniraju svi, od srednjoškolaca i studenata do običnih radnika, liječnika, profesora i umirovljenika.
- Ono što je bilo posebno kod njega jest činjenica da je on nama prišao s konkretnim ciljem. Nije došao s nekim poluciljem. Rekao mi je: Želim napraviti stoj na glavi, stoj na rukama. A to ja za nekoga tko ima velik problem s centrom za ravnoežu praktički nemoguća misija - prisjeća se Marko Petrunić, čelnik Hrvatskog street workout saveza.
Upornost se isplatila
Počeli su s lakšim vježbama, a uslijedile su zahtjevnije. Ženske sklekove zamijenili su muški, a fokusiranje i balans na šipki zamijenili su zgibovi.
- Upoznao sam ga u veljači ove godine. Snijega je bilo do koljena, a on trenira. Takav duh i volju nismo dugo vidjeli. A treniramo s mnogim ljudima gotovo svaki dan. Čovjek se bori sa sobom i svojim tijelom. Jednostavno nije stajao. A ima multiplu sklerozu. I koliko god smo mi njemu pomogli toliko je pomogao i on nama - kaže Luka, jedan od vježbača. Onda je s treningom krenuo Boris. Prvo zagrijavanje i istezanje na željeznoj šipki. Zatim sklekovi pa zgibovi. Prednji, stražnji, kolut naprijed. Na redu su bili dipovi - vježba na kojoj se rukama uhvatite za dvije paralelne šipke i spuštate prema tlu i dižete dok ne ispružite ruke. Završio je stojem na glavi. Dok je Boris vježbao, u park su stigli njegova majka Vesna i sin Lucijan. Prije godinu dana Boris nije mogao s Lucijanom ni do parka, a danas ga stavlja na leđa i radi s njim zgibove.
- Nemoguće ne postoji, kaže moj sin. Kada ih gledam ovakve, znam da je to istina - zaključuje.