Markov trg više je puta u povijesti, kao i danas, bio je poprište pucnjave. Prvi poznati atentat bio je onaj na bana Slavka Cuvaja 1912. godine.
Cuvajev će auto, i to prigodom prvoga svečanog javnog nastupa, biti naime poprište prvoga političkog atentata u modernoj hrvatskoj povijesti, kada je na bana u Mesničkoj ulici, pri povratku u Banske dvore, pucao (i promašio) Luka Jukić.
Taj će čin imati i kratkoročne posljedice na vladin vozni park s obzirom na to da je dotadašnji 'upravljač', kako se nazivalo službenoga vozača, a kojega je Vlada jedva našla, nakon atentata dao ostavku ne želeći nositi glavu u torbi.
Poprište atentata ubrzo će postati i sam Markov trg na kojem je iste godine navodno još jedanput neuspješno pucano na Cuvaja, a navodni se atentator Stjepan Planinšak na licu mjesta ubio.
Novi se atentat zbio već iduće 1913. godine kada je Stjepan Dojčić u Markovoj crkvi pucao u komesara/bana Ivana Skerlecza. Tom je prigodom crkva bila desakralizirana pa ju je trebalo ponovno posvetiti.
Zadnji, i to neuspješan politički atentat na trgu bilo je zrakoplovno raketiranje Banskih dvora koje je godine 1991. izvela JNA.
Događaj s najvećim brojem smrtno stradalih na Markovu trgu jest događaj poznat kao “srpanjske žrtve” 1845. godine. S prozora kuće mađarona Tadije Ferića na uglu Markova trga i Mletačke ulice ispaljen je prvi hitac koji je potaknuo pokolj tijekom demonstracija na kojima su se sukobili mađaroni i simpatizeri Narodne stranke, kad je na potonje pucala vojska. Ubijeno je petnaest osoba, što na samom trgu, što u okolnim ulicama.
Ne samo politička važnost već i njegova uloga glavnoga gradečkog trga uvjetovala je da je upravo Markov trg bio mjesto na kojem je na Uskrs 1794. godine u anonimnoj noćnoj akciji koja je uzbudila čitav grad osvanulo 'drvo slobode' s jakobinskom kapom na vrhu i okićeno s 40 strofa revolucionarne pjesme na hrvatskom jeziku, koji tada još uvijek nije bio službeni.