LEKCIJA IZ BONTONA

SVEĆENIKU S HVARA SE SMRAČILO OD NEUKUSA NA SPROVODIMA 'Dolaze u minicama, dekolteima, izrezima, jarkim bojama, puše cigarete, piju... Jadno!'

Don Stanko Jerčić (u krugu)
 Vojko Bašić / Hanza Media

Don Stanko Jerčić, župnik u Jelsi i generalni vikar Hvarske biskupije, osvrnuo se za Slobodnu Dalmaciju na navike 'našeg svita' na sprovodima.

----------------------------

Kaže se: »Ako je priša umrit, ni ukopat!« Može se to i preokrenuti pa reći da umrijeti »ni priša«, a poko­pati često jest, osobito ljeti! Ipak, nikada nije toliko »priša« da se ne bismo trebali potruditi sprovod učiniti 'l­jepim', tj. skladnom i ozbilj­nom manifestacijom našeg pijeteta prema pokojniku i rodbini, i — ako smo kršćani — pobožnim izrazom naše vjere u besmrtnost.

Na žalost, ne može se reći da su naši sprovodi uvijek i svagdje obilježeni takvim od­likama. Nađe se raznih deta­lja koji unose disonancu, bodu oči, izazivaju nelagodu. Iz čestih razgovora nas sve­ćenika o ovoj temi proizlazi da su ti problemi više ili ma­nje slični skoro u svim našim mjestima.

Kao prvo: svaki će vam svećenik potvrditi da mu je jedna od najmučnijih situaci­ja, u kojoj se osjeti upravo jadno, kad je prinuđen voditi sprovod osobe koja je živjela daleko od Crkve i umrla bez sakramenata, premda smrt nije nastupila iznenada, pa je bilo prilike za pomirenje s Bogom.

Napomena: ako netko pred smrt svjesno odbije svećenika i sakra­mente, tu se ne može ni tra­žiti ni očekivati crkveni sprovod.

Kad čujemo vijest o neči­joj smrti, potrudimo se biti suzdržani u 'glasnom razmiš­ljanju' i filozofiranju koje često biva neumjesno. Ako smo osobu cijenili, odajmo joj dužno poštovanje; ako mislimo da nije bila dobra, uzdržimo se od suvišnih ko­mentara.

Ne propuštajmo sprovode ako je ikako moguće. To je od pet puta godišnje u malim, do dvadesetak puta u najve­ćim našim mjestima. Nemoj­mo svoj komoditet prikrivati tobožnjom procjenom da li je pokojnik zaslužio da ga ispra­timo. Život je ljudski kratak, ali ipak dovoljno dug i za dobro i za zlo. A valjda nema tog čovjeka koji kroz život nije učinio barem toliko do­bra da zavrijedi sat pažnje na odlasku.

U sprovodnu povorku tre­ba unijeti sućutnu, ili barem uljudnu ozbiljnost. Nije to šetnja pri kojoj se, s rukama u džepovima, vode kojekakvi, često i preglasni, razgovori. Time se vrijeđaju osjećaji ožalošćenih i krše osnovna pravila lijepog ponašanja.

Ako nepredviđeno susretne­te sprovodnu povorku, bilo gdje, zaustavite se i propus­tite je. Ako na sprovod 'na­letite' u automobilu, a nema­te mogućnosti povući se, bilo bi poželjno da — isključivši motor — izađete i ispratite sprovod u uspravnom stavu.

Iskustvo iz naših primorskih mjesta pokazuje da bi u tom pogledu često bila potrebna lekcija iz abecede bontona i mnogim turistima, makar do­lazili i iz 'kulturnog' zapad­nog svijeta, jer očito tu kul­turu ponekad zaborave poni­jeti na odmor.

No, u tom pogledu zamjer­ka se daleko više može upu­titi onima koji, iako se sma­traju vjernicima, pri sprovo­du mimoilaze crkvena vrata, bilo iz nekog čudnog obzira, bilo iz pukog komoditeta, da bi u međuvremenu mogli pri­paliti cigaretu, popričati ili svratiti na čašicu.

Mogu ra­zumjeti da je to nekome ugodnije od statiranja u crk­vi, no valjda u sprovode ne idemo s namjerom da se provedemo, ili zato da nam bude ugodno.

Sudionici sprovoda koji ne ulaze u crkvu u nekim se mjestima, za vrijeme obreda, zadržavaju u crkvenom pred­vorju (»šimatoriju«) i često glasnim razgovorom ometaju normalno odvijanje službe Božje. Drugdje se, opet, ras­prše kojekuda pa se kao padobranci priključuju spro­vodu pri njegovu izlasku iz crkve.

Izviru sa svih strana, neki i trčećim korakom, pa se promatraču nameće asoci­jacija na onaj prizor iz voj­ničkog života, kada nakon »10 minuta voljno« padne ko­manda: »Četa, zbor!«

A kada čak i nosači lijesa, nakon što ga polože na pri­premljeni plato, krenu niz crkvu prema izlazu, onda je to vrhunac neukusa. Kao da su nosili neki obični teret i odložili ga, pa pošli svojim putem.

A u nekim mjestima već je došlo i do toga da no­sači, nakon obavljena posla, pristupaju »vlasniku prtljage« da im isplati tarifu. Što reći na ovo? Trebalo bi: ili dokinuti smrt, ili na grobljima podići umirališta pa kad netko namje­rava umrijeti, neka se na vri­jeme preseli tamo!...

Kako izgledaju sprovodi u Dalmaciji

Najčešće pjesme

Uglavnom su to sjetne, dirajuće skladbe, mahom s dalmatinskog repertoara, najčešće Pismo ćali, Oprosti mi pape, Ne more me bit, Arsenova O mladosti, potom Još i danas zamiriši trešnja…

Seoski običaji

U našim se selima i do dan danas zadržao običaj da susjedi, obiteljski prijatelji, pokojnikovoj obitelji na dan sahrane donose pršut, vino, hranu kojom se počaste ljudi što na sprovod dolaze. Riječ je o uzajamnom odnosu, i jednom od načina pomaganja jednih drugima u teškim situacijama. A smrt i sve ono što je uz nju vezano, svakako spada u tu kategoriju.

Karmine

Običaj je najbliže članove rodbine, prijatelje, ali i goste koji dolaze na sahranu počastiti. U gradovima se sve češće u restoranima organiziraju manja okupljanja, gdje se blaguje, druži, pomaže obitelji. Na selima, primjerice Imotske krajine, običaj je goste počastiti u kući, a na jelovniku se nađe pršuta, sira, kruha ispod peke, odojaka, pečenih janjaca, salata, kolača, raznovrsnih pića…

Vijenci

Iz Pogrebnog poduzeća Lovrinac saznajemo kako je cijena najjeftinijem vijencu od 125 kuna pa nadalje, ovisno o veličini i vrsti cvijeća. Što se tiče nadgrobnih ploča i spomenika, trošak klesanja slova ide od šest kuna pa naviše, u ovisnosti od ovisi o veličini, tipu slova i načinu izrade. Cijene spomenika i rada na grobnici ovise o zahtjevu stranaka.

Modna pravila

Ima i onih koji na sprovod dolaze kao na modnu pistu, u dekolteima, izrezima, minicama, jarkim bojama, poderanoj garderobi s napadnom šminkom, posve neprimjereno karakteru ovakvog obreda. Sprovodi imaju svoja pravila ponašanja, a ona kažu kako se članovi obitelji oblače u crno. Izuzev djece za kojih se sugerira bijela odjeća.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. srpanj 2022 12:32