Keith Palmer policajac je koji je prije tri godine ubijen sprečavajući teroristički napad na britanski parlament. Ubijen je nožem. Ime terorista nije objavljeno. Ispred Downing Streeta No. 10 nalazi se ograda još od davnih napada IRA-e ranih 90-ih. Vidjeti teško naoružanog policajca, s puškom u ruci, rijetka je slika, a uvijek ovisi o stupnju alarmiranosti. U Parizu su na ulicama gotovo tenkovi nakon terorističkog napada tijekom nogometne utakmice i koncerta u Bataclan dvorani 2015. godine. Tada je ubijeno 130 ljudi, 413 je ranjenih, više od 90 vrlo teško. U Ljubljani, pred zgradom vlade policajci su naoružani pištoljima i dugim pendrecima. Pendrek nije duga cijev.
Premijer Plenković je, odmah nakon napada i ranjavanja Oskara Fiurija, policajca pred zgradom Vlade, izašao pred novinare. Pokazao je da zna procijeniti rizik, pojavio se na istom mjestu. U diskretnoj pratnji trojice ljudi, vjerojatno policajaca u civilu. Stao je pred mikrofone i kamere, govorio o sigurnosti. Puno važnije, identificirao se s građanima stojeći na ulici i u svojoj reakciji na napad izgovorio vrlo bitnu stvar, kulturu otvorenosti.
To je bilo ono stanje u kojem se moglo doći do zgrade Sabora i Vlade, kao i pred bilo koju zgradu u Hrvatskoj. Jučer se sve promijenilo, na Markov trg su smjeli samo zaposlenici i stanari s adresom na Gornjem gradu. To je privremeno rješenje, ali može ostati. Možda su poslušali predsjednika Republike koji je komentirajući napad izjavio da su to "prije svega državne institucije i njih treba štititi na odgovarajući način".
Naravno. Osim što je nejasno koji je odgovarajući način u Hrvatskoj. Odgovarajući način zaštite može biti zid, žica, rendgenske kamere, propusnice, mitraljesko gnijezdo na ulici, može biti sve. A može, recimo, i biti preseljenje takvih ciljeva na izolirano mjesto kako bi se neometano mogli posvetiti poslu. Stanovnici Gornjeg grada bi svakako normalnije živjeli. Njih ionako ništa ne štiti kada se štiti premijera, predsjednika i druge koji se samoproglase važnijim od građana. Često je stupanj demonstracije zaštite dokaz ne samo stvarnog značaja nego i nesigurnosti, neslobode i nepovjerenja.
Dodatno, daje osjećaj važnosti, razlike od običnih ljudi. Mi jednostavno, još od Tuđmana, njegujemo osjećaj posebnosti i moći. Zato su vozači i tjelohranitelji stajali pred klubom u Slovenskoj i sličnim mjestima jer se tu vidi koga se čuva. To je taj balkanski stil osiguranja s crnim limuzinama, rotirkama, brzom i bezobzirnom vožnjom kao da se u njima voze ljudi koji imaju ključ za lansiranje interkontinentalnih raketa, a ne ono što jesu, ljudi koji upravljaju sustavom veličine kvarta u New Yorku. To fascinira klince.
Osiguranja postoje svagdje i potrebna su, ali se u pametnim zemljama ne pokazuju bez razloga. Niz je premijera i predsjednika koji su do pandemije putovali običnim avionima, na posao i danas stižu javnim prijevozom, neki biciklom. Kad obavljaju funkciju, tada samo rade svoj posao. Istina, pritom govore švedski, njemački, flamanski ili drugi jezik, a u prijetnji dobiju više tjelohranitelja, ali i dalje idu u dućane. Svjesni su da je zadaća dobrog osiguranja biti efikasno, a ne razmetljivo.
Ionako pompozno čuvanje zgrada ne rješava problem nesigurnosti života u Hrvatskoj s gomilom skrivenog ratnog oružja, sustavima koji ne uspijevaju štititi žene, tisućama apatičnih, revoltiranih i ojađenih. Da je napadač umjesto u šumu pobjegao u školu s drugim planom, bismo li i onda štitili institucije vlasti?