Nakon što je 1980. u iranskoj pustinji propala akcija američkih specijalnih jedinica kako bi se oslobodili zatočeni diplomati u Teheranu, a u izvlačenju komandosa u sudaru dviju letjelica stradalo osam vojnika, činilo se da je američki imperij u ozbiljnoj krizi. Pogreb poginulih na nacionalnom groblju Arlington bio je posebno dirljiv. U jednom trenutku predsjednik Jimmy Carter prišao je dvojici dječaka, sada siročića, kleknuo i zagrlio ih. Kolos je bio na koljenima. Slika koju je odaslao američki predsjednik nije bila ono što su mnogi željeli vidjeti. Takva se Amerika trebala mijenjati, a to je simbolizirao republikanski kandidat za predsjednika Ronald Reagan.
Kauboj u Bijeloj kući
Reagan je u Bijelu kuću ušao 1981. Bio je najstariji izabrani američki predsjednik. Drugi je mandat završio u 78. godini života. Bio je odličan komunikator, govorio je jasno i tiho, ali onako kako to znaju glumci i radijski voditelji. Visoke godine, pa i ozbiljne bolesti, nisu značile da je Reagan bio nemoćan. Bio je, konačno, jednako star kao Konstantin Črnjenko, suparnik iz Kremlja tijekom 1984. i početkom 1985. Rus je bio toliko slab da nije mogao pročitati nastupni govor kada je nakon Jurija Andropova izabran za genseka Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Kaput su mu zakopčavali tjelohranitelji. Reagan se u isto vrijeme slikao na plaži, u kupaćim gaćama, s loptom. Želio je, konačno, vratiti SAD-u samopouzdanje, izbrisati osjećaj da je povijest prestala biti blagonaklona SAD-u, da se svijet naginje ulijevo. Reagan je sve odlučio promijeniti, vratiti Americi osjećaj nadmoći kakav je imala desetljećima.
Drugi Hladni rat
Amerika je ponovo morala biti poput gradića na brežuljku u koji gledaju sve oči na svijetu, parafrazirao je Reagan tijekom kampanje riječi puritanca Johna Winthropa iz 1630. godine. Amerika je prevelika nacija da bi sanjala male snove, rekao je u inauguralnom govoru. Odmah je zato prekinuo s nizom politika Jimmyja Cartera: prvo onom po kojoj su ljudska prava bila mjera politike neke države. Mada je to u osnovi silno protežiralo SAD, doktrina je zvučala nedovoljno borbeno. Reagan nije namjeravao potpisati SALT II, već je predložio novu politiku START, koja je od Sovjeta tražila da povuku sve nuklearne rakete SS-20 iz satelitskih zemalja, a zauzvrat SAD po državi neće postavljati svoje Pershinge. Moskva je takav prijedlog odbila, svijet koji je još od sovjetske invazije na Afganistan na Božić 1979. izlazio iz detanta, ubrzano se kretao prema drugom Hladnom ratu. U petogodišnjem razdoblju izdaci za obranu SAD-a dvostruko su se povećali.
Tek kao predsjednik Reagan je postao svjestan da ne postoji obrana od sovjetskih raketa ako bi one bile ispaljene, samo mogućnost da Amerikanci uzvrate na isti način. Ravnoteža straha nije mogla zadovoljiti Sjedinjene Države. Svijet koji izgleda poput dvojice gangstera na Divljem zapadu čiji su pištolji stalno upereni onome drugome u glavu nije zadovoljavao stanara Bijele kuće. U ožujku 1983. Reagan je, iznenađujuće i za najbliže suradnike - George Schultz, državni tajnik, za sve je čuo dan prije govora predsjednika - objavio kako Amerika pokreće program koji je postao poznat kao Ratovi zvijezda. Uz niz već pokrenutih promjena, sada je u Sovjetskom Savezu došlo do panične reakcije. SSSR nije mogao parirati američkoj nadmoći u tehnologiji, kompjutorima, a Reaganova retorika izazvala je zabrinutost u Kremlju, gdje je tada generalni sekretar bivši šef KGB-a Jurij Andropov. U ožujku 1983. otkriveno je kako Amerikanci tajno miniraju nikaragvanske luke, ne bi li srušili legalni, ali prokomunistički režim sandinista.
Operacija Ryan
Sve je to potaknulo Andropova da započne operaciju Ryan. Diljem svijeta sovjetski su agenti trebali prikupljati podatke o planiranom američkom udaru na SSSR. Postala je to opsesija, cijela politika bavila se “paranoidnom interpretacijom” Reaganovih poteza. Agenti su tražili bilo što da bi zadovoljili Moskvu, laži i krive informacije stvarale su spiralu straha. Amerika nije planirala napasti. Izgradnja sustava koji bi zaustavio nadolazeće rakete ozbiljno se počela razvijati, ali do razvoja su trebala proći desetljeća. Sovjeti su se bojali sjena.
Sovjetski strahovi vidjeli su se kada je slavni diplomat, ratni ambasador SAD-a u Moskvi, 91-godišnji Averell Harriman početkom lipnja 1983. u Kremlju razgovarao s Jurijem Andropovom. “Rekao bih da doista postoje razlozi za uzbunu. Prilike kakve jesu nismo pokvarili mi, a ako se nešto razumno ne poduzme, odnosi će se još pogoršati”, razgovarao je s Bijelom kućom preko starog posrednika, sovjetski vođa. Andropov je podsjetio na Drugi svjetski rat, kada su dvije zemlje s različitim sustavima nadrasle razlike i obranile mir. Sada je rat koji prijeti moguć i zbog pogreške, a svijet u tome slučaju ništa neće spasiti. Već sada, nastavio je Andropov, povjerenje između dviju zemalja posve je narušeno. Reagan je u kolovozu Andropovu poslao rukom pisanu poruku u kojoj sugerira razgovore, nadzor nad naoružanjem, smirenje sumnji.
Strah je ipak prevladavao. Korejski putnički avion KAL 007 uletio je 1. rujna 1983., pod nejasnim okolnostima, u sovjetski zračni prostor, baš u trenutku kada su se na Dalekom istoku koncentrirale goleme vojne snage. Nenaoružani je avion srušen, poginulo je 269 civila. U listopadu 1983. na minijaturnoj Grenadi srušen je premijer Maurice Bishop, a onda strijeljan ispred murala Che Guevare. Mada se Bishopov sin zvao Vladimir Lenjin, u Bijeloj kući borba unutar vlade Grenade tumačena je kao eskalacija komunističke dominacije Sovjeta i Kubanaca na otoku. Invazija je Sovjete dovela do potpune histerije. Želja za svjetskom dominacijom, pomicanje svijeta do granice katastrofe, ili, kako je Fidel Castro ocijenio Reagana, “najvećim lažljivcem među svim američkim predsjednicima… najgorim teroristom u povijesti čovječanstva … luđakom, imbecilom”, osobom koji ideje vuče iz vremena Buffalo Billa, ne nukleranog doba, greške je učinila mogućim.
Rukom narisana gruba skica velike NATO-ove vježbe Able Archer. Jasno se vidi plan obrane južnog krila Saveza te ulazak NATO-a u sjeverozapadni dio tadašnje SFRJ, tj. Sloveniju. Crtež je deklasificiran tek prije nekoliko mjeseci, nakon 30 godina skrivanja
Paranoja Sovjeta
U atmosferi koja je izgledala kao da ključa već mjesecima, rutinska vježba zapovjednih struktura NATO-a, bez trupa i bez političke, civilne strukture, ali uz prvotnu zamisao da sudjeluju i ministar obrane i šef združenog stožera SAD-a, postala je događaj koji je svijet doveo do ruba sukoba, usporedivog jedino s kubanskom raketnom krizom iz 1962. godine. Ratne operacije prema vježbi održanoj od 7. do 11. studenoga 1983. izvor su imale u iračko-iranskom sukobu. Suprotna, narančasta, sovjetska, strana naoružavala bi i Siriju i Južni Jemen, a nemir s Bliskog istoka preselio se u tome dijelu svijeta u istočnu Europu. Sve je utjecalo na unutarnje prilike u Jugoslaviji. Središnje vlasti u Beogradu pritiskali su saveznici Sovjeta, na Kosovu je, prema simulaciji, raslo nezadovoljstvo. Zamisao je bila da narančaste snage udare baš na Jugoslaviju, a onda Finsku, potom Norvešku, Grčku. U sukobu protiv plavih, NATO-a, upotrijebljeno je kemijsko oružje. Plavi su odgovorili nuklearnim oružjem.
Crvena uzbuna
Sovjeti su informacije o vježbi koja se zvala Able Archer 83 (Spremni strijelac) primali na vrijeme. Kako se istodobno dogodio napad na američke marince u Bejrutu, Sovjeti su pomislili da se američke snage mobiliziraju. U jednom trenutku u Kremlju se povjerovalo da je vježba krinka za stvarni udar. Letjelice s nuklearnim oružjem u Istočnoj Njemačkoj i Poljskoj, prvi put u povijesti, stavljene su u stanje pripravnosti. Strah od stvarnog napada nuklearnim oružjem nije trajao dugo, ali su ostale druge posljedice. “Rastuća paranoja”, “opsesivni strah od rata”, “abnormalni strah od rata”, izazvali su i sa strane Moskve pojačanu aktivnost. Sovjetska ratna mornarica organizirala je manevre u Norveškom moru, zaoštravalo se u Afganistanu, najavljen je kraj moratorija na proizvodnju raketa SS-20, slana su pojačanja saveznicima u Vijetnamu, gdje su se doskora uputila i oba sovjetska nosača zrakoplova. Sovjetski nosač helikoptera prvi je put upućen u kubanske vode. Pojačani rat riječima početkom osamdesetih Sovjete je doista plašio. Uplašio je i Bijelu kuću. Nakon što je za paniku u Moskvi američka strana saznala preko špijuna koji je bio uguran u sjedište KGB-a u Londonu, Ronald Reagan se ozbiljno zabrinuo. “Vjeruješ li da su doista povjerovali u tako nešto? Ne vidim kako je to moguće, ali to je nešto da se čovjek zamisli”, rekao je Reagan koji nikada nije namjeravao u rat, koji je unatoč zaoštravanju slao signale da mu je mir stvarni cilj. “Nuklearni rat nikada se ne može dobiti pa se nikada ne smije i voditi”, rekao je, dodavši da želi vidjeti trenutak kada na zemlji više neće biti takvih sprava. Sovjetima je trebalo pokazati da se ne smiju toliko bojati.
Ratna psihoza
Able Archer 83 imao je daleko veći utjecaj na Sjedinjene Države nego Sovjetski Savez. U Americi su 1984. slijedili izbori, mijenjala se retorika, drugi mandat predsjednika Reagana, pa i izbor Mihaela Gorbačova za prvog čovjeka SSSR-a promijenili su još jednom politički pejzaž i atmosferu. Ratna psihoza danas je prošlost. Od svega je ostao samo nered u Iraku i Siriji, pa i nesređena situacija u onome što se nekada zvalo Jugoslavija. Nema više straha od nuklearnog rata. Ostali su samo mali ratovi koji se i dalje ne mogu rasplesti bez velikih sila koje su se međusobno tako plašile 1983. godine.