Bio sam na čelu dobrog i čestitog tima, koji je u teškim vremenima vodio i sačuvao “Tankersku plovidbu”. Danas sam sretan čovjek, puno sretniji nego da na računu imam 5-6 milijuna eura a da “Tankerske” nema. Tako rezimira Stanko Banić, kapetan duge plovidbe, koji je 15 najtežih ratnih i poratnih godina bio na čelu moćne zadarske tvrtke i još cijelo desetljeće komercijalni direktor, piše Zadarski.hr .
Ne sviđa mu se pridjev “kultni” jer se tako, kaže, nikad nije doživljavao, a sam, bez tima, ne bi mogao ništa. Danas kad su njegova vizija i model privatizacije potvrđeni u praksi odlučio je progovoriti o teškim borbama za opstojnost i duboku blagajnu brodarske tvrtke preko koje se prelamala cijela hrvatska stvarnost devedesetih.
- Zlatko Moković i Petar Kragić su osmislili i pravno obradili model privatizacije “Tankerske”, a ja sam, kao odgovorna osoba, morao imati malo pameti i puno hrabrosti i čestitosti da se sve sprovede. U proces smo ušli kad smo vidjeli što se u društvu događa. Doživljavali smo razočarenja iz dana u dan. Do gadljivosti. U prvom redu od nositelja važnih dužnosti i našeg jedinog poslovnog partnera Ine. Nakon razočaranja javio se dalmatinski dišpet, rekli smo, e pa nećete tako.
Kad ste vidjeli da se uspostavljaju čudna pravila igre?
- Prvo razočarenje i dokaz da stvari neće ići dobro bio je Zagal, zračna kompanija, osnovana idejom prof. Kalogjere. Nas pet hrabrih ili ludih sakupilo je milijun dolara i postali smo suvlasnici Zagala. Htjeli smo biti nadopuna JAT-u. Ina je tada imala privatni avion, nisu znali što će s njim, bio je star i slabo održavan, pa su tom derutnom letjelicom, bez znanja nas dioničara, dokapitalizirali Zagal. Avion je procijenjen tako astronomski da smo mi osnivači s 20 pali na po dva posto. Uzeto nam je sve, bez pitanja, a Zagal je poletio 1991.godine kao Croatia Airlines.
Financirali ste nabavku oružja. Je li tu bilo razočarenja?
- Te 1991.godine bilo je u Zadru “in” ići kod ministra za dijasporu. Preko resornog ministra Davorina Rudolfa dođem na razgovor i objasnim da smo ozbiljna firma i da nisam došao zbog 100 ili 200 tisuća dolara. Dat ćemo koliko bude trebalo jer tenkovi samo što nisu počeli ulaziti u grad. Mi ćemo plaćati, a oružje ćemo dijeliti, jer nama u Zadru zaista treba. Rekao mi je kratko, ako hoćeš, evo ti račun u Klagenfurtu i izvoli uplatiti novac. Nije htio više razgovarati. Cavtat je već pao. Vratio sam se i rekao Prtenjači, prvom čovjeku obrane Zadra, Šime ovo ne miriše na dobro. Ili se organizirajmo sami ili ćemo završiti kao Cavtat.
Kako ste nabavljali oružje za obranu grada?
- Preko talijanske mafije. Dva partnera smo zvali mafiozo, a oni se nisu ljutili. Dapače bilo im je simpatično. I nikad nismo plaćali kešom. Sve je išlo preko našeg londonskog ureda.
Jesu li i drugi koristili taj kanal za nabavu oružja?
- Ne znam, ali godinu dana po okončanju cijelog posla u uredu jednog ministra sreo sam mafioza. Što ćeš tu, pitam ga, rat je gotov. Rat je tek počinje, kaže on. Mislio je na BiH. U priči je spomenut i budući, još neimenovani, premijer na čije ime se mafiozo široko osmjehnuo. Veze su očito bile šire uspostavljene
Jeste li imali još neko iskustvo s kanaliziranjem novca?
- ”Brodosplitu” smo morali platiti ratu za brod u visini osam milijuna dolara. Ponudio sam ministru Jozi Martinoviću, sjajnom čovjeku, da on škveru plati hrvatskim dinarima, jer njima je svejedno, a ja ću dati dolare da kupimo oružje. Izgrlio me sav sretan. Mi javimo mafiozima da se pripreme za ozbiljnu nabavku, ali Martinović me ubrzo nazvao da mu je iz viših krugova to zabranjeno jer se mora ići preko Klagenfurta.
Bilo je to opasno vrijeme, jeste li osjetili osobnu ugrozu?
- U jednom intervjuu na pitanje ima li ratnih profitera rekao sam da ih ima više nego što narod zna. Jedan od njih se prepoznao. Zadarski saborski zastupnik. Došao je kod mene, naslonio se na vrata i rekao: “Stanko, Udiljak je likvidiran jer je previše znao.” I otišao. Udiljak je bio visoki policijski dužnosnik. Vozio je kroz Hercegovinu, sjeo mladu autostopericu i skončao s nekoliko metaka u tijelu. Taj naš zastupnik je imao potrebu da mi to kaže, jer je znao da znam što radi.
Spomenuli ste da vas je maltretirala Ina. Kako?
- Je li to bio politički nalog, ne znam, ali totalno su nam okrenukli leđa kad je bilo najteže. Vezali su naša četiri broda na mrtvi vez u Solinu i kupili dva nova. Za koga, za što, zbog čega? Imali smo s Inom posao vrijedan pet milijuna dolara godišnje. Dug se popeo na šest što znači da dobrih 14 mjeseci centa nisu platili. Išao sam na razgovor i nudio posredničku proviziju od 1,25 posto. Samo da se plati. To je bilo 80-90 tisuća dolara. Mislio sam da nešto dajem. Odgovorna osoba mi je rekla: “Stanko, za taj novac se ja ne prljam”. Nije prošlo ni pet dana, javio mi se odvjetnik iz Zagreba. Ponudio je rješenje problema za tjedan dana. Uz cijenu od 15 posto. Bankovna kamata je bila 17 posto. Izbora nismo imali. Došao je u Zadar i ugovorom, kao odvjetnik, otkupio dug Ine. U roku tjedan dana dobili smo svojih šest milijuna dolara, naravno, umanjenih za 15 posto. Govorimo o 900.000 dolara. Kako je taj novac podijeljen možemo samo pretpostavljati. Tog odvjetnika sam sreo za svečanim stolom u Metkoviću gdje se sagradio spomenik. Bili smo, na politički poticaj, najveći sponzori sa 100.000 dolara. Sjedim do Luke Bebića, a s druge strane odvjetnik, utjerivač dugova. To je tada bila Hrvatska. Kod nas je samo rastao dišpet da se ne predamo.
Je li meta bila tvrtka ili njeni računi?
- Bili smo meta jer smo bili dobro izbalansirani, odnos imovine i dugoročnih obveza je bio optimalan. Brod vrijedi 20 milijuna a dužni smo pet. Prodaš ga i staviš 15 milijuna dolara u džep. I nema problema sa zaposlenicima jer posada se rasprši po drugim kompanijama i nikome ništa.
Vas osobno nisu rušili...
- Često sam se pitao zašto. Mislim da su nas poštedili iz više razloga – prvo velika je odgovornost uzeti na leđa 1400 zaposlenih i dovesti u pitanje 20 milijuna dolara godišnje za plaće pomoraca koji su dolazili u zadarsku banku. Drugo, dio onih koji su odlučivali znali su koliko smo doprinijeli obrani Zadra. Treće, nisam igrao tvrdo s njima. Nudio sam im smjenu ali tražio sam potpis da preuzimaju odgovornost. A imao sam i ja dojavljivače s druge strane, od informacije se živi, pa sam neke poteze znao i preduhitriti.
Kad ste dobili konačno rješenje o privatizaciji?
- Na Badnjak 1993.godine, imali smo nekoliko radnih dana na raspolaganju da organiziramo upis dionica. Neprodane dionice su ostajale državi. Uspjeli smo zaposlenicima i građanima prodati 43 posto. Bile su velike file, 4000 ljudi se upisalo u četiri dana, iako o dioničarstvu niko nije znao ništa.
Kakav je bio interes vlasti da proces uspije?
- O tome sve govori sljedeći primjer. Bio sam predsjednik udruge “Mare nostrum” i zamolio sam ministra Davorina Rudolfa da s premijerom bude gost na našoj sjednici s jedinom točkom dnevnog reda - privatizacija hrvatskog brodarstva. Ministar je došao nakon 15 minuta, s nogu nas pozdravio, okrenuo se i otišao. Zbog neodgodivih obveza. To je rekao ljudima koji su u tom trenutku predstavljali preko dvije milijarde dolara imovine. A kad smo ubrzo došli na ručak u “Dubravkin put”, naišli smo na premijera, ljubitelja vaterpola, u društvu direktora splitskog “Koteksa”. Koji su to ljudi, gdje je tu osjećaj odgovornosti? Zarekao sam se da takvi tipovi neće uništavati našu firmu.
Novac je išao i u KK Zadar. Je li tu bilo igara bez granica?
- Sjedio sam u upravi u ime sponzora koji je davao polovicu godišnjeg budžeta od šest milijuna maraka. Novca nikad dosta. Tražio sam da se raščiste odnosi i nudio da ćemo platiti i drugu polovicu ,ali da se uprava onda mora razići. Sjećam se, Emilio Kovačić je bio proglašen najkorisnijim igračem i tražio je 200.000 dolara za novi ugovor. Bio sam za to da se plati. Ali, dečki na čelu s Kalmetom kažu da klub to nema. Osam dana kasnije zove Kalmeta i kaže da bi trebalo uzeti Rađu, a on neće bez Komazeca. Koliko to košta? Milijun. Odbio sam. Poslali su mi poruku da mi dolazi tri tisuće navijača pod prozor. Dali smo, na kraju, onoliko koliko je tražio Kovačić.
Vratimo se privatizaciji tvrtke. Kako je dalje tekao proces?
- Došli smo na ideju koja je bila legalna, iako se nekima činilo da je na rubu zakona. Društvo je moglo imati najviše deset posto vlastitih dionica, sve iznad toga je bio prekršaj. Jednako težak za jedan ili pedeset posto. Svjesno smo ušli u to i kupovali vlastite dionice. Imali smo novca. Tajming je bio odličan. Država, kao loš gospodar, svojih 57 posto dionica je raspršila pa smo i to kupovali. Sedam posto smo našli kod jednog građevinara iz Slavonskog Broda. Bio je sretan kad ih se riješio. Za novac. Nikad sretnijeg čovjeka.
I banke su imale dionice. Kako ste to riješili?
- Borio sam se kao dioničar protiv prodaje “Dalmatinske banke”. Uzalud. Htio se keš. Odmah. Dolaze Englezi i za večerom shvatim kako ne znaju da kupuju i deset posto “Tankerske”, a saznam da će kupiti i “Istarsku banku” koja ima 17 posto “Tankerske”. Mislite li da sam spavao tu noć. Odmah sam odjurio u Pulu, banka srećom nije bila čvrsta, pa smo kupili tih 17 posto u trenu. U Zadru sam dugo pregovarao sa Zdravkom Bubalom i na kraju smo platili više nego za onih 17 posto u Puli. Nije se respektiralo što smo suvlasnici banke, što su svi naši računi bili tu i što smo, kad je u ratnim danima bio stampedo na šaltere, a Županija i Grad Zadar preko noći digli račune, ostali i još uplatili dva milijuna dolara depozita da se smiri štediše. Ništa nisu uvažili. Važno je bilo pokazati se Englezima.
Podebljali ste bilancu banke koja se prodavala?
- Htjeli smo kupiti banku za tih pišljivih 35 milijuna maraka. Uvijek sam mislio ako se treba okrenuti novac zašto ga Hrvati ne bi okrenuli a ne neko sa strane. Htjeli smo lobirati kod ministra financija i Guvernera HNB-a da naša ponuda prođe, ali ostali smo usamljeni. Pitam gdje bi Zadru danas bio kraj da je “Dalmatinska banka” u našim rukama. Englezi su je kupili za 34 milijuna maraka, Mađari nakon tri godine platili 90 milijuna eura. I na kraju će i oni to prodati i zaraditi.
Koliki je bio portfelj nakon kupnje od banaka?
- Nakupili smo 83 posto. Prije toga smo napravili aranžman s “Viena capital partners” fondom iz Beča. To je bio strateški partner kojega smo našli u trenutku kad smo bili jaki i kad smo mogli diktirati uvjete. Dogovor je bio, dođite, zaradite toliko i nakon toga nestajete. Kupili su svih 83 posto, ali bez prava donošenja odluka. U sjajnoj poslovnoj godini od 40 milijuna dolara dobiti kroz dividendu smo ih odjednom isplatili iako su imali ugovor na tri godine. I mali dioničari su dobro prošli. Partner je sve dionice prenio na našu Zakladu koju smo otvorili u Beču. U prijelaznom razdoblju, koje se malo odužilo, išli smo toliko daleko da predstavnici Zaklade nisu smjeli glasati na skupštini suprotno Nadzornom odboru i upravi. To nije baš u najboljem duhu dioničarstva, ali za obraniti se vrlo je korisno. Zaklada je i danas tamo, ima Statut po kojemu se dionice ne smiju otuđivati.
Bilo je, u međuvremenu, i pokušaja preuzimanja?
- Kako ne. Jedini hrvatski general koji je bio ministar gospodarstva zvao me na razgovor. S nogu mi je rekao da se prodaje “Tankerska”. U London sam poslao drugu ligu da bi mogli imati odstupnicu i rekao da mogu razgovarati jedino s kupcem. Kupac je bio Rus, bivši zet Onassisa, veliki KGB-ovac. Mislim da se zvao Kutuzov. Dočekao ih je u gaćicama i kućnom ogrtaču. Rastegnuli smo tu priču i sve se utišalo.
U javnosti je najpoznatiji slučaj Igora Prosinečkog?
- Bilo je ozbiljnijih napadača od njega i uvijek smo se branili informacijama. Mijenjali smo samo metodu. Prosinečki je bio lak zalogaj jer je bio ranjiv. Došao je s jamstvom “Croatia banke” i to je moglo značiti samo to da je netko iz vrha vlasti iza svega. Zamolio sam jednog bankara da sve malo ispita, ali su ga upozorili da ne prčka jer je opasno. Išli smo onda na jednu instituciju u Australiji, poput naše FINA-e, i za 1,5 tisuća dolara u roku tjedan dana dobili smo sve podatke o Igoru Prosinečkom. Šupalj od A do Z. Probisvijet. Otišao sam kod predsjednika Fonda za privatizaciju ujedno i ministra financija predao dokumente i upozorio da sam spremio kopije. Prosinečki je već bio na Brijunima i s TV ekrana poručio da dolazi po “Tankersku”. Sve je zaustavljeno.
Zašto ste naposljetku kad ste dobili sve bitke otišli?
- Prerano sam otišao u mirovinu. Došao sam na 64 kilograma, svaku godinu išao u bolnicu. Bio sam iscijeđen, šupalj i shvatio da to nije dobro ni za biznis.
Jeste li sačuvali kontakte u tvrtki?
- Ne. Mjesec dana sam ležao u bolnici 2005. godine. Nitko nije nazvao. Pogodilo me to. Do današnje garniture nitko nije zvao.
Mlade menadžere koji su preuzeli tvrtku ste podržali?
- Kako ne bih. Čak sam optužen kao vođa puča. Ponudio sam se. Moja pamet im neće puno značiti ali će možda značiti da nisam kontra. To oni uvažaju i tako funkcioniramo. I ne smetam, jer znam što znači biti menadžer i raditi po cijeli dan. Bogu hvala da je ovako završilo. Lijepo je vidjeti da firma ide naprijed. Ponosan sam zbog svega što smo napravili. A to možete samo ako osobne interese ne stavljate ispred ovih drugih. Tako je od familije, preko poduzeća do države. Nitko u Tankerskoj nije dobio otkaz, nitko nije otišao bez otpremine, društvo nastavlja zdravo raditi i pitam se gdje bi bila Hrvatska da je većina društava ovako privatizirana. Bez centa od države. Kad sve zbrojim i oduzmem Hrvatska je jedna moja velika, neuzvraćena ljubav. Kao direktor i čovjek sve sam za nju učinio, ništa nisam tražio. A velike patnje mi je prouzročila.