Prošlo je pola stoljeća od studentskog bunta u Beogradu i Zagrebu. Što se dogodilo u tih tjedan dana u lipnju 1968. godine? Je li to bio idealističan i hrabar pokušaj jačanja slobode, demokracije i političke tolerancije? Da, reći će tzv. šezdesetosmaši, a i mnogi drugi. Međutim, brojne poznate činjenice iz tog vremena govore sasvim drukčije.
Jedan od prvih poteza beogradskih studenata bio je da svoje sveučilište preimenuju u “Crveni univerzitet Karl Marx”. Pa nije li tadašnji režim bio već dovoljno crven i marksistički? Zašto je studentima bilo toliko važno da univerzitet, koji do tada barem nominalno nije bio komunistički, počne i imenom crvenjeti? To nije potez nekoga kome je stalo do slobode mišljenja i razbijanja ideološke opresije.
Slična je bila i odluka zagrebačkih studenata da svoje sveučilište preimenuju u “Socijalističko sveučilište Sedam sekretara SKOJ-a”. U svom ljevičarskom zanosu oni su izgleda zaboravili da je bilo profesora i studenata koji nisu bili socijalisti, a kamoli komunisti. Još gore, redukcija sveučilišta na socijalističko-skojevsku instituciju bila je potpuno autonomna odluka studenata, a ne ideja nametnuta ili sugerirana od partijskih tijela, koja su bar u takvim stvarima pokazivala manje komunističkog fanatizma.
“Mi smo uvijek bili uz Tebe!”
Na demonstracijama su studenti često nosili Titove slike i zastavu Saveza komunista Jugoslavije. Dakle, u zemlji u kojoj je bilo općepoznato da za sve važne političke odluke stopostotnu odgovornost snose upravo Tito i SKJ, prosvjednici su izražavali nezadovoljstvo postojećim stanjem tako da su se zaklinjali na vjernost službeno proklamiranoj politici, Titu i komunističkoj partiji. Može li biti apsurdnijeg “bunta protiv vlasti”!
U telegramu upućenom Titu studenti i profesori Beogradskog univerziteta pišu:
“Druže Tito, akcija koju ovih dana vodimo na beogradskom univerzitetu inspirirana je Tvojom revolucionarnom mišlju i podrška je velikoj borbi koju vodiš. Mi smo uvek bili za Tebe, s Tobom smo i ovog trenutka.
Mi, studenti i profesori beogradskog univerziteta, poveli smo borbu držeći se Tvoje misli da treba preći s reči na delo… Dajemo punu podršku istorijskoj borbi koju vodiš i uveravamo Te da smo sastavni deo progresivnih snaga na čelu sa Savezom komunista Jugoslavije i Tobom.”
Ovakvo obožavanje šefa države i servilnost koju su prema njemu pokazivali studenti i profesori ponavljali su se nebrojeno puta.
Nešto od iskazane bezrezervne podrške Titu i komunističkoj partiji moglo bi se možda objasniti strateškom potrebom da se ne ide baš u izravnu konfrontaciju i time izazove gušenje demonstracija silom. Ali ima previše toga što se nikako ne može objasniti takvim strateškim razlozima. Na početku prosvjeda studenti su pjevali “Druže Tito, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo!” U svom poznatom govoru 9. lipnja Tito je pribjegao prozirnom triku koji je na kraju i upalio.
On je studentima ponudio mrkvu, iskazavši slaganje s većinom studentskih zahtjeva i rekavši kako je 90% studenata “poštena omladina”, a batinu je ostavio za kasnije. Studenti su pak bili presretni da ih je Tito “podržao” pa je sve završilo kozaračkim kolom, skandiranjem “Mi smo Titovi, Tito je naš” i pjesmom “Druže Tito, ljubičice plava, ti se boriš za narodna prava!”. To nije nikakva smišljena strategija, to je teži oblik kulta ličnosti.
Kakav je bio politički program studentskog pokreta? Beogradski studenti u pismu Titu sami kažu: “Naš program je program najprogresivnijih snaga našeg društva - program SKJ i Ustava”. Dakle, između dvaju programa nema razlike.
Buntovnici bez razloga
Informativno je i pismo iz listopada 1968. koje je Devetom kongresu SKJ uputilo oko 150 beogradskih profesora i studenata filozofije i sociologije koji su bili neosporni predvodnici prosvjeda. Među potpisnicima su bili beogradski praksisovci, ali i neki od kasnijih najpoznatijih “analitičkih” filozofa. Svi su oni pripadali ogranku Saveza komunista na Filozofskom fakultetu koji je bio raspušten zbog sudjelovanja mnogih njegovih članova u demonstracijama.
U spomenutom pismu oni objašnjavaju svoje političke stavove i dokazuju svoju komunističku pravovjernost naglašavajući kako su često isticali “da bi Savez komunista danas mogao i morao igrati veću ulogu u izgradnji socijalističke svesti, u stvaranju novih socijalističkih normi ponašanja, u idejnoj i političkoj borbi protiv raznih deformacija”, da su oni godinama bili “propagatori marksizma i oštri kritičari buržoaskog društva i buržoaske ideologije”, da “nema apsolutno nikakve osnove” za tvrdnju da su se oni ikada zalagali za “unošenje elemenata buržoaske demokratije, političkog pluralizma i višepartijskog sistema”, da nikada nisu pokazivali “nikakav afinitet prema buržoaskoj demokratiji”, da “studentski pokret nema nikakav svoj poseban program i da je njegov program - Program SKJ”, itd. Oni su se čak hvalili svojom političkom budnošću ističući kako “su za vreme junskih događaja trenutno prepoznavali svaki prizvuk nacionalizma, ibeovštine ili reakcije”.
Dakle, četiri mjeseca nakon završetka demonstracija filozofi i sociolozi koji su bili ideolozi šezdesetosmaškog pokreta upinju se iz petnih žila kako bi dokazali da su uvijek bili na liniji SK, da su smatrali kako SK mora igrati još veću ulogu u idejnoj borbi protiv raznih deformacija (!), da su se borili protiv buržoaske demokracije, da se nikad nisu zalagali za politički pluralizam i višepartijski sistem, da su trenutno prepoznavali “svaki prizvuk” nacionalističkih ili reakcionarnih stavova, itd. Nema razloga da im ne vjerujemo.
Ogromna podudarnost režimske politike i stavova tih “buntovnika bez razloga” ponekad je poprimila komične razmjere, kao što pokazuje sjećanje poznatog beogradskog odvjetnika Srđe Popovića na proces u kojem je branio troje eksponiranih šezdesetosmaša:
“Na suđenju trockističkoj grupi, 1971., zastupao sam Milana Nikolića, jednog od troje optuženih za kontrarevoluciju i pokušaj osnivanja političke partije. Samo po sebi osnivanje stranke nije kažnjiva delatnost, jedino njen program može da bude problematičan, čak i kažnjiv. Počnem da analiziram njihov program i zaključim da svi njegovi delovi već postoje u partijskim dokumentima i programima, zaključcima kongresa samoupravljača.
Nema tu ničeg subverzivnog, jedino postoji putativno krivično delo, tj. kad vi smatrate da vršite krivično delo, a nemoguće ga je na taj način izvršiti. Kao kad hoću da vas ubijem iz dečjeg pištolja, pa je to pokušaj ubistva. Kažem: u ovoj sudnici jedino tužilac i Nikolić misle da je on radio nešto nedozvoljeno! “Pa ti mene predstavi kao budalu!” Ozbiljno se naljutio. Program su mu našli ispod mašine za veš; bilo je tu nečeg kao u filmovima Woodyja Alena, ali oni su sebe doživljavali strahovito ozbiljno”.
Diktator na zrnu graška
Ako su studenti doista u bitnome imali isti program kao SKJ, zašto je onda nekima od njih ubrzo bilo suđeno, zašto je osmero praksisovskih profesora bilo isključeno iz nastave, zašto je studentski tisak bio kontroliran i povremeno zabranjivan? Odgovor je jednostavan. Poput one kraljevne na zrnu graška, svaki je diktator također izuzetno osjetljiv i na najmanju smetnju ili izvor nelagode. On isto tako neće moći mirno spavati sve dok ne ukloni i taj najsitniji izvor iritacije i time pošalju poruku da ni najbojažljiviji oblik osporavanja vlasti neće biti dopušten, makar se pozivao i na diktatorov vlastiti politički program.
Studentski pokret je ipak imao neke pozitivne učinke. Utjecao je na to da su nakon 1968. mnogi ljudi više počeli razmišljati o pravnoj državi, ograničenju vlasti, slobodi govora, itd. Međutim, to je bila uglavnom nuspojava, a ne jedan od stvarnih ciljeva lipanjskih gibanja. Nema razloga da slavimo neki pokret zbog toga što je on faktički doveo do nekih dobrih rezultata ako sudionici tog pokreta nisu namjeravali postići te rezultate. A, kao što smo vidjeli, ima jasnih pokazatelja da je kruta komunističko-titoistička svijest koja je tada prevladavala onemogućavala iskrene namjere u tom pravcu.
Kapitalizam? Ne!
Štoviše, i u onim rijetkim slučajevima kad su studenti skrenuli s partijske linije, njihovo je skretanje bilo u pogrešnom smjeru. Na primjer, zalagali su se za “energičnu akciju protiv bogaćenja na nesocijalistički način” objašnjavajući kako su oni “za društvenu svojinu, a protiv pokušaja da se uspostave akcionarska kapitalistička preduzeća”. To je jedini od njihovih zahtjeva koji je Tito u svom govoru odmah prihvatio i obećao da će korigirati politiku blagog otvaranja prema privatnom poduzetništvu koja je bila najavljena u siječnju. Zagrmio je: “U pogledu raznih nesocijalističkih pojava, kao što je na primjer gradnja privatnih fabrika, to je najenergičnije osuđeno i takve i slične stvari neće se dozvoliti.” Dakle, pobjeda! Bravo studenti, uspjeli ste u začetku suzbiti razvoj ekonomskih sloboda.
Vodeći zagrebački praksisovac, koji je imao najveći ugled kod studenata, hvalio se kako je na skupu u Studentskom centru izašao na pozornicu i pred dvije tisuće ljudi sastavio pozdravni telegram te predložio da ga pošalju drugu Titu, “a prijedlog je bio prihvaćen uz burne ovacije i skandiranje Titova imena”. Paradoksalno je pak da u tom telegramu nema ničega osim podrške. Ovo je cijeli tekst: “Studenti i nastavnici Zagrebačkog sveučilišta, okupljeni na svom velikom revolucionarnom socijalističkom zboru u Studentskom centru, izražavaju ti punu podršku za dosljednu humanizaciju i revolucionarni preobražaj našega društva na načelima socijalističkog samoupravljanja.” Cilj poruke je najvjerojatnije bila želja profesora i studenata da uvjere Tita kako oni nisu, ne daj Bože, protiv tadašnjih svetinja revolucije, socijalizma i samoupravljanja. Ali zaboravili su reći protiv čega su se onda konkretno bunili. Ili možda ni sami nisu točno znali.
Proglas “revolucionarnih studenata” obznanio je da je na “mitingu socijalističko-revolucionarnih demokratskih snaga” pružena podrška reformama “pri čemu osnovni teorijski kriterij mora biti unošenje eminentno komunističkih solucija u sve naše društvene procese i odnose”. Nisu li naši društveni procesi i odnosi tada bili već prezasićeni “komunističkim solucijama”? Je li izlaz doista bio u unošenju još više komunističkih rješenja?
Pas koji nije zalajao
Zagrebački Vjesnik je izvijestio da je na tom mitingu “jedan student dobio buran aplauz kad je rekao da na mitingu imaju mjesta samo komunisti, a nacionalist, šovinist i antikomunist nema što tražiti među njima”. Što, dati slobodu onima koji misle drukčije? Ma ne dolazi u obzir, izbacimo sve takve van!
Kad je već spomenut nacionalizam, to je ključna tema za razumijevanje šezdesetosmaškog pokreta, posebice u Hrvatskoj. Ali čekajte, pa tada uopće nije bilo nikakve ozbiljne diskusije o nacionalizmu! Da, naravno da nije, ali upravo je zato ta tema i bitna - poput onoga psa (u priči Conana Doylea) koji nije zalajao i time omogućio Sherlocku Holmesu da riješi jedan vrlo zagonetan slučaj. Svako pokretanje “hrvatskog pitanja” bilo je u ono vrijeme potpuni tabu.
Takav bi postupak istog časa bio osuđen kao napad na “bratstvo i jedinstvo”, a vrlo vjerojatno popraćen i optužbama za ustaštvo. “Progresivni” studenti i nastavnici, koji su bili ponosni na svoj internacionalizam i na solidarnost sa svojim beogradskim kolegama, nisu imali nikakve volje ulaziti u diskusije s onima koji bi i samo dotaknuli tu temu i koje bi oni odmah etiketirali kao hrvatske nacionaliste. Pravi način da se s njima izađe na kraj, smatrali su, bio je da ih se javno denuncira i smjesta ušutka.
Na primjer, kad je na jednom zagrebačkom skupu bilo riječi o događajima u Beogradu i kad je netko (tko je uskoro bio javno proglašen ne samo desničarem nego i “ultradesničarem”) postavio pitanje o tretiranju Albanaca u Srbiji i položaju Hrvatske u Jugoslaviji, to je izazvalo masovni revolt i dotični je čovjek bio izviždan, a dvoranom je odjeknulo dugotrajno skandiranje “bratstvo i jedinstvo”. Ne želimo takve stvari niti slušati, a kamoli o njima raspravljati - rekoše profesori i studenti. U osnovi je to bilo kao da su svi ti ljudi začepili uši i počeli vikati “La-la-la”, jedino s tom razlikom što su umjesto “La-la-la” vikali “bratstvo i jedinstvo”.
Sloboda za one koji ne misle isto
Kada su te teme 1971. godine ipak došle na dnevni red (jer ih se više nije moglo suzbijati), šezdesetosmaši su se upustili u oštru borbu protiv “nacionalista”, neki pisanjem članaka u novinama i časopisima, a drugi bogme i aktivnim sudjelovanjem u montiranim sudskim procesima “nacionalistima” nakon propasti maspoka. A kako su reagirali profesori-marksisti kad su njihovi vlastiti studenti i kolege 1972. godine zbog svog političkog djelovanja bili osuđeni na višegodišnje kazne zatvora?
Predrag Matvejević opisuje kako je jednom predložio Rudiju Supeku i Gaji Petroviću da se zauzmu za hrvatskog filozofa i pjesnika Vladu Gotovca, osuđenog na zatvor zbog nacionalizma, te dodaje: “Ali to nije prošlo”. Pa naravno da nije prošlo. Svatko tko je imalo poznavao političke poglede praksisovaca znao je sa sigurnošću da takav prijedlog apsolutno nije mogao proći. Sloboda izražavanja za “nacionaliste”? No pasarán!
Pedesetogodišnjica studentskog bunta iz 1968. dobra je prilika da se konačno oslobodimo mita i glorifikacije tih događaja u Beogradu i Zagrebu. Ono što je dominiralo tim pokretom bila je apologija tadašnjeg režima i kulta ličnosti, a neki prijedlozi koji su predstavljali manje pomake od oficijelne politike vodili su u još rigidniji komunizam i potkopavali su prijeko potrebne ekonomske reforme. Ključna nerazriješena pitanja koja su kasnije i dovela do raspada Jugoslavije bila su odlučno gurana pod tepih. Sloboda izražavanja bila je pak shvaćana samo kao sloboda za one koji misle isto (ili vrlo slično).