Zoran Milanović mogao bi svoj nedavni sukob sa Slavkom Linićem iskoristiti kako bi preuzeo punu kontrolu nad radom svojih ministara i odluka koje donose. Ionako je očigledno da dio članova Vladina kabineta u protekle dvije i pol godine nije ispunio postavljene zadatke, što Milanoviću olakšava plan za formiranje svojevrsnog kancelarskog sustava.
Prema informacijama iz Vlade , premijer Milanović na sebe je preuzeo odgovornost za uspostavu Schengenskog akcijskog plana, što je u nadležnosti ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića. Također se tvrdi i da je od ostalih ministara tražio da mu predstave glavne projekte kojima se bave, ali i detektiraju datume kada ih namjeravaju završiti. Iako nije bilo direktnog upozorenja da ostanak na ministarskim položajima ovisi o ispunjavanju planova, poznavatelji odnosa u Vladi smatraju da je upravo tako.
U tom svjetlu treba gledati i poziciju Branka Grčića, potpredsjednika Milanovićeve Vlade, koji će se ubuduće gotovo isključivo posvetiti privlačenju sredstava iz fondova Europske unije. Tako je pod Grčićevim vodstvom pri kraju ugovaranje 450 milijuna eura vrijednih projekata iz strukturnih fondova za prvih šest mjeseci članstva u EU, a u međuvremenu Hrvatska je dobila i 150 milijuna eura avansa iz EU.
Usto, Grčić spada među najlojalnije premijerove suradnike, zajedno s ministrom prometa Sinišom Hajdašom-Dončićem i Gordanom Marasom, ministrom poduzetništva, koji su zaduženi za realizaciju možda i najvećih ovogodišnjih planova.
U pitanju su modernizacija željezničke trase Zagreb - Križevci - Mađarska, što je najveći infrastrukturni projekt Milanovićeve Vlade, dok Maras do kraja 2014. namjerava podijeliti dvije milijarde kuna na dva natječaja za srednje poduzetnike. I novi ministar financija Boris Lalovac direktni je izbor Zorana Milanovića, iako je predsjednik Vlade posljednjih tjedna razgovarao s još nekim potencijalnim kandidatima. Prema informacijama iz premijerova okruženja, jedan od njih bio je ekonomski analitičar Velimir Šonje, koji nije želio komentirati ovu informaciju za Jutarnji list.
Milanović je čak i formalno odlučio svima dati na znanje da nije prvi među jednakima nego šef kojega trebaju slušati: “Dok sam predsjednik ove Vlade, na pitanja koja upućujem odgovarat će se meni direktno, a ne medijima i svatko tko bude štitio nepravilnosti koje je uočio i o tome me ne izvijesti, odgovarat će”, upozorio je otvarajući prošlotjednu sjednicu Vlade.
To može značiti dvije stvari: prvo, Milanović je izgubio povjerenje u dio svojih ministara, ali zna da bi njihovo uklanjanje izazvalo veliki politički potres, i drugo, u nastavku mandata on će donositi sve ključne odluke, a ministri će biti zaduženi za njihovu operacionalizaciju. U prošlosti su pojedini ministri u neformalnim razgovorima znali upozoriti kako je Milanović zauzeo pretjerano popustljiv stav prema nekim članovima Vlade. Za razliku od svojeg javnog imidža čvrstog i nekomunikativnog političara, tvrdili su oni, u komunikaciji sa suradnicima Milanović je nerijetko bio izrazito popustljiv i tolerirao je neuspješne ministre. To se prije svih odnosilo na Radimira Čačića, koji nije ispunio ni jedno od brojnih obećanja o velikim investicijama, a kasnije i na neke ministre zadužene za gospodarske sektore.
To bi se moglo promijeniti već u bliskoj budućnosti, to više jer nema ozbiljnijih naznaka da unutar SDP-a postoji kritična masa koja je spremna krenuti u otvoreni sukob s Milanovićem i njegovim saveznicima. Prevladava stav da bi time ugrozili Vladu, izazvali prijevremene izbore i otvorili put za dolazak Tomislavu Karamarku i HDZ-u, što ne žele ni najveći Milanovićevi protivnici. Paradoksalno, ali ovo znači da bi Zoran Milanović mogao izići ojačan iz afere sa Slavkom Linićem i dodatno povećati vlastitu moć.
Kancelarskoj vladi svojstveno je da pred parlamentom odgovara samo premijer, kako za svoj rad, tako i za rad vlade u cjelini i svih pojedinih ministara, a ministri odgovaraju predsjedniku vlade za svoj rad i rad ministarstava koja vode. U usporedbi s položajem prvog ministra u parlamentarnoj vladi, položaj kancelara odlikuje neovisnost pri imenovanju i razrješenju članova vlade. Iako u vladajućoj koaliciji nerado rabe izraz “kancelarska vlada”, Neven Mimica je u jesen 2011. predlagao da Milanović dobije premijerske ovlasti, koje su slične onomu čime raspolaže Angela Merkel, odnosno njezini prethodnici koji su vodili Njemačku.
Pritom su njemački premijeri, unatoč velikim ovlastima što ih imaju na temelju Ustava i zakona, ipak ograničeni odnosima u Bundestagu i moraju paziti da ponašanje njihovih posebnih saveznika ne izaziva sukobe s koalicijskim partnerima. Mimičin plan jačanja položaja predsjednika Vlade svodio se na stav da kao premijer Zoran Milanović mora moći dugoročno promišljati dugoročnu državnu strategiju, umjesto da troši vrijeme na gomilu sitnih problema. Tu vrstu poslova obavljat će osobe od njegova povjerenja i, dakako, ministri u Vladi, a premijer će biti onaj tko bude odlučivao hoće li se ući u pojedine projekte. Događaji u Vladi pokazuju da se situacija počinje razvijati u tom smjeru.