- Pozvan sam kod gospodina Degoricije jednom prilikom da budem koordinator i predstavnik službe za zaštitu ustavnog poretka u prijevozu određene količine oružija u Hrvatsku. Gospodin Anton Kikaš je bio glavni u toj akciji, rukovodio je svime, a ja sam trebao biti onaj tehnički suport obavještajni suport svega i naći se u svakoj prilici te pomoći da se ta akcija realizijra - prisjetio se umirovljeni obavještajac Jan Gabriš u filmu redatelja Jakova Sedlara o poznatoj akciji iz 1991. godine.
Kanadski poduzetnik Kikaš tada je u Hrvatsku pokušao dopremiti avion s oružjem vrijednim milijun dolara koje su donirali kanadski iseljenici za obranu države, no JNA ga je uhitila na zagrebačkom aerodrom te tri mjeseca držala u vojnom zatvoru u Beogradu kad je razmijenjen za generala Milana Aksentijevića.
Bio je to jedini javni istup obavještajca Jana Gabriša koji je uz Josipa Perkovića vodio tajnu službu u bivšem režimu, a u novijoj Hrvatskoj je do 1995. bio načelnik V. odjelu za poslove evidencije, statistike i dokumentacije te je zajedno s Perkovićem koautor Rekonstrukcije Službe državne sigurnosti SRH. Gabriš je, naime, prošli tjedan preminuo. Sam si je oduzeo život nakon teške bolesti. Naši sugovornici većinom ga se sjećaju kao najbližeg Perkovićevog suradnika, a i sam Perković spominje ga u intervjuu za Večernji list 2014. godine.
- Predsjednik Tuđman tražio je da se napravi rekonstrukcija rada Udbe, odnosno SDS-a. Tim radom rukovodio je prof. dr. Miro Tuđman. Jan Gabriš i ja napravili smo rekonstrukciju za posljednjih deset godina rada te službe i to je bio kostur većeg posla koji smo željeli napraviti. Za kvalitetniji materijal trebao nam je uvid u policijske arhive i arhive SZUP-a, no odnosi između službi nisu bili bajni. Vidjeli smo da bi Miro Tuđman mogao imati problema, pa smo, da smanjimo tenzije, ušli u ovu jednostavniju konstrukciju. Napravili smo pet primjeraka te rekonstrukcije i sve predali M. Tuđmanu. Ta je rekonstrukcija dobra i točna - ispričao je tada Perković.
Nekadašnji ravnatelj Hrvatske izvještajne službe Miroslav Tuđman ovih dana nije želio govoriti o Gabrišu jer, kaže, “misli da ga nije niti jednom sreo”. Međutim, Gabriša se prisjetio Smiljan Reljić koji mu je neko vrijeme bio nadređen kao šef SZUP-a, službe koja je bila sljednica kolokvijalno nazvane Udbe.
- Gabriš je bio načelnik V. odjela u službi. Nisam nikad imao problema s njim. Pamtim ga kao profesionalnog. Radio je u bivšoj državnoj sigurnosti, a ta hipoteka je na ljudima ostavljala traga. Uvijek su nastojali biti što manje vidljivi - prisjetio se Reljić.
Gabriš je ubrzo nakon što je Hrvatska postala samostalna država, 1995. godine, otišao u mirovinu. Ostao je blizak s Perkovićem kojem je na suđenju u Njemačkoj bio jedan od svjedoka, što je, moglo bi se reći, bio drugi njegov javni istup. Perković je u konačnici 2016. godine osuđen za ubojstvo iz 1983. godine Stjepana Đurekovića, hrvatskog emigranta u Njemačkoj, i za to je dobio doživotnu zatvorsku kaznu. Bože Vukušić, hrvatski emigrant i publicist, prisjetio se da je Gabriša prvi put upoznao 1992. godine kad mu je uručivao dokumentaciju iz arhiva tajnih službi.
Pregovori su dobro protekli
- Gabriš je u Službi državne sigurnosti radio još od 70-ih, a u drugoj polovici 80-ih zbližio se osobno i profesionalno s Perkovićem, pa bi se moglo reći da je uz njega u tom periodu bio drugi čovjek tajne službe. Perković ga je zbog međusobnog povjerenja postavio za šefa arhiva te mu povjerio sređivanje dokumentacije - priča Vukušić. Drugi put se, prisjeća se, susreo s Gabrišem 2013. godine kad je u pregovorima s Njemačkim državnim odvjetništvom Gabriš bio Perkovićev predstavnik, a Vukušić je posredovao u pregovorima.
- Prvi put je Perkovića u tim razgovorima s Nijemcima zastupao odvjetnik Anto Nobilo. Nisu se tada ništa uspjeli dogovoriti. Nekoliko mjeseci kasnije, opet su pregovarali, ali Nijemci nisu htjeli da dolazi odvjetnik Nobilo. Rekao sam Perkoviću da pošalje sina Sašu Perkovića, koji je u to doba bio u uredu predsjednika Ive Josipovića koji se očito s tim nije složio. Perković je poslao Gabriša. Pregovori su dobro protekli. Dogovorili su se da će se Perković sam predati te biti krunski svjedok. I sve je već bilo dogovoreno, ali Perković se preko noći predomislio, nije otišao u Njemačku - priča Vukušić. Gabriševu povijesnu ulogu, kaže, trebalo bi promatrati kroz arhiv tajnih službi koji je sada prebačen u Državni arhiv.
- Ako je bilo manipulacije s tom dokumentacijom, a očigledno jest, to je bila njegova odgovornost. No, vjerojatno je i to radio po Perkovićevom nalogu jer bio je njegov najbliži suradnik - kaže Vukušić.
Na suđenju Perkoviću u Njemačkoj svjedočio je i Gabriš. Odvjetnik Anto Nobilo koji je zastupao Perkovića kaže da se ranije nije susretao s Gabrišem koji je bio blizak s Perkovićem.
- Pozvali smo ga kao svjedoka i samo sam ga tada vidio - prisjetio se odvjetnik Nobilo. Gabriš je tada na sudu ispričao da se u centru SDS-a Zagreb zaposlio 1972. godine. U to vrijeme radio je na “poslovima unutarnjeg neprijatelja, njemačke obavještajne službe i neprijateljske emigracije, i to sve do 1980. godine”. Tada je premješten u sjedište službe, i to na poslove analitike, gdje je radio do 1985. godine.
- Premješten sam na poslove neprijateljske emigracije gdje sam ostao do 1990. kad sam postavljen za načelnika V. Odjela SDS-a u sjedištu službe i tu sam radio do 1995. kada sam umirovljen. Kasnije sam honorarno radio na Visokoj policijskoj školi gdje sam predavao nacionalnu sigurnost na 2. i 4. godini - prepričao je na sudu Gabriš koji je rekao da je završio pravo i kriminalistiku, a “prije nego sam ušao u SDS radio sam na Fakultetu za strojarstvo na mjestu referenta za znanstveni rad”. U SDS-u mu je, kazao je, Branko Traživuk bio šef od 1985. do 1990. godine, a to je bio drugi odjel koji se bavio neprijateljskom emigracijom, te je kasnije postao načelnik na V. odjelu.
- Kad ste bili šef V. odjela imali ste na raspolaganju arhiv tajne službe? - pitali su ga na sudu. “Cijeli arhiv”, odgovorio je Gabriš. Nadalje su ga na sudu pitali kako je došlo do nastanka spomenute Rekonstrukcije SDS-a, a Gabriš se prisjetio:
Bili smo pčelice
- Negdje 1996. godine pozvao me gospodin Perković jesam li u stanju i raspoložen da zajedno napravimo plan i rekonstrukciju službe za period od 1980. do 1990. godine. Bilo je to na traženje predsjednika Tuđmana, a sve planove je odobrio profesor Miroslav Tuđman koji je tada bio predstojnik HIS-a. Prišli smo tom poslu s namjerom da napravimo analizu cijelog tog perioda, svih segmenata službe, i to znatno šire nego smo uspjeli napraviti.
Nismo uspjeli dobiti sve dokumente koje sam nekad svakodnevno imao na raspolaganju. Ono što smo napravili nije kompletna rekonstrukcija, ona je štura, samo kostur, a da bi dalje radili, trebala nam je pomoć jednog dijela rukovodećeg dijela službe koji su bili ili u mirovini ili su i dalje radili. Trebala nam je njihova pomoć kako bismo mogli deteljno opisati, operativne akcije, kombinacije...
“Što je Tuđman htio s vašom studijom?”, pitali su ga na sudu.
- To ja ne znam. Međutim, pokazala se potreba da se na neki način dok je relativno svježe sve izanalizira, kako ne bi bilo sukoba koje imamo i danas - kazao je Gabriš.
“Ako se čita vašu studiju onda je to barem u startu povijesno djelo, tako da se čovjek pita zašto predsjednik države daje povijesne naloge?”, nastavili su s pitanjima.
“Šteta što nije dovršeno, mogli smo napraviti za povijest odlično djelo koje bi razbistrilo mnogo nepodopština koje je služba prije radila uglavnom na nalog politike pogotovo u unutarnjem dijelu poslova kao nacionalistima, katoličkoj crkvi, anarholiberalima koji su ustvari bili cvijet hrvatske znanosti”.
“Tko je za potrebe te studije pisao, a tko je istraživao?”, zanimalo je suca.
- Mi smo obojica bili pčelice, gospodin Perković je ranije napravio strukturu službe i odatle smo krenuli, zajedno, radili smo skoro osam sati dnevno - rekao je Gabriš.
“Jeste li od jednog cvijeta-arhive lebdjeli do drugog i posisali nektar?”, slikovito se izrazio sudac.
- O, da bar, onoliko materijala koliko smo dobili u HIS-u bilo je presiromašno. Saznanja g. Perkovića i moja bila su neodstatna da bismo napravili ono što smo trebali napraviti. Morate znati da je i u politici i u službi bilo različitih interesa, neki nisu htjeli, bilo je otpora i ostalo je nažalost na tome. Još uvijek nije kasno - dodao je Gabriš.
Je li zbog manjka dokumenata? Jer su neki dokumenti nestali?
- Mi do originalnih dokumenata nismo ni išli, što bi naručili nešto bi se donijelo, dobar dio je sjećanje - izjavio je Gabriš. Kasnije je na pitanje suca je li oznaka državne tajne naložena od dr. Tuđmana, Gabriš odgovorio da su tu oznaku stavili on i Perković - radi zaštite osoba koje se navode u toj analizi.
Između ostaloga, u toj analizi se navodi i ime kardinala Franje Kuharića, kao i tajno prisluškivanje dr. Franje Tuđmana u vremenu dok nije postao Predsjednik RH, te prisluškivanje Biskupske konferencije. Na intervenciju odvjetnika Siniše Pavlovića, oko spominjanja kardinala Kuharića, Gabriš navodi kako je Kuharić bio obrađivan, a ne suradnik.
Kikaševa akcija, zanimljiva priča
- Navodite da ste za svoj rad dobili jednu prostoriju u SIS-u i službenicu, za koju kažete da je loše govorila hrvatski. Od koga ste dobivali materijal za rad? - pitao je odvjetnik Gizele Đureković, Siniša Pavlović.
- Ne znam, pitajte Perkovića, on je poručivao dokumentaciju. Za taj posao smo dobili neke novce, moj dio sam dobio od Perkovića na ruke, a bio je u visine cijene jednog odijela - posvjedočio je Gabriš. Govorio je i o uništavanju dosjea iz praktičnih razloga, pa je “moguće da su neki važni dokumenti slučajno uništeni”. Naveo je i kako su sve informacije snimljene na mikro filmove te da se svaki dosje može rekonstruirati.
Osobni dosje Stjepana Đurekovića, ispričao je tada, ne postoji, ali postoji dosje akcije Brk. Gabriš je na sudu prozvao Jerka Vukasa da je dopustio “čerupanje i iznošenje dokumenata”, jer je on dopustio Vukušiću i Vukojeviću da iznose dokumente. Gabriša se ovih dana u razgovoru za Jutarnji list prisjetio i Josip Manolić koji se s njim susreo, kaže, tijekom Kikaševe akcije nabavke oružja u kojoj je Gabriš sudjelovao operativac postavljen od strane države.
- Nisam s njim imao drugih kontakata - kaže Manolić. Gabriš je radio i s Vjekom Brajevićem, koji je 90-ih bio načelnik VI. odjela dok je Gabriš u službi predvodio V. odjel.
- Mislim da je još 90-ih otišao u mirovinu, nismo otada imali kontakta, a dotada smo korektno surađivali - ispričao je Brajević te dodao kako ga kasnije nije susretao, samo mu je poznato da se preselio iz Zagreba u Jastrebarsko. Gabriš je u Jastrebarskom živio s drugom suprugom, a javno je pristao istupiti samo u Sedlarovu filmu “Nisam se bojao umrijeti - domoljubna misija Antona Kikaša”.
Sedlar se, kaže, više puta susreo s Gabrišem koji je na njega ostavio pozitivan dojam.
- U dokumentarcu je pristao ispričati sve o toj Kikaševoj akciji, kako su se nalazili, pregovarali oko nabave oružja, gdje su sve putovali... Zanimljiva priča - kaže Sedlar, koji se posljednji put s Gabrišem susreo u jednom kafiću u Jastrebarskom.
U Hrvatskoj je povijesna uloga Službe državne sigurnosti, pa i ljudi koji su u njoj radili, još uvijek dnevno-političaka tema, dok povjesničari, među njima i Hrvoje Klasić, smatraju kako bi se tim temama trebalo pristupiti na temelju dokumenata te kontekstualiziranja događaja.
- Englezi su od svog agenta napravili brend, a što mi radimo - pita se povjesničar Klasić.