Smjenom ministra financija Slavka Linića Vlada je ostala bez čovjeka za kojeg se govorilo da je, nakon odlaska Radimira Čačića iz Vlade, stup ekonomske politike. Njegov nasljednik, Boris Lalovac, najavljuje nove mjere, pa se postavlja pitanje: tko će biti novi ekonomski strateg i kakva će biti ekonomska politika? Iako mnogi tvrde kako Linić, Čačić i Branko Grčić nisu imali usklađenu ekonomsku politiku, već da je sve ovisilo o individualnoj inspiraaciji Linića ili Čačića, čini se kako je u početku ta politika imala smisla.
I oslanjala na nekoliko glavnih temelja: porezne promjene, reformu zdravstva i školstva, restrukturiranje javnih poduzeća, javne investicije, privatizaciju i predstečajne nagodbe. Porezne izmjene ili porezna reforma trebala se kretati u smjeru rasterećenja rada postupnim smanjivanjem zdravstvenog doprinosa, uvođenjem poreza na imovinu, dakle prebacivanjem težišta sa oprezivanja rada na veće operezivanje kapitala, a nus-proizvod je zbog proračunskih neprilika bilo i veće oprezivanje potrošnje putem podizanja PDV-a na 25 posto.
Promjena sustava
Uvođenje poreza na nekretnine trebalo je poslužiti i za decentralizaciju zdravstvenog i školskog sustava, jer bi prihodi od tog poreza pripali lokalnoj samoupravi koja bi tim novcem na sebe preuzela financirajedijela zdravstva i školstva. U tom kontekstu bi jedna od posljedica bila i ukidanje prireza na lokalnim razinama. Restrukturiranje javnih poduzeća trebalo je istovremeno ozdraviti te tvrtke i omogućiti pokretanje ciklusa javnih investicija koje bi poduprle gospodarski oporavak dok se ne oporavi privatni dio gospodarstva. Privatizacija javnih poduzeća trebala je dijelom pomoći financiranju deficita državnog proračuna i javnog duga. Predstečajne nagodbe su dijelom ciljale rješavanju problema nelikvidnosti u gospodarstvu, a dijelom spašavanju radnih mjesta.
Međutim, godinu do godinu i pol dana nakon dolaska na vlast ta se ekonomska politika najvećim dijelom srušila. Hrvatska narodna stranka je unutar koalicije stopirala uvođenje poreza na nekretnine, a premijer je pristajanjem na taj veto HNS-a srušio prvi nosivi stup Linićeve ekonomske politike. Naime, na taj način je bilo nemoguće nastaviti sa politikom smanjivanja doprinosa za zdravstvo i svim ostalim potezima vezanim uz taj porez. Uz to, izostale su javne investicije.
Novi ministar financija Boris Lalovac, čvrsti zagovaratelj ekonomske politike Slavka Linića dok mu je bio zamjenik, odlučio je dijelom, dosta mudro, potegnuti ručnu kočnicu kada je po srijedi porez na nekretnine, ali i porez na prihod od kamata na štednju, pa čak i kada se radi o njegovom projektu predstečajnih nagodbi za građane.
Tako je izjavio kako porez na nekretnine, ako se i uvede, neće predstavljati dodatno opterećenje za građane u 2016. I 2017., a za porez na prihode od kamata je kazao kako će se uvesti tijekom 2015., dok je zadnjim službenim dokumentom Vlade trebao stupiti na snagu početkom 2015. I ideju „predstečajnih nagodbi“ za građane Lalovac je odlučio najprije detaljno pripremiti, kako ne bi bilo problema kao sa predstečajnim nagodbama za poduzeća. Nije loše da je novi ministar odlučio zrelo i studiozno se postaviti prema tim osjetljivim pitanjima. No, postavlja se, na primjer, pitanje odakle će se nadoknaditi sredstva od poreza na nakretnine u 2016. i 2017. koja su bila predviđena za zdravstvo i školstvo.
Konačno, dolazimo i na sam model funkcioniranja Milanovićeve Vlade. Premijer je osobno u više navrata govorio kako je ostavio veliki prostor slobode i kreativnosti svojim ministrima, pa iako to ima brojne prednosti, kada se pretjera u slobodama dobije se sustav u kojem nedostaje koordinacije i čvrstine u donošenju odluka. Formalno gledano, Vlada je djelovala vrlo dobro: na tjednoj razini su se održavale resorne i međuresorske kordinacije u Vladi. No, kako se čini zbog činjenice da je Milanović prepustio previše vlasti ministrima, Vlada nije bila efikasna. Tu su, čini se, u pravu oni koji tvrde kako je premijer bio previše mekan u vođenju Vlade, a previše tvrd u sukobima na dnevno-političkoj razini.
Redefiniranje posla
Naravno, odlazak Slavka Linića i dolazak Borisa Lalovca mnogo su prokomentirali stavom kako će Lalovac biti kooperativniji od Linića i da će ubuduće biti više suradnje između premijera i ministra financija. No, mnogo je bitnije da Milanović promijeni svoj model upravljanja Vladom, pa tako i ekonomskom politikom.
Ono što dogovori sa Lalovcem, Grčićem, Vrdoljakom i drugim ministrima mora jasno artikulirati prema vani i inzistirati na tome unutar Vlade. Ne bi mu se smjelo događati, kao što se dogodilo nedavno, da Vlada Europskoj komisiji u četvrtak pošalje dokument u kojem stoji da će se porez na prihode od štednje na kamate uvesti početkom 2015., da bi već u petak izjavio kako to baš i nije sigurno. Malo tko u ovoj zemlji zna što je trenutna ekonomska politika Vlade i na Milanoviću je da je u nadolazećim danima smisleno pojasne javnosti.
Završno, nakon što se Vladina ekonomska politika u jednom trenutku bila raspala, sada je vrijeme da se ista još jednom reanimira, jasnije definira i nepokolebljivo provodi.
Komentar Davora Butkovića: Vladi kritično nedostaje središnji član za gospodarstvo
Sadašnja verzija koalicije SDP-a i HNS-a još je od predizbornih dana počivala na relativno bliskoj vezi Zorana Milanovića i Radimira Čačića. Milanović je prirodno preuzeo ulogu glavnog ideologa lijevo liberalne koalicije, dok je Čačić trebao voditi hrvatsku gospodarsku politiku.
Već u prvoj godini Milanovićeve Vlade ta je koncepcija narušena. Prvo se pokazalo da Čačićev model velikih državnih investicija u današnjim okolnostima naprosto ne može funkcionirati, kao što je funkcionirao prije dvanaestak godina. A zatim je Čačićev odlazak u zatvor zbog prometne nesreće ostavio golemi prazan prostor u Milanovićevu kabinetu. Premijer i dvije glavne stranke vladajuće koalicije taj su prazan prostor pokušali nadoknaditi s Brankom Grčićem i Ivanom Vrdoljakom. Činjenica je, međutim, da ni Grčić ni Vrdoljak nisu ostavili osobito snažan dojam na poslovnu Hrvatsku i strane investitore, niti na najširu javnost. I dalje se čini da Vlada Republike Hrvatske nema jasnu ekonomsku politiku, niti da u samoj Vladi postoji ministar s dovoljno snažnim autoritetom, kojeg bi se moglo smatrati glavnim kreatorom hrvatske gospodarske politike.
Dapače, ne tako davno, prije eskalacije Milanovićeva i Linićeva sukoba, stjecao se dojam da je bivši ministar financija najvažniji čovjek našeg biznisa, što se onda prevodilo u milijun puta ponovljenu frazu da Vlada puno poduzima na fiskalnoj strani ekonomske politike, ali vrlo malo na razvojnoj. Ove su novine u posljednje vrijeme višekratno isticale dr. Borisa Vujčića, guvernera Hrvatske narodne banke, kao čovjeka koji bi trebao preuzeti vodeću ekonomsku ulogu u Milanovićevoj Vladi. Vujčić je vrhunski profesionalac velikog znanja i jasne, prilično beskompromisne tržišne orijentacije, kakva je sadašnjoj Hrvatskoj neizbježno potrebna. Dr. Vujčić je, nadalje, bio u igri kada se razgovaralo o prvoj postavi Milanovićeve Vlade, prije skoro tri godine, ali iz raznih razloga nije ušao u njen sastav.
Premijeru je u ovom trenutku krajnje nezgodno rekonstruirati Vladu, već i zato što ga je većina ministara podržala u sukobu sa Slavkom Linićem. Bilo bi politički suicidalno istodobno ratovati na dva fronta, u stranci i u Vladi. S druge, pak, strane, usprkos dobrim ocjenama u ovotjednom izvješću Europske komisije, i usprkos određenim povoljnim ekonomskim pokazateljima u prvoj polovici 2014. godine, činjenica je da nitko u Vladi, u pet riječi, ne može kazati što je točno današnja hrvatska ekonomska politika, niti tko je najodgovorniji za njenu provedbu.
Predsjedniku Vlade potreban je snažan prvi gospodarski ministar (neovisno od formalne titule), koji bi bio kadar odigrati istu onu ulogu za koju se Zoran Milanović bio dogovorio s Ratkom Čačićem.