Predsjedniku Republike Zoranu Milanoviću mora se priznati da je dao najveći doprinos raspravama o tome treba li u parlamentarnoj demokraciji kakva je Hrvatska predsjednika države i dalje birati neposredno na izborima ili bi njegov izbor valjalo preseliti u Sabor.
Premda su i njegovi prethodnici dali puno argumenata za ovo drugo rješenje, osobito Kolinda Grabar-Kitarović, Milanović ih je sve nadmašio. Njemu nije trebalo ni šest mjeseci od ulaska na Pantovčak da podastre praktične dokaze kako funkcija koju obnaša nije vrijedna troška neposrednih izbora, kao ni društvenih tenzija koje takvi izbori proizvode.
Prvo za što Milanoviću valja skinuti kapu je dokidanje velikog ceremonijala oko predsjedničke inauguracije. Ta dužnost doista nije od takve važnosti da bi se predsjednika s Markova trga ispraćalo na Pantovčak po proceduri koja podsjeća na krunidbu.
Drugo, Milanoviću se mora priznati da je, za razliku od svojih prethodnika koji su se znali u štošta petljati, potpuno ogolio funkciju šefa države pokazavši da od nje nema velike koristi. Recimo, predsjednik kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga. Što to znači ako Vlada donosi vojni proračun i ako se sva politika vezana za Oružane snage kroji u vojsci? Kakav utjecaj na Oružane snage ima supotpis predsjednika Republike na imenovanje načelnika Glavnog stožera? Blago rečeno - nevelik.
Milanović je prvi svojim primjerom posvjedočio da je uloga vrhovnog zapovjednika zapravo bez veze. Na svečanosti Dana Hrvatske vojske pred njim su se postrojili vojnici i časnici, a on je stao ispred njih i nije znao što bi im rekao. Obraćanje mu je trajalo punih 17 sekundi u koje je uspio smjestiti čak i jedan gaf. Okrenuo se na peti i otišao. Šokirani vojnici i časnici ostali su popišani i u čudu blejali pred sebe. Ali se ništa zbog toga nije dogodilo. Sutradan su došli na posao kao i inače, a na kraju mjeseca dobili plaću kao i uvijek.
Isto je kod imenovanja mandatara. Ustav kaže da se povjerenje za sastavljanje nove vlade daje osobi koja ima podršku većine zastupnika. Dakle, sve umijeće koje se od Milanovića u tome zahtijevalo jest da zna brojati do 76 jer je to minimalan broj potpisa što mu ih je Andrej Plenković morao donijeti.
Jedini posao koji je šef države imao nakon toga bio je poziv novoizabranim zastupnicima na novo zasjedanje. I to je nešto što obavi administracija, a predsjednik samo stavi svoj potpis. Neodazivanje na poziv da prisustvuje svečanosti konstituiranja novog Sabora isto tako nije ništa posebno. Milanoviću se tamo nije išlo, nije došao i ništa se zbog toga nije dogodilo. Osim toga, nikome u Saboru nije nedostajao.
Zoranu Milanoviću valja priznati da je u vrlo kratkom vremenu povukao niz vrlo konkretnih poteza i pokazao kako može biti bezvezna dužnost na koju smo ga izabrali. Ako si to malo osvijestimo, onda će nam biti potpuno jasno zašto je fotoreporter Jutarnjeg Milanovićevo službeno vozilo i njegovu pratnju na dan kada se konstituirao Sabor snimio ispred Tača.
Kao prvo, posao koji radi Milanović može obavljati i s WC-a, a kako ne bi mogao iz omiljenog mu restorana. A drugo, ljepše mu je u Taču nego biti sam kao duh na Pantovčaku, među zidovima zdanja dizajniranog za maršala Tita.
Ali nije u redu reakcija na otkriće Jutarnjeg gdje je bio kada se konstituirao Sabor. Ružno je insinuirao kako su njegovi tjelohranitelji mogli biti u Taču, a ne on. Kao da bi policajci u radno vrijeme uzeli dva službena Audija i od svojih se plaća gostili u takvom restoranu. To je baš jadno i stvar je karaktera.