I prije katastrofalnog potresa koji je porušio Baniju, a među ostalim izazvao značajnu štetu i na energetskoj infrastrukturi, godina koja je iza nas nije ponudila previše pozitivnih trenutaka za hrvatski energetski sektor. Pandemija koronavirusa urušila je potražnju za energijom, rekordno niske cijene nafte i plina umanjile su profitne marže, a sektor obnovljivih izvora energije našao se u svojevrsnom investicijskom intermezzu, istodobno iščekujući početak novog premijskog poticajnog modela, dolazak rezerviranih milijardi iz Europskog zelenog plana te boreći se s negativnim posljedicama afere vjetroelektrane na imidž cijelog sektora.
Utoliko bi 2020. trebala biti godina za zaborav, samo da nije jedne male, ali presudno važne spoznaje. Naime, ako je netko prije i imao sumnji u tom pogledu, tijekom poslovne 2020. nestale su i zadnje nedoumice o tome koji je optimalni smjer poslovnog razvoja energetskih kompanija.
Ako žele rasti, razvijati se i stvarati vrijednost svojim vlasnicima, dekarbonizacija i ulaganje u obnovljive izvore energije (i povezanu infrastrukturu) čini se kao jedina održiva poslovna strategija. I taj se zaključak može vrlo precizno kvantificirati. Kako je nedavno izračunao ugledni Financial Times, razlika u valuaciji između energetskih kompanija ovisno o visini ugljikovih emisija koje njihov proizvodni portfelj generira dosegnula je enormnu razinu.
Najveća američka naftna kompanija, ExxonMobile, tako trenutno ima valuaciju od 175 američkih dolara po proizvedenom barelu ekvivalenta nafte (mjera koja ujednačava količinu energije neovisno o njezinu izvoru). Francuski EDF, globalni lider u sferi nuklearne energetike, valuiran je po cijeni od 280 dolara po barelu ekvivalenta nafte, a tržišna se kapitalizacija španjolske Iberdrole - kompanije s jednim od najvećih proizvodnih portfelja iz obnovljivih izvora na svijetu - trenutno kreće negdje oko 1200 dolara po istom tom knjigovodstvenom "barelu".
Vječno je pitanje je li ta razlika realna ili prenaglašena, ali neosporno je da menadžeri energetskih kompanija od tržišta dobivaju vrlo jasan signal što se očekuje. U kontekstu tradicionalnih, fosilnih kompanija evidentno je da svaki zeleni "barel" kojim se zamijeni postojeći klasični barel proizvodnje dugoročno znači i rast vrijednosti tvrtke, a samim time i rast vrijednosti za vlasnike.
Ta tranzicija nije jednostavna ni brza, no trenutno se čini bez alternative. Ne treba stoga vjerovati da će zaobići ni Hrvatsku, dapače vodeće domaće energetske kompanije već poduzimaju određene korake u tom smjeru. Može li se od neke od njih očekivati da krene u ubrzanu transformaciju, pa da kroz desetak godina iz tradicionalne, dominantno fosilno orijentirane kompanije izraste u zelenog diva, po uzoru na nekadašnju dansku naftnu kompaniju Orsted - današnjeg globalnog lidera u području offshore vjetroenergetike.
U Hrvatskoj kandidata za "zelene šampione" nema puno, logično je da se najveća očekivanja pridaju najvećim tvrtkama - Ini i HEP-u, ali postoji jedna kompanija koja možda ima i bolje preduvjete da postane lokomotiva zelene tranzicije. Ta kompanija je Janaf. Tvrtka u većinskom vlasništvu države zadnjih je mjeseci bila u središtu javnog interesa zbog uhićenja njezina bivšeg čelnog čovjeka, no njezino poslovanje u tom periodu ostalo je relativno stabilno i ima potencijal za daljnji rast. Evo zašto. Kao prvo, Janaf je de facto tvrtka koja monetizira svoju položajnu rentu - poziciju jedinog alternativnog pravca za dobavu nafte u jugoistočnoj Europi.
Tu poziciju Janaf je pametnim strateškim odlukama tijekom proteklog desetljeća nadogradio svojevrsnim prirodnim "hedgingom" - zaštitom od volatilnosti naftnog tržišta. To je napravljeno kroz razvoj znatnih skladišnih kapaciteta za naftu i naftne derivate, koji uz transport nafte osiguravaju da su kompanijini prihodi relativno stabilni neovisno o kretanjima na tržištu nafte.
Takav biznis, uz razumno upravljanje, Janafu otprilike garantira između 650 i 750 milijuna kuna godišnjeg prihoda i kojih 270 do 350 milijuna kuna neto dobiti. S obzirom na znatna ulaganja u srpskim, mađarskim i slovačkim rafinerijama koje Janaf opskrbljuje, može se očekivati da bi ti prihodi trebali biti stabilni barem tijekom sljedećih petnaestak godina, ako ne i dulje. Kako je Janafova infrastruktura razvijena i dobrim dijelom amortizirana, jasno je da je praktički cjelokupni investicijski potencijal tvrtke slobodan za ulaganja u nove biznise. Prednost Janafa, pritom, jest što takva ulaganja za njega izravno ne znače kanibalizaciju temeljne djelatnosti, pa tvrtka tijekom sljedeća dva desetljeća može koristiti fosilni biznis kao "cash cow" za stvaranje dugoročne vrijednosti investicijama u zelene tehnologije.
Taj investicijski potencijal dodatno se može pojačati i jeftinim kapitalom iz banaka (Janaf je praktički nezadužen), a ako bude potrebno, i dokapitalizacijom izdavanjem nove serije dionica. Kratkoročno Janaf bi svoju financijsku snagu mogao iskoristiti kao financijski ulagač u projekte s garantiranim povratom ulaganja - ponajprije u vjetroenergetici i solarnoj energetici - a kasnije s razvojem vlastitih kompetencija preuzeti i ulogu glavnog developera.
Dugoročno, kompanija treba istraživati i mogućnost iskorištavanja svoje postojeće infrastrukture u niskougljičnoj energetici, prvenstveno u segmentu transporta vodika. Janaf je nedavno otvorio svoju prvu solarnu elektranu, a tu ipak simboličnu investiciju Uprava tvrtke popratila je najavama o donošenju strategije razvoja poslovanja u zelenoj energetici. Potencijala je puno, za Hrvatsku bi bilo vrlo važno da bude iskorišten.