Ne postoji priprema za smrt roditelja. Mogu bolovati, mogu vam liječnici reći:"Pripremite se za najgore", mogu im jedan po jedan otkazivati organi, mogu i eutanaziju odabrati, ali ništa na svijetu ne može nas pripremiti na smrt roditelja.
Juri se činilo da je posve spreman. Godinu i dva mjeseca brinuo je o svom bolesnom i onemoćalom ocu. Od sedam do tri bio je socijalni radnik, od tri do sedam mijenjao je pelene, kupao, hranio, previjao, okretao svog starog Petra, usput se baveći brakom u krizi i djecom koja to više nisu. "Spasit će se kada umre", govorio je rijetkim ljudima koje je susretao, a svi su potajice mislili kako će se spasiti i on. Jure ima dvije sestre, obje žive daleko, predaleko da bi i vikendom dolazile. Jedna, ona koja je daleko u Hrvatskoj govorila je da ne može, da su joj mala djeca, da previše radi, da ima neke probleme, da će poslati nešto novca, da evo, može idući vikend malo doći pomoći, makar da se malo druže. Nije Juri trebalo druženje, Juri je trebalo da se naspava i dva dana da ne vidi nikoga. Druga sestra, nije baš jasno zašto, prekinula je svaki kontakt s obitelji. Jure je slutio da je nešto s mužem, nagledao se on udaljavanja od obitelji. Nije pomogla ni činjenica da živi u Austriji, ni blizu, ni daleko, ali dovoljno je da je preko granice. Čovjek preko granice dobije drugačije obrise i misli. Kad joj je Jure javio da je otac loše i da bi bilo dobro da mu njih dvije pomognu, ona je predložila da ga smjesti u dom. Nije uz to predložila da sudjeluje u troškovima niti pitala Juru može li on to. Nije sudjelovala ni u troškovima pogreba. Samo je došla, ispratila oca, posjela malo s njima u kuhinji i isti dan se vratila natrag u Austriju.
Druga sestra ostala je par dana dulje. Pitala je može li uzeti očev sat. I tako je počela priča o nasljedstvu. Ta je kuća imala tri kata, onoliko koliko Jure ima djece i koliko su njegovi otac i majka imali djece. Njegova sestra živi u tolikoj kući u Istri i ima mali apartman u Zagrebu, za svaki slučaj. Za sestru u Austriji nisu sigurni što ima, ali u nekoj kući živi. I neku firmicu s mužem ima, priča se. "Najbolje zakonski kako nam pripada", rekla je bliža sestra "Mene ipak nešto veže uz ovu kuću." Nju nešto veže, mislio je Jure. Nešto! "A misliš li da da njoj treba isto zakonski?" pitao je misleći na drugu sestru. "Pa najbolje, mislim da je najbolje tako pa da bude sve po zakonu i pošteno", odgovorila je posve uvjerena da je tako najbolje. Jurina žena do tad se nije oglasila, bila je uglavnom logistika susreta. Ali sad više nije mogla šutjeti: "Po zakonu možda, ali upitajte se i jedna i druga je li pošteno. Jeste li ga vi previjale, kupale, jeste li mu vi mijenjale pelene, jeste li vi zanemarile život i familiju? Niste. Pola kila kave i kutija keksa, pa čak i one zavoje kad si donila, to nikako nije isto. Po tome ti gledaj poštenje." "Ali on je moj otac, ja sam ovdje rođena, odrasla. Eno mi još knjiga iz srednje škole u sobi. I maturalna haljina i kazetofon i..." i onda se rasplakala žaleći za onim vremenima kad se svađala s bratom i sestrom oko usisivača. Tad su posve jasno znali reći jedno drugom što je tko napravio, a što je tko ostao dužan. Kasnije, kao i mnogi drugi, ušli su u utrku s vlasititim životima i izgubili su naviku dobro se posvađati. Postali su uljudni, a onda i daleki. Svi su pomalo prešutjeli što se imalo reći, a ono što se prešuti najglasnije zvoni jednom kad zazvoni. Plačući se pravdala za svoj život, dotle ipak nije trebalo doći.
Otišla je bez sata, ali ga je na kraju ipak dobila. Ustupila je bratu svoj kat, a on joj ponudio otkup. Nije htjela. A druga, ona o kojoj još od vremena svađe oko usisivača ne znaju ništa, poslala je odvjetnika s punomoći na ostavinsku raspravu i tražila ono što joj zakonski pripada. Poslije je bratu predložila otkup, po nešto povoljnijoj cijeni. Nikad joj nije odgovorio.