“Ako postoji nešto na što sam ponosan, onda je to moje sudjelovanje u radu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kada je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju. Napokon, u New York sam otputovao u dogovoru s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, koji mi je čestitao na obavljenom poslu.
Ponovit ću što sam prije nekoliko godina rekao u Jutarnjem listu: Tuđman je potpuno prihvatio internacionalizaciju i, pored Haaške konferencije, stavljanje jugoslavenske krize i pod okrilje UN-a”, ispričao je Budimir Lončar, posljednji ministar vanjskih poslova SFRJ, koji je ponovno u žiži interesa otkako je nedavno objavljeno da će dobiti Medalju grada Zagreba.
Odlikovanje
Odluku o dodjeli medalje Budimiru Lončaru donio je gradonačelnik Milan Bandić, uz obrazloženje da se dodjeljuje za “izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske i ostalih zemalja članica EU”. Međutim, uslijedile su žestoke reakcije desnice, odakle već danima stižu optužbe da je Lončar “odgovoran zato što je razoružana i goloruka Hrvatska, na samom početku velikosrpske agresije, dobila embargo na uvoz oružja”, a nekadašnji generali Ivan Tolj i Ivan Kapular podnijeli su ostavke u Hrvatskom generalskom zboru zbog nereagiranja na ovo odlikovanje.
Lončara se optužuje da snosi odgovornost jer je Vijeće sigurnosti UN-a 1991. donijelo odluku o embargu na uvoz oružja u Jugoslaviju, čime je, u vrijeme rata koji su poveli Slobodan Milošević i JNA, Hrvatska bila teško pogođena, bez oružja i mogućnosti da se odupre agresiji.
Ukratko, za desničare je Lončar izdajnik i već godinama kruži priča prema kojoj je on krivac jer u jesen 1991. Hrvatska nije smjela legalno kupovati oružje za obranu.
“To je potpuno netočno”, objasnio nam je Lončar, s kojim smo razgovarali telefonski. “Na spomenutoj sjednici, američki državni tajnik prvi je put kritizirao Miloševića, zbog namjere stvaranja velike Srbije. Što se mene tiče, o taktici u Vijeću sigurnosti prije toga sam razgovarao s Tuđmanom, a na sastanku su još bili Stipe Mesić, Franjo Gregurić, Josip Manolić i Ante Marković.
Uspjeli smo jer je Vijeće sigurnosti prvi put internacionaliziralo jugoslavensku krizu u skladu s glavom 7. Povelje UN-a, a to je bio velik uspjeh na koji sam iznimno ponosan. Spriječili smo da JNA uvozi oružje dok Hrvatska to ionako nije smjela jer u to vrijeme još nije bila država”, rekao je Lončar.
Diplomacija
Na naše pitanje je li se u posljednje vrijeme čuo s Bandićem, odgovorio je niječno. “Nisam znao da ću dobiti Medalju grada Zagreba. Istina, u neformalnim susretima prije nekoliko godina Bandić mi je rekao da će mi dodijeliti nekakvo priznanje za sve što sam radio u karijeri, ali kasnije se o tome nije razgovaralo”, dodao je.
Budimir Lončar rođen je 1925. na Ugljanu. Kao 17-godišnjak pridružio se partizanima, poslije je radio u obavještajnim službama, a 1949. ulazi u diplomaciju i postaje konzul u New Yorku.
Bio je veleposlanik u Indoneziji, Maleziji, Singapuru i Zapadnoj Njemačkoj. Od 1979. do 1983. bio je veleposlanik u SAD-u, potom je osam godina u Beogradu vodio diplomatsko-obavještajnu službu, a 1988. postao je ministar vanjskih poslova. Šef diplomacije ostao je do kraja 1991. Iako su Lončara u Hrvatskoj optuživali da se protivi raspadu Jugoslavije, već 1992. Franjo Tuđman dodijelio mu je diplomatsku putovnicu.
Potkraj 90-ih Lončar se sve češće pojavljivao u Hrvatskoj, a od 2000. obavljao je poslove savjetnika predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, nakon čega je imenovan i predsjednikom Savjeta predsjednika Republike Ive Josipovića za vanjsku politiku i međunarodne odnose. Predsjednik je Diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije u Zagrebu.
Nezavisnost
U razgovoru smo se još jednom vratili na okolnosti koje su vladale početkom jeseni 1991. i njegovu ulogu. Prema riječima Budimira Lončara, politika koju je tada vodio zasnivala se na dva stupa. “Prvi je bila teza da je Jugoslavija konfederacija u kojoj se problemi moraju rješavati dogovorom i demokratskim putem.
Drugo, zalagao sam se za suradnju Hrvatske i EEZ-a (današnja EU) u traženju rješenja krize, zbog čega sam u lipnju 1991. u Zagreb i Ljubljanu doveo europsku trojku na čelu s Giannijem de Michelisom, koja je isposlovala tromjesečnu odgodu proglašenja nezavisnosti u zamjenu za prekide neprijateljstava. Bio je to uvod u kasnije međunarodno priznanje Hrvatske”, kaže Lončar.