Kratko nakon izbora hiljadu devetsto devedesete televizijskim urednicima je došla usmena uputa da se ispred predsjednikova imena uvijek navede njegovo visoko akademsko zvanje i tako je do danas ostalo, čvrsto se primilo u jeziku. Prirodno nam je kazati doktor Franjo Tuđman, premda nitko neće kazati doktorica Savka Dabčević-Kučar, ili doktor Stipe Šuvar, ili doktor Ivo Josipović, ili doktorica Vesna Pusić, da spomenemo samo nekoliko političara koji su također doktorirali, često ozbiljnije i uglednije od Franje Tuđmana.
Teško je ustvari naći nekoga tko je doktorirao neozbiljnije i neuglednije od Franje Tuđmana, ili je bar hiljadu devetsto devedesete to bila rijetkost. Predsjednikov doktorat među povjesničarima je nekad bio vic. Na znanstvenim skupovima njegove knjige su se čitale nakon službenog dijela, u zabavnom programu. Kad bi se popilo, netko bi odnekud, da nasmije društvo u hotelskom lobiju, namigujući izvukao "Velike ideje i male narode", "Bespuća povijesne zbiljnosti" ili, među luđacima vrlo omiljene, "Usudbene povjestice".
Devedesetih je još bio živ Ljubo Boban, iz čije je doktorske disertacije predsjednik kod pisanja svoje disertacije, ne navodeći, naravno, izvor, sredinom šezdesetih izdašno pozajmljivao, a stariji su se sjećali da je i desetljeće ranije, dok je živio u Beogradu i tek se sramežljivo počeo baviti nečim što ni najdobronamjerniji ne bi nazvali intelektualnim radom, Franjo Tuđman bio uhvaćen u prepisivanju.
Ivo Goldstein u "Kontroverzama hrvatske povijesti" opisuje skandal kad je u Tuđmanovoj drugoj knjizi, "Stvaranje socijalističke Jugoslavije", između gomila ideološke slame, urnebesno ulizivačkih lupetanja o jugoslavenskim narodima koji su se "vinuli do vrhunskih moralnopolitičkih ostvarenja suvremenog čovječanstva", general Fabijan Trgo našao neke rečenice sumnjivo slične rečenicama koje je negdje drugdje čitao. "Autor je čitave pasuse ili stranice prepisivao iz tuđih radova ne navodeći izvore, tako da tuđi rad izgleda kao rezultat njegova naučnoistraživačkog rada", napisao je tada u recenziji u Vojnoistorijskom glasniku. Svjedoci tvrde da je upravo to bio razlog da su Tuđmana najurili iz glavnog grada, a ne zato što je on, kao neustrašivi borac za hrvatskog čovjeka, užasno živcirao Srbe. Fabijan Trgo bio je, napokon, naš, iz Krila Jesenica.
Franjo Tuđman gizdao se tako doktorskim zvanjem, brsteći potajno sad od ovoga, sad od onoga. U radnoj sobi imao je, pričaju, na desetke kartonskih fascikli punih tuđih citata koje mu je supruga Ankica, jedna uredna, vrijedna i samozatajna klajnbirgerska kućanica, pretipkala, razvrstala i označila naljepnicama, poput teletine za šnicle, faširane junetine za punjene paprike i višanja za štrudlu u prozirnim najlonskim vrećicama u zamrzivaču, a koje je on nevješto krojio i lijepio kao svoje originalne autorske doprinose povijesnoj ili političkoj znanosti.
Mnogo je godina otad prošlo, nema među nama više ni Franje, prije nekoliko mjeseci otišao je i Miroslav, ali njihovo je duhovno naslijeđe još živo i snažno. Otkrije se gotovo svakodnevno da je neki hadezeovac prepisao diplomsku, magistarsku ili doktorsku radnju, da je bestidno maznuo nečiji trud, katkad samo skinuo s interneta nekakav tekst na engleskom, preveo ga na Google prevoditelju na nekakav hrvatski kakav se govori samo nakon osobito teških oblika moždanog udara i dao tiskati i uvezati ne uzbuđujući se da tu nitko živ boga jokina ne razumije. Jer besmislice u koricama od umjetne kože s imenom autora u zlatotisku i tako i tako nitko u komisijama ne čita. Članovima vladajuće stranke se na neviđeno dodjeljuju zvanja, a njihove radnje neotvorene bacaju u duboke, mračne fakultetske arhive, zakopavaju u zaboravu iz kojih ih od vremena do vremena iskopa samo neki novinar sa srednjom obrtničkom školom koji, treba li uopće napominjati, mrzi sve što je hrvatsko.
Na portalu Index u nastavcima su tako uveseljavali pučanstvo o recentnim akademskim postignućima hadezeovaca, a Domagoj Novokmet s N1 je prije nekoliko dana upozorio kako tu možda ima materijala i za nekoliko sezona humoristične serije. Brojevi su vrlo čudni, osobito u Slavoniji. Iz Slavonije se domoljubi vraćaju s doktoratom, čini se, češće nego s kulenovom sekom i iločkim tramincem u rinfuzi. Dok je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu u posljednjih pet godina bilo pedeset dvije disertacije i znanstvena rada, u Splitu trideset pet, a u Rijeci pedeset osam, u Osijeku ih je - nemojte se sad prepasti - sto deset! Veća je šansa, takoreći, da ćete na osječkoj Ekonomiji dobiti doktorsko zvanje, nego u Indiji koronu.
Sumnju dodatno potiče i da je od sto deset disertacija i znanstvenih radova u Osijeku javno dostupno samo osam. U Rijeci, za usporedbu, svih pedeset osam možete dobiti na čitanje. Zašto je nekakva ekonomska teorija pod ključem, zabranjena za sve uzraste? Kakve se razvratne tajne tu čuvaju? Šta hadezeovci ne žele da vidimo? I tko bi, na koncu, znao objasniti zašto nam najviše ekonomskih umova dolazi iz ekonomski potpuno sjebanog kraja zemlje? Kako su to propali i pšenica, i kukuruz, i uljana repica, i jabuke, i kruške, i šljive, i uzgoj svinja i tovnih junica, a disertacije, baš onako, rekordno rodile?
Odgovore na ova pitanja valjalo bi vjerojatno potražiti u onom trenutku nakon izbora devedesete kad je televizijskim urednicima došla stroga uputa da se predsjedniku beziznimno mora spomenuti akademsko zvanje koje je sumnjivo stekao. Sve ovo što se događa jednom se već dogodilo. Kad je jednom u prošlosti krenulo krivo, to se više ne može ispraviti.