Majske Poljane su utihnule. Mjesec dana od potresa, a kao da su prošla desetljeća. Mladost je prerano sazrela, okopnjeli su žilavi starci, gdje je jučer bio dom, danas je ruševina. Tek sad, točno 31 dan nakon proklete 23 sekunde, na njih se sručila stvarnost. Poklopila ih istina. Nema čovjeka s kojim smo popričali u Majskim Poljanama koji danas nije tužniji, uplašeniji, malodušniji... nego u prvom tjednu ove godine. Od nagužvanog košmara dobrih ljudi nisu imali vremena misliti što ih je snašlo. Od automobila, kombija i kamiona oko nije vidjelo ruševine. Ili ih nije željelo vidjeti. Kako god. Ljudi dobrih namjera i dalje dolaze, ne fali im, kažu, ništa. Osim života koji su imali do 29. prosinca u 19 minuta poslije podneva.
Dario Kožić ima 16 godina i kamp-prikolicu ...