PROCES ZA RATNI ZLOČIN

TUŽITELJSTVO U SRBIJI TRAŽI ZATVOR ZA KRVNIKE IZ LOVASA Održane završne riječi, jedan od optuženih obiteljima žrtava u sudnici pokazao srednji prst

spomen obilježje masovne grobnice u Lovasu, arhivska fotografija
 Stjepan Spalj / CROPIX

- U jesen 1991. u Lovasu okrivljenici su radili što su htjeli: osvećivali su se civilima hrvatske nacionalnosti, samo zato što su im članovi obitelji bili na 'drugoj strani' ili simpatizeri HDZ-a. Ubijali su ih, mučili i neljudski ih i diskriminirajući tretirali - naredili su im da nose bijele trake na rukavima i izvjese bijele plahte na svojim kućama. Natjerali su ih u minsko polje i koristili ih kao živi štit - smrtno je stradalo njih 19, a ranjeno dvanaestero. Svaki ratni zločin ima svoje ime i prezime, a ovdje je riječ o ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva, čovječnosti i međunarodnog prava. Za sve vrijeme trajanja postupka optuženi su tvrdili da je optužba montirana i da su oni sami žrtve kaznenog djela jer je to za njih najmanje bolno. A uzeli su pravdu u svoje ruke. I mogli su, jer su imali moć.

Te je završne riječi u ponedjeljak izgovorio Dušan Knežević, zamjenik glavnog tužitelja za ratne zločine na Specijalnom sudu u Beogradu na suđenju za ratni zločin u Lovasu. Sudbina 69 uništenih života jedini je još pravosudni proces koji se vodi u Srbiji za zločine protiv civila počinjene u ratu u Hrvatskoj, u listopadu i studenome 1991. u Lovasu, i koji ostaje ispod radara i interesa tamošnjih medija. Sada bi, 27 godina nakon zločina, 12 godina nakon otvaranja slučaja i šest godina od prve poništene presude, zločinci napokon trebali biti privedeni pravdi.

Na optuženičkoj klupi ostalo je osmero od 14 prvotno optuženih - devetero pripadnika lokalne vlasti, JNA, Teritorijalne obrane i paravojne jedinice "Dušan Silni" jer ih je petero umrlo, među kojima su i najveći krivci, a jedan se teško razbolio. Osmorica njih u ponedjeljak je na sud došetala iz svojih običnih, civilnih života. Većina ih je mirno pratila suđenja, osim Zorana Kosijera, isprva osuđenog na devet godina zatvora kao pripadnika paravojne postrojbe "Dušan Silni" koji je srednjim prstom pozdravio goste suđenja, a među njima i obitelji žrtava - Jelenu Bakotu, majku koja je izgubila dva sina, a jednog od njih, Gorana, nikad nije uspjela pokopati. Goranov školski kolega Željko Krnjajić, u prvom stupnju osuđen na deset godina zatvora, zaobilazio je u pauzama suđenja na sudskom hodniku majku Jelenu Bakotu u širokom luku.

- Dio okrivljenih se branio da je odbio izvršiti dobivenu zapovijed da zarobljene civile koristi kao živi štit u čišćenju terena. Otkud oni onda s civilima u 'polju djeteline' na kojem su postavljene mine ako su odbili zapovijed - pitao je Knežević.

Marina Kljaić, pravna zastupnica Fonda za humanitarno pravo koja na sudu zastupa obitelji oštećenih, naglasila je da se zbog dugotrajnog procesa, tijekom kojega je umrlo petero okrivljenika, od 69 stradalih civila danas sudi samo za 28 ubojstava. - Ali to ne umanjuje razmjere zločina. Nitko od ubijenih nije imao ni uniformu ni oružje, niti su pružali otpor. Oni su trebali biti zaštićena kategorija. Umjesto toga, pripadnici JNA, vojske koja se zvala narodnom, čuvali su zatvor u kojem su vojnici jedinice 'Dušan Silni' prebijali i noževima boli zarobljene civile. Odveli su ih u pretragu terena, a potom i u minsko polje, čime su postali suizvršitelji zločina, poručila je Kljajić koja je prije rasprave upozorila kako kada optuženi preminu, Tužiteljstvo za ratne zločine ima zakonsku obvezu dodatno precizirati optužnicu, treba umanjiti broj žrtava čije se ubojstvo stavljalo na teret preminulim optuženicima.

Optuženi su u svojoj obrani negirali krivnju, a branitelji pokušavaju rušiti optužnicu tezom da žrtve uopće nisu bili civili - kao argument koriste potvrde Ministarstva branitelja da su ubijeni imali status branitelja. Dio branitelja odgovornost za zločine pokušava prebaciti na pripadnike JNA - kojih nema na listi optuženika jer su višerangirani ostali izvan dosega pravde.

- Zenge nisu bili civili, zato je JNA i napala Lovas, tvrdila je odvjetnica Brankica Majkić koja je na sudu branila šefa lokalne policije Milana Devčića koji je u prvom stupnju osuđen na deset godina zatvora. Bijele plahte nisu, tvrdila je ona, bile znak diskriminacije, oznaka hrvatskih kuća, nego tek znak da su kuće prošle sigurnosnu provjeru. Tvrdila je kako je i Devčić nosio bijelu traku na uniformi. Njezina je teza da pravu kontrolu na području Lovasa nije imao optuženik, nego 2. brigada JNA. A niti jedan pripadnik JNA ne nalazi se među optuženima.

Zbog opsega slučaja, završni dio obrane nastavit će se krajem veljače.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. listopad 2024 00:12