Jučer je zbog zaraze umrlo 47 ljudi. Bila bi ovo solidna rečenica nekog romana. Može i o zarazi, ali riječ je o smrti od virusa. Živi se u panici i strahu. Treba još samo par informacija o glavnozapovijedajućem koji već dugo vjeruje da se ne može ništa više učiniti. Možda i priča o jednom niže rangiranom koji je odlučio da svoje ljude u Varaždinskoj županiji više ne može izlagati smrti i zatvorio svoje područje. Onda se može nanizati jedno dvjesto stranica na kojima će se pažljivo pričati o pojedinačnim sudbinama, ubaciti ljubavna priča nekog lika, neka teška emotivna drama u nastojanju da preživi još jedan dan.
Nema tome dugo, niti eto par mjeseci da smo gledali Talijane kako zanosno uvečer pjesmom podižu moral pred virusom. Bili su jedna od najugroženijih država Europe, stopa smrtnosti je bila visoka, a Hrvati su bili ponosni na svoj Stožer koji nas je čuvao od zaraze. Bili smo u lockdownu, gomilali toalet papir, kvasac i pjevali Moju domovinu. Na ulicama su se izbjegavale osobe koje bi dolazile u susret. Svi su se pazili. Tu i tamo bi netko umro.
Stožer bi suptilno sugerirao da je riječ o staroj osobi koja je ionako imala visok tlak i višak kilograma uz dijabetes. Oprezno smo gledali kako se brojka zaraženih držala oko pedeset. Sada je to uobičajeni broj mrtvih, raznih uzrasta. Pojavljuje se i cjepivo, a promoćurni bjelosvjetski mešetari kupuju dionice tvrtki koje proizvode testove. Oni će zarađivati više od proizvođača cjepiva. Davor veli da je to bolje od onog Gilettea, koji je smislio britvicu, nešto što ljudima treba svaki dan, a ne košta previše.
Do Nove godine će ovim tempom od virusa umrijeti 1520 osoba, izračunao je Tihomir uzevši dnevni prosjek od 40 mrtvih. Čak se nije upuštao u procjene rasta zaraženih. To je 37 dana, 1200 ljudi mjesečno. U Dubravi je danas slobodno još pet respiratora. Oni su zadnja šansa za taj postotak pacijenata koji stradava od virusa. Postotak smrtnosti na respiratoru je prilično visok. Neki smo dan objavili kako ćemo ovim tempom širenja zaraze za 14 dana puniti šatore u Dubravi. Da se to nekako izbjegne, u Buzetu su nedavno zatvorili vrtić, a dio nastave prebacili online. Pametni ljudi, čuvaju se. Znaju da će nam do pristojne procijepljenosti stanovništva trebati još tri, četiri mjeseca u najboljem slučaju.
Kada bi neka pomahnitala epidemiološka ekipa izvela puč i otela zemlju, strpala na u kolektivnu izolaciju i zabranila korak izvan stana trebala bi nam dva tjedna da počne padati broj zaraženih, tri tjedna da se smanji broj hospitaliziranih, a četiri i više tjedana da se smanji broj pacijenata na respiratorima. Mrtvi tek u tjednima nakon toga. Zato liječnici traže uvođenje strožih mjera, žele čak uključiti ograničenja u obiteljskim okupljanjima.
Ne žele dočekati dan iz sljedećeg tjedna kada će im pacijenti biti na hodnicima. Stvar se prilično dobro razvija za onaj roman o izumiranju zbog nekontroliranog širenja virusa i gluposti. Iz nekog razloga nismo prihvatili da se protiv zaraze bori jednostavnim sredstvima - distancom, maskom na licu i pranjem ruku. Borba s virusom nije kvantna fizika, a ni matematika viših razreda. Samo sapun i distanca, krpa na nosu i ustima. A ako ljudi ne mogu prihvatiti higijenu, onda se ograniči okupljanje, kretanje, sve što može biti izvor zaraze.
Ne zeza se s iznimkama za vjerska okupljanja i blagdane, pričama o ekonomiji koju ustvari ugrožavaju. Ne čeka se trenutak da pedeset mrtvih postane svakodnevni broj. Za njih je i danas četiri tjedna prekasno.