Vlad se zabavlja igricom na mobitelu. Jednom rukom grabi krumpiriće i gricka ih, drugom je na mobitelu. Povremeno digne glavu, pogleda oko sebe i uvjerivši se da se i dalje ništa zanimljivo ne događa, s grimasom između zijevanja i smijeha vrati se igrici. Nema likova u njoj, proteže neku liniju po ekranu. Crna kosa ošišana je na neku otkačenu frizuru, stepenasto, kratko, s repićem na potiljku. Fora, osobito kad imaš sedam godina. Mama ga je ošišala. Mama, tanka mlada žena sjedi pored njega, za dugačkim stolom "Krambergera" u Krapini.
Željko Kolar, krapinsko-zagorski župan, dočekao ih je na kiši i pozvao cijelu grupu na ručak, tridesetero djece u pratnji pet mladih žena, svi iz Ukrajine, koji su proveli petnaest dana u Hrvatskoj.
- Ukrajinska žena može sve, pa i ošišati dijete - kaže mi Iryna, jedna od njih, do prije pet godina učiteljica engleskog jezika, sad časnica u Ukrajinskoj nacionalnoj gardi. I Vladova mama se zove Iryna, ima možda koju godinu nakon tridesete. Ona pripada jedinicama koje je najjednostavnije opisati kao graničarske. Živjeli su u Luhanskom području, u stanu zgrade na sedmom katu.
- Kao potres - opisuje bombardiranja.
- Sve se treslo - kaže kratko ne skidajući izraz užasa s lica.
- U prvo vrijeme svi smo bili zajedno, a onda su ljudi počeli odlaziti, cijele obitelji. Mi smo pokušali ostati, a onda je došla zapovijed da moramo otići, evakuirati se - govori. I prestane, oči joj se napune suzama. Kaže da je izgubila muža i tu prestanemo razgovarati. Vlad opet prekine igranje, digne glavu i baci brzi pogled oko sebe. Onda se vrati svojoj zabavi.
- Tu čujemo ptice. Ovdje ima ptica - opisuje Kati, kako svi zovu Katerinu, što su djeca rekla nakon prve noći provedene u Hrvatskoj.
- U Ukrajini se kroz zrak širi samo zvuk sirena. Nema ptica - prenosi Katerina dječje dojmove.
- Ovdje mirno spavamo, nema bombardiranja - rekla su joj djeca.
Stigli su autobusom, nakon duge vožnje iz Kijeva. Odande su krenuli, iako se nalaze po raznim dijelovima Ukrajine. Većina su prognanici, izbjeglice, protjerani iz domova, kuća i stanova u kojima su do prije godinu dana živjeli. Svi su izgubili najmanje jednog roditelja, najčešće oca. Svima je najmanje jedan roditelj bio ukrajinski policajac, došli su kao oblik suradnje hrvatskih i ukrajinskih policajaca. Riječ je o trećoj grupi djece iz Ukrajine koja su došla u okviru projekta razvojne pomoći i suradnje "Sigurniji zajedno", a tijekom boravka posjećuju razna mjesta u Hrvatskoj, od zvjezdarnice u Istri, obilaska Brijuna pa do Muzeja neandertalaca. Ustvari, traže predah od rata. Žene u njihovoj pratnji su policajke ili pripadnice vojnih snaga Ukrajine.
Konkretno, riječ je o suradnji hrvatskog MUP-a, udruge "Hrvatska pomaže" koju vodi Đurđa Adlešič te ukrajinske nevladine udruge Ukrainian Deminers Association (UDA). Neki među njima došli su s bratom ili sestrom. Svima je rat već dosad obilježio živote.
Katerina je bivša ukrajinska policajka koja ih je dočekala u Zagrebu. Ovdje je već nekoliko mjeseci, uspjela je naći posao i tu brine o svojih dvoje srednjoškolaca, dok joj je muž na frontu. Smije se, vedra je osoba, oko sebe vidi dobre stvari. Izabrala je Hrvatsku jer ovdje ima prijateljicu, kolegicu iz MUP-a s kojom se sprijateljila kad je Hrvatska prije rata poslala grupu policajaca kao savjetnike ukrajinskoj policiji u okviru jednog EU projekta.
Ruska agresija poremetila je te planove, ali Višnja, zagrebačka policajka, nije zaboravila kolegicu. Pozvala ju je da dođe, rekla da će ovdje biti sigurna i dobrodošla i pomogla joj da se snađe u Hrvatskoj. Katerina pak ne može propustiti ovakvu situaciju da bude uz djecu dok su u Hrvatskoj.
- Svi su spremni pomoći, svatko nudi vrijeme i društvo da bude s tom djecom - kaže Đurđa Adlešič. Ispriča kako su dječaci iz grupe, kao i svi dječaci na svijetu, htjeli igrati nogomet, a kad su bili u policijskoj akademiji, onda su to i tražili. Odmah su se složile ekipe u kojima su bili i hrvatski policajci.
- U gužvi trčanja za loptom jedan je policajac pao na terenu. Prišao mu je dječak iz grupe i pružio ruku da ga digne, iako je ovaj dva puta veći od dječaka - opisuje Adlešič kako su djeca iskazivala naklonost prema domaćinima i dodaje kako su joj nerijetko nudili da u slobodno vrijeme budu pratnja i društvo, domaćini toj djeci.
- Kome god da smo najavili dolazak, svi su im sve omogućili. Nitko nije odgađao niti rekao ne - govori o toma kako su se realizirali planovi boravka.
- Ljudi su im lijepi u Hrvatskoj - kaže Katerina o dječjim impresijama.
- Kažu da su ovdje tanjuri veliki i da ima puno hrane. Čini im se da se puno Hrvata bavi sportom - prenosi ono što su joj djeca govorila.
- Nisu se prije znali, upoznali su se međusobno na putu, ali su se dobro sprijateljili - kaže za tihu djecu koja izgledaju identično kao i svi učenici u svim školama. Prva građenja identiteta kroz odjeću, frizure. Jedna je djevojčica nosila piercing na licu, vjerojatno prvi. Pored nje je zaigrani dječak koji je stavio svoju ruku u dlan figure neandertalca i uspoređivao ih. Zovu se Maksym, Sofiia, Danylo, Artem, Oleksii, Kateryna, Dariia, točno onako kako se zovu djeca iz Ukrajine, nekad su živjeli u istočnom dijelu, a onda ih je rat istjerao. Sad su u drugim gradovima, ali rat ne uspijevaju izbjeći. Među njima je i djevojčica iz Mariupolja. Neka su vidjela nasilje, što znače rat i borba.
Digitalna simulacija nastanka zvijezda i galaksija privukla im je pozornost u muzeju neandertalaca, okolnost da ljudi žive na jednoj od njih, a da nas okružuje neograničen broj nepoznatih.
- Jesmo li sami? - pitala ih je voditeljica.
- Ne - svi su rekli. Vjeruju da postoji puno toga vrijednoga za saznati i istražiti.
- Crtali smo, tražili su papire i bojice, svi su htjeli crtati - opisuje Katerina kako su proveli jedno poslijepodne i govori kako se to crtanje pretvorilo u malu terapiju. Crtali su kuće, cijele. Ljude bez ozljeda. Na jednom je crtežu bila djevojčica s dvije suze, jedna je bila žuta, druga plava. Taj su crtež dali Gordanu Jandrokoviću, kao uspomenu na njihov posjet Saboru. Rekao im je da se svi dive njihovoj borbi i hrabrosti, kazao je da će njihova Ukrajina opet biti slobodna.
- Oduševilo ih je koliko im ljudi ovdje daju crvena srca, kao da se svagdje nalaze - kaže Katerina pri pogledu na veliki licitarski slatkiš koji je svako dijete dočekao na stolu.
- To im je Hrvatska, zemlja s crvenom bojom, kao ljubav - tumači Katerina.