KLASA OPTIMIST

‘U vrijeme dok si ti bolovao, dušmani su obnovili Jugoslaviju‘

To su bile riječi koje je trafikant Željko Reiner uputio bivšem premijeru Plenkoviću. ‘Otkad nema naše Hrvatske, samo mi ovo daju raditi‘, rekao je šaptom Reiner
Andrej Plenković
 Bruno Konjevic/Cropix
Objavljeno: 05. prosinac 2020. 21:07

Premijer Plenković uhvatio je koronu i sad je zatvoren u stanu, navodno s blagim simptomima. Nema ni visoku glavobolju, niti je umoran, niti se bori za zrak, jedino ga drži jedan nemir i osjećaj bespomoćnosti koji nema veze s virusom. Razumjet ćete, on, koji se uvijek nesebično davao, bez odmora, kao benzinska pumpa na autocesti, ne pitajući je li subota, nedjelja, Božić ili Uskrs, sada leži, nepomično zuri u plafon, a jedno mu pitanje ne ide iz glave: kako će voljena zemlja bez njega?

Istina, on se svakodnevno vidi sa suradnicima preko interneta, razdragano mu mašu s ekrana i govore: "Šefe, ne brinite, sve je pod kontrolom". Uvjeravaju ga da je ekonomija dobro, svi sustavi lijepo rade, i sudstvo, i školstvo, i zdravstvo, i socijalna skrb, i veterinarska inspekcija, i zimska služba, broj nezaposlenih značajnije ne raste, kao ni broj zaraženih. Otkako su svi zatvorili granice, zaustavilo se čak i iseljavanje.

U jednu riječ, sve je pod konac, nema se za što brinuti. Korona mu je možda dobro i došla, govore premijeru Plenkoviću njegovi odani ministri napola u šali, a napola u zbilji, da se zaustavi, odmori, napuni baterije, da bude s voljenima koje je zbog brojnih obaveza u posljednje vrijeme zanemario.

"Tomo, stvarno, ako iskrsne nekakav problem za koji ne znaš...", napominje on svejedno, po tko zna koji put svome zamjeniku, ministru Medvedu.

"Šefe, smiri se, sve je okej", prekida ga ministar Medved. "Snaći ću se, nije to baš neka nuklearna fizika."

"Tvoj posao mogao bi i Popularni Jole radit", našali se preko Medvedovog ramena ministar financija Zdravko Marić, i svi se na ovo od srca nasmiju.

"Ili Modni Mačak", dobaci ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs, pa se i na ovo zaori internetski kikot.

"Ili Lidija Bačić", javi se i ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman.

"Ha ha", nakesi se Plenković neveselo, držeći usporedbu s Lidijom Bačić ipak nešto uvredljivom. "Ajde, momci", kaže, "držite se. Perete li ruke?"

"Peremo", poviču svi ministri uglas i podignu dlanove da premijer vidi kako ni u njegovoj odsutnosti nisu zaboravili na higijenu.

"Koji ste vi mangupi", završi Plenković tobože zabrinuto vrteći glavom.

Isključi zatim videovezu, legne na kauč i zatvori oči. Razmišlja kako je odlično sastavio Vladu. Ispuni ga zadovoljstvo kako ima pouzdane i stručne suradnike koji će valjano obaviti svaku zadaću. Ali, onda opet, padne mu na pamet, možda ga lažu. Možda je ono što je maločas vidio na ekranu od dvadeset četiri inča samo privid. U pravokutniku treperavih točkica sve se čini divno i krasno, a okolo je kaos. Sve se raspada.

I u tome trenutku, samo što je premijer Plenković zatvorio oči, začuje se zvono na vratima. On ustane i otvori, a tamo poštar Dražen. Donio je Plenkoviću novi nalaz na koronu. Negativan. Prebolio je vražji virus. Plenković se poveseli, zove poštara Dražena da uđe na rakijicu, a poštar kaže da ne može, da žuri. Samo pruža Plenkoviću da mu potpiše potvrdu da je primio nalaz. Pa još jednu. Pa još jednu. Pa još jednu. Pa još jednu...

"Bogati, Dražene, koliko ima ovih potvrda?" čudi se Plenković potpisujući.

"Šezdeset sedam", kaže Dražen službeno.

"Moramo poraditi na smanjenju administracije", zaključi Plenković.

Napokon, poštar spremi šezdeset sedam potvrda, uljudno pozdravi i ode, a Plenković se na brzinu otušira i obrije. Stavi čistu bijelu košulju i kravatu, protrlja kratko niske crne cipele o stražnji dio nogavica i sav sretan izađe na ulicu. Kod trafike na uglu zaustavi se da kupi novine. Uzme Jutarnji, Večernji, 24 sata, Express, Globus i Novosti, pruži trafikantu novčanicu od dvjesto kuna, i tek kad mu ovaj vrati kusur, premijer shvati da ga poznaje.

"Reinere?" zaprepasti se. "Šta ti radiš unutra?"

"A što ću", odgovori mu Željko Reiner, "otkad nema naše Hrvatske, samo mi ovo daju raditi."

"Nema naše Hrvatske?!" ponovi Plenković zaprepašteno. "Kako to misliš, nema Hrvatske?!"

"Pa, eto lijepo", objasni Reiner. "Dok si ti bio bolestan, dušmani su obnovili Jugoslaviju."

"Daj, ne seri", kaže Plenković. Onda mu, od svih pitanja kojih se mogao sjetiti, dođe jedno totalno blesavo: "Ali... ali, kako je Gordan Jandroković to dopustio?"

"Jandroković?!" reče trafikant gorko. "On je bio prvi da se Jugoslavija obnovi."

"Pa ne možeš vjerovati", reče Plenković zbunjeno se okrećući i osjećajući kako očaj i mučnina polako rastu u njemu. Opazi u to milicajca, pravog jugoslavenskog milicajca u plavoj uniformi, s bijelim opasačem i crvenom petokrakom na kapi, kako s druge strane ulice zuri ravno u njega.

"Ti!" vikne milicajac strogo.

"Ja?" upita Plenković.

"Ti! Ti!" ponovi milicajac, a Plenković shvati da i njega poznaje. To je Milijan Brkić! "Vozačku i saobraćajnu", kaže milicajac krupnim koracima grabeći preko ulice, a Plenković se užasne, kontajući, pod jedan, da nema ni vozačku ni saobraćajnu uza se, a pod dva, ni njegov posljednji susret s Brkićem nije dobro završio.

Okrene se i uhvati bježati razbacujući novine za sobom. Krene prvo u jedan haustor, pa mračnim stepenicama nizbrdo u podzemlje, pa nekakvim sve užim i sve nižim hodnikom do jednog malog svijetlog prozorčića, a sve vrijeme Brkić za njim dahće i viče: "Stani! Stani, majku ti!" Izvuče se Plenković kroz prozorčić, i najednom se nađe u nekakvom voćnjaku, među rascvalim stablima jabuka između kojih je razapet konopac i nekakve plahte se suše. Zapetlja se u plahte i padne. I tu se probudi, u zgužvanoj deki, na podu pored kauča, sav mokar, s temperaturom trideset osam sa šest.

Bog i tjelovježba

Dogodio se užasan skandal da su dvojica muškaraca ušli u crkvu Svete Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu i vježbali. Oni su na bezazlen i šaljiv način htjeli pokazati kako je nepravedno da su zbog epidemioloških razloga teretane zatvorene, a crkve nisu, no svećenici i vjernici su se strašno naljutili.

Jedan je osobito uzrujani katolički aktivist to čak nazvao dijaboličnim oskvrnućem bogomolje, djelom samoga Sotone, kao da su dvojica u Svetoj Mati Slobode činila ne znam kakvu gadost, perverzni razvrat ili nasilje, a policija je komedijaše prijavila zbog kršenja javnog reda i mira.

Premda nije jasno ni zakonodavcima šta je ovdje protiv reda i mira, a ni teolozima zašto je vježbanje grijeh. Gdje to u Bibliji piše? Da nije Jahve možda srušio Sodomu i Gomoru jer je narod trčao oko njihovih zidina? Ili je Mojsije možda, vraćajući se s dvije ploče sa Sinaja, zatekao Židove kako pred zlatnim teletom rade sklekove?

Jednom davno, u komunističkoj Jugoslaviji, nama bi župnik nakon vjeronauka dao pravu kožnu loptu pa bismo sve do mraka igrali nogomet na ledini pored crkve. Imao je i stol za ping-pong u podrumu i sve nas redom pobjeđivao u smeđoj se mantiji spretno bacajući lijevo i desno.

Bila je to vesela, zdrava i bogougodna aktivnost, upravo kao i ona u Svetoj Mati Slobode. Jedino što je u jarunskom slučaju zapravo nesnosno su katolički aktivisti koji ne znaju nego cmizdriti i cmoljiti, vazda se zbog nečega osjećajući obespravljeni, poniženi, uvrijeđeni i proganjani.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. prosinac 2020 21:11