Dok izlazimo iz auta zovemo vozača na rakiju, on podiže vrata prtljažnika pa moj otac vadi našu šunku a onda ga vozač zatvori, pažljivo oslušne gdje trenutno padaju granate i na kraju pristaje poći sa nama u podrum. Već na ulasku u kuću iz podruma nas poput valova zapljuskuje očaravajući miris pečenog mesa pa gotovo da trčimo u podrum kad tamo, na našim madracima sjedi troje naših suboraca i kao da su nas čuli da dolazimo, gramzivo gutaju komade mesa koji su im bili na tanjurima. Uplašili su se kako ćemo reagirati jer smo uletjeli u podrum lica zamazanih a jakni pošpricanih krvlju pa nisu sigurni gdje smo bili i što smo doživjeli a posebno jer oni imaju svoju hranu koja im se donosi iz gradskog skloništa ili barem imaju konzerve vojničke hrane.
Uozbiljio sam se i bez pozdrava podigao pogled prema majci koja se samo nasmiješila i odmah kaže “ne brinite imamo za svakoga po komad pečenja“, kamen mi je pao sa srca a želudac je u grču i strašno me boli jer nisam pojeo ništa od ujutro u devet sati. Želim izračunati koliko je prošlo vremena od moga posljednjeg obroka pa pitam majku koliko je sati a ona povuče rukav lijeve ruke, prisloni ju bliže plamenu žiška i kaže da je 14,47 sati a onda krene prema improviziranoj polici sa koje skida nekoliko skupocjenih tanjura od kineskog porculana koje smo u mojoj kući koristili samo jednom godišnje kada se cijela obitelj okupila na Božićnom ručku. Na svaki tanjur pažljivo slaže po jedan komad mesa veličine manje muške šake a onda pored njega i dvije tanke lepinje upola manje od onih koje smo slasno pojeli jutros uz šalicu čaja te ih slaže na maleni stolić. Potom se provlači između svih nas i dolazi do mjesta gdje čuva onu posebnu rakiju pa svima nama dodaje po jedan “štampl“, puni ga rakijom do vrha a onda se opet probija između nas i sjeda na svoje mjesto uz peć. Kao po dogovoru svi naiskap praznimo “štample“ a onda naši suborci uz zahvalu i pozdrave izlaze iz podruma, mi sjedamo na madrace u blizini stolića i uzimamo svaki po jedan tanjur.
Tanjur odlažem na krilo, vilicu zabadam u meso i odgrizem samo maleni komadić a onda odgrizem i komadić lepinje pa žvačem polako pokušavajući što duže zadržati ovaj božanski okus u svojim ustima. Vozač je pružio svoj “štampl“ prema mojoj majci a ona, prinoseći mu bocu sa rakijom, pita: “zar nećeš pojesti komad mesa?“ a ovaj samo mahne glavom i kaže “mene čeka ručak na položaju, već sam davno trebao biti tamo“, popio je naiskap drugu rakiju pa se oprostio sa nama i uz turiranje motora i škripu guma brzo udaljio iz našeg naselja.
Progutao sam dobro navlažen i višestruko ižvakan komadić mesa sa komadićem lepinje pa pitam Frankovu majku “što su ova trojica radili ovdje?“ a ona odmah odgovara: “došli su vidjeti kako ste vas dvojica ranjenika, donijeli su nam nekoliko konzervi graha ali kako je meso već bilo ispečeno i kada sam vidjela kako gledaju tužnim očima hranu morala sam dio našeg obroka podijeliti sa njima“. Okreće se prema svome suprugu i pita ga što smo donijeli i što se napolju događa a Frankov otac koji je već pojeo svoj ručak, odlaže tanjur na stol, pali cigaretu i tek onda opširno opisuje što smo danas radili i zašto smo ovako krvavi te da će sa mojim ocem isjeći ovaj svinjski but na nekoliko komada. Kako nemamo hladnjak meso se mora potrošiti što prije pa predlaže da se isjeku tri veća komada a od toga će se jedan komad ispeći večeras a preko noći će ga odnijeti na kat kuće zbog temperature koja je po noći svega nekoliko stupnjeva Celziusovih što je hladnije nego u hladnjaku a onda ćemo sutra samo podgrijati i imamo gotov ručak. Također će se iskoristiti ovaj luk i krumpire na koje smo sada zbog gladi potpuno zaboravili a druga dva komada mesa i nešto iznutrica odnijeti će u dvije susjedne kuće ljudima koji su tamo smješteni. Završio sam sa ručkom i osjećam da su mi ova rakija i objed spustili tlak, tek sada osjećam bol u svojim ranama pa se povlačim na madrac do Franka koji leži na desnom boku, glavu spuštam na jastuk i uživam u okusima hrane koji su ostali u mojim ustima. Zrak u podrumu je zagušljiv i vlažan, toplo mi je, razgovor roditelja, drhtava svjetlost žućkastog uljanog žiška i mrak…
Sjedim na gredi i istežem se ne bih li pogledom mogao dosegnuti rub golubljeg gnijezda u kojemu se nešto pomjera a onda vidim dvije dlakave glavice sa velikim kljunovima kako spavaju i povremeno, kao da sanjaju, stresu se a preko sklopljenih kapaka tada se vidi pomjeranje velikih očiju. Djed iz prednjeg dvorišta viče baki da otvori kapiju pa ne čekajući da ona u svome trku preko dvorišta izvrši zapovjeđeno, šiba svoje vrance i tjera ih dalje. Baka otvara kapiju a djed sa konjima i kolima punim kukuruza ulijeće u stražnje dvorište, pravi veliki krug a onda naglo povlači “štrange“ i zaustavlja konje sa kolima ispred velikog drvenog “čardaka“.
U tome trenu već pristiže “moba“ iz susjednih kuća a dok muškarci na ulasku u dvorište prvo popiju jedan “štampl“ rakije pa tek onda uzimaju pletene korpe, žene i djeca već se penju na kola do vrha natrpana kukuruzom, sjedaju na svoje “ponjave“ koje su ponijele sa sobom, šire svoje noge i pažljivo suknjom prekrivaju podsuknju i povlače ju do gležnjeva. Muškarci sa korpama slažu se tako da jedan sjeda sa ženama na kola a ostali, jedan do drugoga u čardaku, žene sa dugačkim čavlom zavezanim špagom oko desne ruke paraju komušinu, svlače ju sa klipa i kidaju a onda ju bacaju na pod a klip kukuruza u košaru.
Djed odvezuje konje sa “rude“ napravljene od jelovine dugačke oko tri metra, spušta ju na pod a onda vodi konje u prednje dvorište pa ih tamo vezuje za “rudu“ drugih kola i pravac prema polju gdje druga “moba“ bere kukuruze. Na kolima se već pune prve korpe kukuruzima pa ih onaj čovjek sa kola dodaje drugome a ovaj trećem koji ih prazni naglim trzajem prema naprijed a klipovi kukuruza lete na sam kraj čardaka. Susjeda Anica odjednom zapjeva pjesmu: “Oj Anice dušo moja 'oćeš biti ljubav moja…“ a sve žene i djevojke prihvate pa uglas pjevaju ovu lijepu pjesmu, baka donosi bocu rakije zlatne boje i dodaje muškarcu na kolima a ovaj nategne jedan gutljaj i proslijedi drugome a onda onaj zadnji umjesto da bocu vrati baki stavlja ju na gornju gredu čardaka pa odmahivanjem glave lijevo desno i pokazivanjem prsta na bocu koja stoji na gredi daje baki do znanja da će boca ostati ovdje gore na sigurnom.
Ugodno je slušati desetak žena i djevojaka kako lijepo pjevaju ovu pjesmu, napolju je vruće pa žene na sebi imaju samo raskopčane košulje a sa svakim trzajem bacanja klipa u košaru zatresu se i njihove velike grudi pa momci pažljivo, sa velikom osmijehom na licu promatraju grudi ali i noge onih kojima se suknja u radu povukla do koljena.
Ja gledam Maricu, djevojčicu duge plave kose koja danas na sebi nosi haljinicu sa ljubičastim cvjetovima perunike a koja pored zaprežnih kola sa ostalom djecom skuplja komušinu i baca na hrpu. U nju sam zaljubljen i ona mi je cura iako to još niti ne zna, promatram njenu prelijepu kosu koja se njiše na povjetarcu i njene ruke koje prave lutke od komušine i njene prelijepe usne koje pjevaju ovu divnu pjesmu. Žene završavaju pjesmu a momci kao po dogovoru započinju pjevati jedan prosti “bećarac“ koji kod žena izaziva smijeh i hihotanje pa se grudi još više drmaju a momci sa čardaka sve zaviruju ispod strehe ne bi li bolje vidjeli. Kako su momci zaokupljeni pjesmom, radom i gledanjem, koristim priliku pa se nagnem sa svoje grede, dohvatim bocu rakije, nagnem ju i popijem jedan gutljaj a onda se sav stresem od užasnog ukusa i padam sa grede na kukuruz pa zajedno sa klipovima počnem klizati prema dolje u rukama čvrsto držeći bocu da se ne prospe rakija. Moje klizanje sa klipovima završava u praznoj košari koju je vidjevši što se događa prema meni usmjerio Luka. Već u slijedećem trenutku sjedim u košari čvrsto držeći bocu rakije u ruci a Luka naglo diže košaru i dodaje ju Franji a ovaj dodaje Đuki na kola i u tom trenu sve žene zajedno sa muškima prasnuše u smijeh a Luka iz čardaka viče: “Evo ulovio sam vam maloga golubara u gnijezdo“.
Ljut sam i osramoćen, predajem bocu ženi do sebe a onda skačem sa kola pa spuštene glave protrčavam pored Marice pa se preko ljestava penjem u potkrovlje ljetne kuhinje, u moj golubarnik i tamo sjedam na ulaz gledajući prema kolima i stražnjem dvorištu. Baka me je vidjela kako trčim i samo mahnula kažiprstom “da ću dobiti svoje“ ali brzo me smiruje gučanje mojih golubova i nova pjesma koju sada opet pjevaju žene. Moja Marica sa kojom idem u isti, prvi razred osnovne škole, igra se lovice oko brdašca koje su djeca napravila od komušine a onda se svako malo netko od njih zaleti u komušinu pa se svi smiju a i ja sa njima ovdje na tavanu. U jednom trenutku prilazi mi sa leđa, kljuca me po majici a onda, moj ljubimac kojega zovem “Micko“, crveno bijeli “Pomeranski gušan“ dolazi pored moje lijeve ruke i započne gutati dižući i spuštajući glavu. Nasmijao sam se a onda ga nježno počeo gladiti po glavi a ovaj i dalje nastavlja sa podizanjem i spuštanjem glave i gutanjem, kao da mi nešto želi kazati pa se iz sjedećeg položaja prebacujem na koljena, zbog niskog krova ljetne kuhinje, i puzeći dolazim do drugog kraja tavana gdje njegova ženka leži na jajima.
Kada sam se približio ona se malo podiže sa gnijezda a ispod nje spavaju dva malena i dlakava, tek izlegnuta golubića. Odmah koristi ovu poziciju pa svojim kljunom iz gnijezda gura ljuske od jaja a tada kao da je netko bacio hranu, na ljuske su se sletjeli moji lepezaneri i visokoletači a na kraju se dogegao, napustivši ptiće u svome gnijezdu i veliki crveni king. Moj je ljubimac “Micko“ primijetio približavanje desetak golubova njegovoj ženki pa je doletio iz prednjeg kraja tavana i odmah rastjerao ekipu a onda se nastavio ponosno šepuriti ispred gnijezda napuhavši svoju gušu toliko veliku da mu se glava zabacila prema leđima. Pogledao je prema meni i ljudskim mi glasom kaže da odemo malo letjeti iznad krovova kuća. Lice mi se ozarilo osmijehom pa krećem za Mickom prema izlazu a onda polijećem prvo strašljivo i mahnito mašući svojim rukama ali kada sam se podigao dovoljno visoko osjetim da zapravo lebdim na nevidljivim zračnim strujama pa dalje samo rukama određujem smjer leta dok me zračne struje nose gdje poželim. Micko je napravio krug i sletio na krov a ja uživam u letu podižući se visoko pa poput mojih golubova prevrtača, skupljam ruke i prevrćem se u slobodnom padu a onda iznad krovova ponovno raširim ruke i letim promatrajući kuće i ljude iz golublje perspektive.
Vidim Maricu kako dlanom štiti oči od sunca gledajući me kako letim a ja onda još više mašem rukama i po zraku izvodim akrobacije pa se naglo spuštam prema Marici i mašem joj a ona otpozdravlja rukom i časti me prelijepim osmjehom. Podižem se visoko u zrak i na početku ulice vidim djeda kako tjera svoje konje i približava se kući sa kolima punim kukuruza a onda se polako spuštam na zračnoj struji prema dvorištu osjećajući se poput pera sa kojim se igra blagi povjetarac pa slijećem na krov djedove kuće na koji se zbog velike strmine još nikada nisam penjao.
Sa krova vidim da iza ljetne kuhinje, u bašči, ujak Ivica sjedi uvaljen u stari ofucani naslonjač a u krilu mu sjedi susjeda Katica i hihoće se dok joj on jednom rukom pridržava ogromnu stražnjicu, drugom rukom drži čašu ispunjenu crvenim vinom a nogom polagano okreće veliki crni kotlić u kojemu se krčka ljuti slavonski čobanac. Polijećem prema krovu ljetne kuhinje baš u trenutku kada je puhnuo sjeverni vjetar koji me naglo spušta u bašču odmah pored ujaka koji se, vidjevši me, naglo trgnuo, Katica se uplašila i svom težinom legla na ujaka, naslonjač puca pod njihovom težinom, ujakova noga se zapetljava za lanac na kojem visi kotlić koji zajedno sa tronošcem pada u vatru i sve eksplodira.
Iz lijepog sna izbacuje me zvuk eksplozije granate u neposrednoj blizini naše kuće pa je podrum opet ispunjen prašinom, kašljem, otvaram oči sav tužan i svjestan da sam ponovno u stvarnom svijetu a da je moj mozak odsanjao ovaj lijepi san kako bi me utješio i barem malo oraspoložio ispunivši mi moju staru žudnju za letenjem. U podrum utrčavaju Frankov i moj otac, podižem se u sjedeći položaj a onda osjetim bol u donjem dijelu trbuha, masiram se kružnim pokretima desne ruke pa bol prestaje ali se odjednom pojavljuje ogromna potreba za velikom nuždom. Već nekoliko dana nisam vršio veliku nuždu jer od lepinja, tijesta i čaja nema nikakvih ostataka ali se očito ipak nešto nakupilo i to sada hitno mora izaći napolje. Očevi sjedaju na madrace, Frankov otac pripaljuje cigaretu a granate kao lude padaju po cijelom naselju, spuštam svoje tijelo prema koljenima i stišćem zube, čelo mi je orošeno grašcima znoja a od grčenja mišića počinju me ozbiljno boljeti moje rane ali potreba za velikom nuždom ne prestaje.
Problem je što veliku i malu nuždu vršimo u kantu koja se nalazi u toaletu u prizemlju kuće ali kako sada padaju granate bilo bi ludo otići gore i vršiti nuždu pa i dalje u bolnom grču pitam oca jesu li podijelili meso susjedima, pokušavajući skrenuti misli od vršenja nužde na bilo što drugo. Otac odgovara da su za vrijeme moga spavanja isjekli meso i odnijeli ga susjedima pa su se kod jednih i drugih zadržali gotovo dva sata, popili su po rakiju ili dvije i onda su u povratku vidjeli onu ludo sretnu kokoš u susjedovoj garaži ali čim ih je vidjela odmah je izletjela napolje i nestala u bašči pa su na svu sreću već bili pred kućom kada je uz južnu stranu eksplodirala granata.
Polako se pomjeram i stišćem stražnjicu dublje u madrac, skupljam šaku desne ruke u pesnicu, znojim se, molim majku da mi napuni jedan “štampl“ rakije a ona neće, kaže da ne smijem piti alkohol da mi ne prijeđe u naviku ali situaciju spašava Frankov otac pa kaže “susjeda, naspi ti jedan “štampl“ i meni“. Majka ustaje i sipa nam rakiju, obojica potežemo naiskap a majka vidjevši graške znoja na mome čelu hitro dodaje bocu Frankovom ocu pa čučne pored mene i ruku mi stavlja na čelo. “Damire, imaš li temperaturu?“ zabrinuta je, na čelo mi prislanja prvo dlan jedne pa dlan druge ruke a kako ne osjeća da mi je čelo toplo onda još za svaki slučaj provjerava toplinu čela svojim usnama kojima mi na nekoliko mjesta ljubi čelo. Osjećam njen strah i to mi izaziva nervozu pa popušta koncentracija usmjerena na stiskanje stražnjice i odgađanje vršenja velike nužde pa osjećam da više ne mogu izdržati, naglo ustajem i samo kažem da hitno moram obaviti veliku nuždu. Majka me panično hvata za desnu ruku i vuče me prema krevetu, granate poput tuče padaju na sve strane, kuća se svako malo blago zaljulja i zatrese a ja se savijen poput starca izvlačim iz majčinog čvrstog stiska i trčim na kat kuće. Sila za velikom nuždom toliko je velika da nemam više ni trunke straha od granata, ne bojim se niti poginuti a trenutno mi je najvažnije u životu samo da se hitno olakšam.
Šepajući skakućem preko stepenica i ulazim u toalet, nalijevam malo vode iz kanistra u bijelu jupolovu kantu postavljenu na sredini toaleta, škrgućem zubima i mučim se desnom rukom otkopčati gumb hlača a kada napokon uspijem povlačim patent, svlačim jednu i drugu nogavicu skroz do čizama a na kraju i gaće kako bih mogao čučnuti iznad kante i olakšati se. Čučnuo sam zaboravivši na moju ranu na nozi pa me je presjekla neugodna bol koja ne popušta ali sada je važno samo olakšati se pa počinjem tiskati… Mislio sam da će sve iz mene izletjeti čim čučnem ali nastupila je nekakva blokada i ne mogu se olakšati a granate svuda okolo padaju kao lude, više se niti ne štrecam kada neka eksplodira u blizini kuće već se pokušavam opustiti i napokon olakšati. Smijem se, pomislio sam da me sada netko vidi kako gol čučim iznad kante u maloj prostoriji koja ima veliku rupu od granate u desnom gornjem uglu a svuda oko mene poput tuče padaju granate, sve se trese, odjekuju detonacije, geleri fijuču na sve strane… sigurno bi pomislio da sam potpuno lud. Smijem se poluglasno sam sebi ne mareći više ni hoću li poginuti gol iznad plastične kante iako bi to bila velika sramota, pa se nasmijem još glasnije i onda u jednom trenutku iz moje stražnjice poput rakete izlijeće dugačka tvrda masa a ja, sav znojav, sa velikim olakšanjem spuštam stražnjicu na oštar rub jupolove kante pa duboku i glasno uzdahnem.
Moja majka cijelo vrijeme stoji ispred stepenica na ulazu u podrum a kada je čula moj uzdah viče prema katu: “Damire jesi li dobro, je li sve u redu, hoćeš da dođem gore?“, odgovaram da je sve u redu, hitro jednom rukom trgam nekoliko stranica iz stripa “Alan Ford“, brišem stražnjicu, navlačim gaće i hlače pa se brzo spuštam u podrum. Majka me na dnu stepenica zaustavlja i grli a već u slijedećem trenutku odvlači me u sigurnost podruma, dovodi me do madraca a nakon što sam sjeo ponovo mi pipa čelo prvo rukama a onda za svaki slučaj i usnama pa kaže “dobro je, nemaš temperaturu, jesi li žedan?“
Dobro da je spomenula riječ “žedan“ jer tek sada postajem svjestan mojih suhih usta a na pamet mi dolazi informacija da sam samo ujutro popio šalicu čaja a to je bila i zadnja tekućina koja je ušla u moje tijelo ako izuzmemo nekoliko “štampli“ rakije. Majka je ne čekajući moj odgovor već uzela oveću čašu pa iz jednog kanistra u nju ulijeva prethodno prokuhanu vodu namijenjenu za piče a onda mi ju dodaje i sjeda pored mene pa pita: “jesu li ti dali nešto u bolnici, možda antibiotike?. “Svaka čast majko, dobio sam antibiotike koje moram piti svakih 12 sati ali sam na njih potpuno zaboravio“, odmah iz desnog džepa jakne vadim malenu bočicu koju predajem majci a ona mi vadi jednu kapsulu i stavlja u ruku, ja ju stavljam u usta a onda naiskap popijem punu čašu bljutave tople vode koja ima okus na zemlju i cigle. Zvuk eksplozija granata polako se udaljuje prema centru grada a to je znak očevima da izađu napolje pogledati štetu na kući a Franku i meni da izađemo na zrak i zapalimo po cigaretu, majka se penje na kat pa iz toaleta uzima jupolovu kantu i iznosi ju isprazniti napolje iza kuće u jednu duboko iskopanu rupu gdje praznimo kante nakon velikih i malih nuždi.
Franko i ja naslanjamo se na zid, palimo cigarete i šutke promatramo očeve kako pažljivo pregledavaju vreće pijeska a onda obilaze kuću i komentiraju oštećenja nastala nakon zadnje salve granata. Već je prošlo pet sati pa sunce na zalasku gubi svoj sjaj i tek sada do izražaja dolazi sivilo koje je prebojilo cijeli ovaj dio Sajmišta jer iako je sredina listopada, u normalnim vremenima drveće bi bilo prepuno listova koji bi polako mijenjali boje i do izražaja bi dolazilo svo šarenilo jeseni. Sada su oko nas ogoljela i iskidana stabla koja poput ruku sklopljenih u molitvi streme ka nebu a na njihovim polomljenim granama tek pokoji zeleni listak daje informaciju da je stablo, iako u agoniji umiranja, još uvijek živo. Dim od silnih eksplozija pomiješan sa prašinom, spuštajući se na tlo, svjetluca na zrakama zalazećeg sunca a oko ruševina kuća migolje bezbojni ljudi koji su poput štakora poizlazili iz podruma i u svojem očaju tumaraju ne znajući kamo i zašto.
Pogled prebacujem na moje omiljeno drvo, “crvenolisnu šljivu“ koju zovemo još i “trešnjina šljiva“, udaljeno dvadesetak metara preko puta ceste. Za to je drvo karakteristično da cijele godine ima crvene listove a plod koji sazrijeva u lipnju izgleda kao veća crvena zerdelija a ima okus negdje između šljive i zerdelije. Ja ih volim jesti samo dok su još nezrele zato je mi se dopada njihov slatkasto kiseli ukus. Ovo je drvo puno velikih tumora oblika nepravilnih kvrga dvadesetak centimetara širokih i oko desetak visokih a što odaje dojam da je drvo bolesno i svojim izgledom odvraća želju ljudi za približavanjem. To je drvo bez obzira na tumore svojim raskošnim granama nadvisivalo sva ostala stabla “crvenolisnih šljiva“ koje su planski posađene u našem naselju a bujna krošnja uvijek je bila prepuna sočnog voća. Kako je izgledalo ružno nitko mu nije prilazio a voće sa njega nitko nije brao pa su na njemu svijali svoja gnijezda i bezbrižno, u miru, odgajali svoje ptiće grlice i zebe.
Drvo je bilo prepuno zelenih lisnih ušiju pa se uvijek na drvetu moglo vidjeti dvije kolone crnih mrava, jedna koje se penje na drvo a druga koja se spušta i završava u mravinjaku. Mravi na listovima okupljaju lisne uši u malena stada koja se nazivaju “stada kravica“ a i jedni i drugi imaju velike koristi jer lisne uši hrane mrave tekućinom koju luče iz svoga zadka, “medena rosa“ a mravi se brinu za lisne uši i štite ih od prirodnih neprijatelja. Često se može vidjeti kako jedna skupina mrava, “mravi pastiri“, nježno glade uši po njihovom zadku pa tako potiču izlučivanje nektra a potom pažljivo skupljaju “medenu rosu“ formirajući kap koju nose u mravinjak. Istovremeno mravi “vojnici“ stoje u blizini stada i budno motre na okolinu a ukoliko se stadu približi buba mara, uholaža ili bogomoljka odmah alarmiraju ostale vojnike i kreču u napad. Samo jedna buba mara može napraviti pravi masakr i u jednom danu može pojesti i 60 lisnih ušiju a uholaže i bogomoljke pojedu još više. Buba mare ili kako ih još zovemo “Božje ovčice“ kada se hrane lisnim ušima imaju i svoj obrambeni mehanizam od mrava i ptica pa kada su ugrožene brane se “refleksnim krvarenjem“, odnosno ispuštaju “krv“ (hemolimfu) iz nožnih zglobova a kako ta "krv" sadrži vrlo neugodnu tvar (kokcinelin, alkaloid coccinellin) tako vrlo uspješno svojim neugodnim mirisom i gorčinom odbija većinu ptica i mrave. Mravima prave probleme i male ptice koje ih hvataju a onda njihovim zadkom iz kojeg mrav u slučaju opasnosti luči “mravlju ili metansku kiselinu“, premazuju svoju kožu ispod perja “aktivno mravljenje“ te tako namjerno izazivaju crvenilo i pojačavaju tonus mišića a uz navedeno “mravlja kiselina“ izaziva i osjećaj ugode koji je sličan onome kao kada se puši marihuana.
To bolesno drvo do prije mjesec dana imalo je toliko bujnu krošnju da se od gustoće velikog broja listova nisu niti vidjele njegove grane, bilo je stanište tisućama insekata i nekoliko parova ptica sa svojim ptićima. Drvo je sada okljaštreno bez krošnje a na njemu je ostala samo jedna oveća grana na kojoj još uvijek stoje ostaci porušenog gnijezda grlica i visi još samo nekoliko tamno crvenih listova. Tumori na stablu iskidani su a iz njih se poput smole slijeva gusta ljepljiva tekućina oko koje su se naslagale crvene “vatrene sjenice“ koje sišu te sokove i sunčaju se na zapadnoj strani debla.