Hrvatska se diplomacija krajem ove godine našla u ozbiljnom problemu. Igor Pokaz, trenutni ambasador u Moskvi, kako doznajemo iz neslužbenih, ali provjerenih izvora, izvijestio je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova kako je odlučio napustiti diplomatsku službu te nastaviti svoju karijeru u privatnom biznisu, ne u Hrvatskoj, koliko doznajemo.
Riječ je o jednom od karijernih diplomata koji je u službi još od početka devedesetih godina. Ekonomist po obrazovanju radio je u uredu zamjenika ministra, a zatim tadašnjeg ministra Mate Granića. Nakon toga odlazi u misiju pri UN-u u New York da bi po povratku radio u Ministarstvu obrane, gdje je od 2005. do 2007. bio pomoćnik ministra za obrambenu politiku (riječ je o razdoblju kad se definirao ulazak u NATO). Nakon toga će napraviti kratku pauzu radeći u Atlantic Grupi, ali već je 2008. godine opet u diplomaciji, i to kao naš prvi ambasador u NATO-u nakon ulaska u punopravno članstvo. Iz Bruxellesa, pak, odlazi u Moskvu prije dvije godine.
Izuzetna važnost
No u ovom slučaju nije samo riječ o odlasku karijernog diplomata. Naime, odlazak Igora Pokaza, što je uredno i pravodobno najavio, otvara problem na dvije razine.
Prva je unutarnjopolitička. Naime, izuzetno je važno da osoba koja se izabere za vođenje ambasade u Moskvi bude po volji vladi, ali i predsjedniku.
Budući da predsjednički izbori traju te da nije isključeno da dođe do promjene na Pantovčaku, sasvim je lako moguće da se neće moći postići potrebna suglasnost. A takvih je slučajeva bilo, recimo, u mandatu predsjednika Stjepana Mesića.
Nije pak isključeno ni da dosadašnji predsjednik, ako ostane na tom mjestu, neće imati određnih prigovora na izbor vlade. Jer, u ovim je okolnostima Moskva izuzetno važna i svatko bi želio ondje osobu od punog povjerenja (a ono se ne mora nužno poklapati kad je riječ o predsjedniku i premijeru).
Druga je ona vanjskopolitička jer su u ovom trenutku odnosi Hrvatske, kao članice EU, s Rusijom u izuzetno osjetljivoj fazi prije svega zbog politike Moskve prema Ukrajini te flagrantnog kršenja međunarodnog prava aneksijom Krima, zbog čega su i donesene sankcije. Odnosi Hrvatske i Rusije kroz modernu povijest su često bili burni - ne samo zbog Rusije.
Ukrajinska kriza
Naime, Zagreb je početkom devedesetih smatrao kako je Rusija zagovornik Jugoslavije ili, bolje rečeno, Srbije te posljedično protivnik hrvatske samostalnosti. Iako postoje brojni primjeri da tomu nije nužno bilo tako - dovoljno se samo sjetiti da je upravo putnički zrakoplov ruskog Aeroflota razbio blokadu zagrebačke zračne luke u proljeće 1992. - Hrvatska je stalno na Rusiju gledala s distancije. Iako je Moskva tada (a to je doba Jeljcina) stalno tvrdila kako njezine dobre veze s Beogradom ne znače da ne želi jednako tako dobre odnose sa Zagrebom.
Jasno, iza te se diplomatske fraze krilo vječno rusko nastojanje da se ukotvi na Balkanu i dokopa toplog Jadranskog mora. No Moskva u to doba nije bila protuhrvatski raspoložena (našli bi se primjeri današnjih partnera koji su nam bili bitno neskloniji).
Sve se to komplicira nakon što je, sad već Putinova Rusija, ponudila opciju projekta DružbAdria kojom bi se ruska nafta dovozila do Omišlja naftovodom i zatim transportirala dalje tankerima. Zagreb je na to, dijelom i zbog signala iz Washingtona, gledao s velikim oprezom da bi konačno odustao. Tada su i brojni ruski investitori imali ozbiljnih problema s ulaganjima u Hrvatsku, što su nam u Moskvi dobro zapamtili. Nisu pretjerano bili sretni ni kad smo im vratili vize nakon ulaska u EU.
A onda je došla ukrajinska kriza, kad je Zagreb čvrsto stao uz svoje zapadne saveznike, priključio se sankcijama i Rusija je rekla što misli - i to u intervjuu ruskog ambasadora u Jutarnjem listu kad nam je otvoreno zaprijetio. Inače, takvim se metodama ruska diplomacija služi u Beogradu kad pomisle da je ondašnja politika počela vrludati.
Jačanje utjecaja
U tako osjetljivoj situaciji hrvatsko-ruskih odnosa sasvim je jasno da će biti potrebno pronaći osobu koju Moskva neće moći odbiti. Jer, kao zemlja domaćin na to ima pravo. Kremlj bi tako mogao lijepo odbijati naše prijedloge za novim šefom misije, što bi Hrvatsku stavilo u težak odnos kad je riječ o izravnoj diplomatskoj komunikaciji - a upravo ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić stalno ponavlja kako se s Rusijom mora sačuvati dijalog. Što nije nevažno ni za naše značajne ekonomske interese u toj zemlji.
U svakom slučaju, pred Ministarstvom vanjskih i europskih poslova je izuzetno težak zadatak koji, kako smo već naveli, nadilazi razinu bilateralnih odnosa. Jer, Hrvatska je u Moskvi i NATO i EU i zemlja na Balkanu susjeda Republike Srpske i Srbije u kojima Rusija nastoji maksimalno ojačati svoj utjecaj.