MISTERIJ PORIJEKLA

UGLEDNI EKSPERT PROTIV AMERIČKE TAJNE SLUŽBE 'Ovo je čvrsti dokaz da je Josip Broz Tito bio Hrvat'

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 18.05.2015. u 12:39

Akut - riječ je o specifičnom dugom uzlaznom, tzv. zavinutom naglasku, koji se govori isključivo u hrvatskim dijalektima, a Josip Broz ga nepogrešivo izgovara u brojnim riječima. Upravo je uporaba hrvatskoga akuta najjači dokaz Brozove pripadnosti kajkavskomu narječju

Prije gotovo dvije godine u medijima su objavljeni pojedini dokumenti američke tajne službe NSA, koji su nakon protoka od 30 i više godina prestali biti tajni, a među njima za nas najintrigantniji bio je onaj o ‘fonetskoj analizi’ Titova govora iz 1977. godine pod naslovom “Je li jugoslavenski predsjednik Tito stvarno Jugoslaven?”. U tom ‘analitičkom’ dokumentu američke tajne službe na 3-4 stranice pokušava se dati odgovor na pitanje iz naslova, intrigi o kojoj se govori i piše više-manje već desetljećima, a poodavno je poprimila obrise legende koja svako malo iskrsne i potkrepljuje se sve novim dokazima o stranome podrijetlu bivšega predsjednika bivše države pa je tim dokumentom NSA-a ta teorija dodatno podgrijana, a zadobila je i ozbiljniju notu, gotovo na razini vjerodostojnosti.

Izvorni govornik

Agenti američke tajne službe u tom dokumentu zaključuju kako Josip Broz (kojega nazivaju Josip Tito) nikako nije mogao biti jugoslavenskoga podrijetla, odnosno da nije govorio “srpsko-hrvatski kao izvorni govornik”. Glavnina jezične analize obuhvatila je neke fonološke značajke Brozova idiolekta: u govoru je umekšavao sonante l i n ispred vokala i, e: ljičnost, republjika, građanjima, pogljede i slično, a toga nema, zaključuju, u ‘srpsko-hrvatskom’, ali zato ima u ruskom, bjeloruskom, poljskom. Potpuno su pritom zanemarili činjenicu da tko god ikad ode u Zagorje, a ne mora potegnuti čak do Kumrovca, dovoljno mu je prijeći preko Sljemena, čut će upravo takvo umekšavanje. Dakle, takvo generaliziranje i neznanje znak je površnosti i neupućenosti u dijalektnu sliku hrvatskoga jezika. Manji dio analize obuhvaća neke morfosintaktičke pogreške koje izvorni govornik ‘srpsko-hrvatskoga’ po njima zasigurno ne bi načinio, npr. ‘sa domaćinama’, ‘između dvije zemalja’, ‘u razgovorim’, ‘došlo su do izražaja’. Za izvornoga govornika kajkavskoga narječja koji se sa standardnim jezikom onoga doba suočio vjerojatno tek u školi i s mukom ga učio, takve su pogreške praktički zanemarive i ni na koji način ne mogu biti dokaz u prilog tvrdnji o Brozovu stranome podrijetlu.

Manjkava analiza

Navedeni su i izrazi ‘mogućno’ i ‘nebezbednost’, koje Broz upotrebljava, koje američki ‘analitičari’ upogonjuju kao dokaze svoje teorije, što je krajnje neozbiljno jer su to izrazi koji su svojstveni srpskomu jeziku (kao i izrazi ‘uopšte’, ‘opština’, ‘sprat’, ‘uslov’ i slične koje je upotrebljavao), koji je zasigurno utjecao na njegov govor. Vrhunac ‘analitičnosti’ američki su obavještajci pokazali kad su se pozvali i na jednu izjavu Draže Mihailovića koji ga je sreo 1941. i nakon razgovora veleumno zaključio da Tito tako čudno govori kao da je Rus, a vjerojatno bi zaključio da je i cijeli Kumrovec očito negdje u Rusiji da je kojim slučajem onamo otišao jer bi mu gornjosutlanski dijalekt Titova rodnog mjesta vjerojatno bio potpuno nerazumljiv.

Iako vrlo površna i manjkava, ta je analiza u kolovozu 2013. izazvala pravu medijsku buru, zaredali su brojni tekstovi po novinama i na portalima, pa je bilo sazrelo vrijeme da se s jezičnoga, upravo dijalektološkoga gledišta utvrdi je li ta teorija održiva jer ako je Josip Broz izvorni govornik kajkavskoga dijalekta, to se sigurno u njegovu govoru moralo odraziti bez obzira na to pod kakvim je jezičnim i izvanjezičnim utjecajima bio. Tako je i nastala mala dijalektološka analiza pod uredničkim naslovom “Dokument tajne službe o Titovom podrijetlu: Nisu znali samo jednu sitnicu - da postoje kajkavci”, objavljena u “Jutarnjem listu” 24. kolovoza 2013. godine, a isti dan kad je objavljen, tekst je uvršten u popis izvora na engleskoj Wikipediji u članku o Josipu Brozu, gdje je poslužio kao uporište za zaključak: “Bilo je nekoliko kontroverzi o Titovu izgovoru srpsko-hrvatskoga jezika s pretpostavljenom teorijom NSA-a da je Tito izgovarao srpsko-hrvatski kako to čine govornici ruskoga ili poljskoga. No, NSA je pogriješio jer nije registrirao da je Tito bio izvorni govornik vrlo specifičnoga kajkavskog dijalekta u Zagorju, čiji govornici imaju poteškoća u govorenju standardnog srpsko-hrvatskoga jezika (baziranoga na štokavskome narječju), i u fonološkom i u morfološkom smislu. Fonološke osobitosti i neke morfološke pogreške koje su karakterizirale Titov govor imaju izvor u distinktivnim obilježjima kajkavskoga dijalekta koji se govori u njegovom rodnom Zagorju.”

No, nedavno se cijela priča o Titu kao “podmetnutom ruskom agentu koji je rođen u izvanbračnoj vezi jednoga bečkog bogataša i njegove sluškinje Hrvatice” ponovno zakotrljala, pa mi se čini potrebnim, ponovno isključivo s jezikoslovnoga stajališta, objasniti zašto je jezično neupitno da je Josip Broz bio pravi kajkavac iz Zagorja, konkretno iz Kumrovca na Sutli, a i da je jezik kojim je progovorio bio kajkavski te da nikako nije mogao biti podmetnuti Rus, Poljak, Nijemac ili bilo tko drugi.

Izvanjski utjecaji

Naglasni sustav najpostojaniji je dio čijega govora koji se usvaja slušno i nesvjesno u najranijoj fazi ovladavanja jezikom, temeljni je dio govora i trajno je pohranjen u jezičnom kodu i podsvijesti, a neke značajke moguće je uočiti i u kasnijoj životnoj dobi bez obzira na izvanjske utjecaje i standardni jezik kojim se tko služio tijekom života. To je zapravo onaj dio za koji se obično kaže: čuje se odakle je. Tako se i za Josipa Broza čuje da je po svojem naglasnom sustavu bio kajkavac. Za kajkavski dijalekt njegova kraja karakteristična su tri naglaska: kratkosilazni, dugosilazni i hrvatski akut (poseban dugi zavinuti naglasak koji se nalazi u svim hrvatskim narječjima). Kratkosilazni naglasak jedini je kratki naglasak u njegovu govoru: zajedno, sila, nebo, pa čak i na mjestima gdje je u hrvatskome standardnom jeziku kratkouzlazni: domovina, sestra, čovjek, vojnik, zemlja, rezultat, ali i u sredini riječi: ustanem, zaboravila, pogljedam.

Dugosilazni naglasak, osim na uobičajenim mjestima: vâs, znâk, ljűdi rabi i na posljednjem slogu, što je izrazita kajkavska osobina: kovâč, generâl, komitęt. Najjači dokaz Brozove pripadnosti kajkavskomu narječju jest uporaba hrvatskoga akuta. Riječ je o specifičnom dugom uzlaznom, tzv. zavinutom naglasku, koji se govori isključivo u hrvatskim dijalektima, a Broz ga nepogrešivo izgovara u brojnim riječima: interesira, Hrvăt, šupiran, razočăran, okupira, măla, izrăzim itd.

Spontani govor

Jedini utjecaj štokavskoga naglasnog sustava uočava se u sporadičnoj upotrebi dugouzlaznoga naglaska: késit se, prélaz, súmnja, prímit, ne vrédi, premda se taj naglasak može čuti i u kajkavskome narječju jer je po intonaciji vrlo blizak hrvatskome akutu. Poznato je da ruski i poljski nemaju tonski naglasak, ali i da im je gotovo nemoguće naučiti razlikovati više od dva naglaska, ali samo u kvantitativnom smislu (dugi i kratki). Onakve naglasne nijanse koje Broz poznaje ne mogu naučiti ni vrhunski strani dijalektolozi, a i ako nauče ponešto, onda je to na razini prepoznavanja, nikako na razini interpretiranja, a pogotovo ne u spontanome govoru. Od ostalih fonoloških značajki Brozove kajkavštine (osim već spomenutih umekšavanja sonanata: ljičnost, republjika, građanjima, koja doista jesu značajka ruskoga i poljskoga, ali i kajkavskoga) valja svakako izdvojiti vrlo čest slučaj izgovaranja glagolskoga pridjeva radnog na -l: bil sam, stupil sam, zaspal je, prošel sam, potrošil sam, dobil sam, pa čak i biu sam, voziu je, što može biti utjecaj slovenskoga jezika, a to objašnjava i činjenica da mu je mati bila Slovenka, a i preko Sutle su slovenski govori koje karakterizira upravo takav izgovor. Da je slovenski govorio kao materinski, dokazuje i nekoliko rečenica koje je jednom zgodom (prema videozapisu) rekao na besprijekornome slovenskom: Fant, kam pa greš? Buš tak šou? (Momče, kamo ideš? Tako ćeš ići?).

Nj kao n

Broz završne zvučne konsonante redovito obezvučuje: otkaz > otkas, Broz > Bros, grad > grat, vrag > vrak, natrag > natrak, krv > krf, lopov > lopof, zub > zup, Kumorvca > Kumorfca, a lj gotovo nikad nije izgovarao kao sliven glas: vol-ja, zeml-ja, dok je početno nj najčešće izgovarao kao n: negof, nih, nihof, nemu, kod nega. Riječ je o tipičnim kajkavskim jezičnim značajkama, a čak mu je i lokativ imenice ženskoga roda fabrika znao redovito “pobjeći” kao u kajkavskome pa govori: u fabriki. Ekavski izgovor, pak, kojim se najčešće služio karakterističan je za brojne kajkavske dijalekte.

Zanimljivo je i ono što u leksičkom smislu Broza karakterizira kao kajkavca. Izrazi poput: ko na šnoru, pipaf posao, stupil sam u Sokol, pomećem kuglje, vrtao sam, nije htela iti, radio sam gatre (metalne rešetke), bio sam šupiran (potjeran), niže primiti (uhvatiti), tekar (netom) se bio oženio, srdio sam se, sinovac (bratov sin) i danas su dio jezičnoga korpusa kajkavskoga narječja. Svi ti brojni kajkavski izrazi potvrđuju da nema nikakva jezikoslovnoga, ali ni logičkoga objašnjenja odakle bi ih u spontanome govoru sa svojih 80-ak godina izvukao neki Rus ili Poljak koji je Broza navodno zamijenio negdje s 20-ak godina.

Primjese štokavskog

Želimo li, dakle, odrediti Titovo podrijetlo, ne ulazeći u podlogu njegovih navodnih sposobnosti (mačevanje, jahanje, ples, muziciranje na glasoviru i što još sve ne), najpouzdaniji način jest jezična analiza. Ona nam gotovo savršeno precizno može potvrditi da je Broz upravo ono za što se i predstavljao cijeli život: Zagorac iz Kumrovca na Sutli. Na temelju provedene raščlambe njegovih govora, a posebno njegovih memoarskih pričanja, kojom su obuhvaćene neke njegove jezične značajke, može se s potpunom sigurnošću utvrditi da je govor Josipa Broza u osnovi bio kajkavski s primjesama štokavskoga. Bio je, dakle, izvorni govornik hrvatskoga kajkavskoga dijalekta, čije se dijalektne značajke koje “probijaju” ispod naučenoga štokavskoga standarda ne mogu naučiti u kasnijoj životnoj dobi, nego se usvajaju isključivo u najranijoj fazi jezičnoga razvoja, a pogotovo to nije moguće izvornim govornicima ruskoga ili poljskoga jezika koji uostalom nemaju uzlazne i silazne naglaske kao što to ima kajkavski.

Zato je teorija o preuzimanju Brozova identiteta od strane nekog ruskog, poljskog ili njemačkog agenta ili plemića ravna mitološkim pričama.

Iz svega navedenoga nameće se kao neoboriv zaključak da je Brozov idiolekt (osobni govor) sigurno kao podlogu imao kajkavski dijalekt, a na to se nakalemio standardni hrvatski i kasnije srpski, pa je naposljetku govorio jednom čudnom mješavinom različitih govora i jezika, s time da primjesa ruskoga, poljskoga ili njemačkoga u govoru apsolutno nije imao.

*autor je ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje

Tagovi

Izdvajamo