Artem je iz Myrnohrada u Donjeckoj oblasti, živi u hotelu Macola, ima sedam godina i učenik je Osnovne škole "Dr. Franjo Tuđman" u Korenici. Zamolili smo prevoditeljicu da ga na ukrajinskom pita kako mu je u školi, no on ju je preduhitrio odgovorom na hrvatskom: "Odlično!" Trenutno je na uskrsnim praznicima.
Školski raspust koristi da bi pratio online nastavu iz svoje prave domovine. Pomaže mu majka Olga za malim okruglim stolom na kojem su nekoliko knjiga i bilježnica. Zajedno gledaju u mobitel, usredotočeni su usprkos žamoru koji je u hotelskom lobiju uvijek prisutan. Mama je strojarska inženjerka. Prijavila se na HZZ i traži posao, san joj je postati spremačica ili radnica u skladištu. S njima je još Artemova seka. Tatu nemaju u ovoj drugoj domovini, jer je ostao u prvoj.
Gorko iskustvo
Uz hotel Macola, u ovom naselju općine Plitvička Jezera država je mobilizirala još jedan objekt najvećeg ličkog ugostitelja Željka Oreškovića, turistički kompleks Woden Houses Macola i ondje smjestila tristotinjak izbjeglica, pa je otprilike svaki šesti Koreničanin danas - Ukrajinac. No, i domaće je stanovništvo tijekom Domovinskog rata prošlo jednako gorko iskustvo, danas većinski Hrvati zapravo su izbjeglice iz BiH, a manjinski Srbi su povratnici iz izbjeglištva u Srbiji nakon vojne akcije Oluja.
Kroz njihov kraj prolazi najintenzivnija migrantsko-izbjeglička ruta, štoviše, izbjeglice iz Ukrajine Macolin hotel dijele s policajcima kojima je posao da one druge izbjeglice, s Bliskog istoka i roga Afrike, vrate odakle su došli. Sudbine ovih ljudi iskrojile se veliki vođe, u njihovim je rukama, nažalost, i budućnost Artema iz Myrnohrada.
Interes 374 poslodavca
Ukrajinci su u Korenici sada već punih pet tjedana, zahvalnost koja dolazi iz njihovih srca veća je od dobrodošlice koja ih je tamo dočekala. Na toplom su, imaju krov nad glavom, osiguranu hranu i zdravstvenu zaštitu, ne manjka odjeće ni higijenskih potrepština. Naspram onoga što su ostavili iza sebe u Donjecku, Mariupolju i Harkivu ovo je mnogo, ali ipak nedovoljno za normalan život. Da bi on bio potpun, tim ljudima treba posao, kojega ne nedostaje, kao što ne nedostaje ni njihove volje.
Zapinje, međutim, tamo gdje prestaje "nadležnost" hrvatske srdačnosti, a počinje djelokrug naše birokracije. Govore nam to ljudi na terenu, a ilustriraju brojke koje smo prikupili. Ukratko, do sada je u RH ušlo 15.145 raseljenih osoba iz Ukrajine, 14,5 posto su to muškarci, ostalo su žene i djeca.
Hrvatski zavod za zapošljavanje koji posreduje na tržištu rada potvrđuje nam da već imaju 551 osobu u svojoj evidenciji, no posao je pronašlo samo njih 64, dodaju, doduše, da je značajan broj njih trenutno u dogovoru za zapošljavanje, jer su 374 poslodavca iskazala interes za primanje radnike, uglavnom u branši ugostiteljstva i turizma, trgovini, ali i u graditeljstvu, poljoprivredi i zdravstvu.
Među ovim ljudima velik je broj akademski obrazovanih građana, no ne mogu početi raditi u struci dok im se ne nostrificiraju diplome. Do tada jedan urolog u Općoj bolnici Gospić može biti samo volonter, psihologinja iz Ukrajine ne smije raditi u koreničkom vrtiću s djecom iz Ukrajine jer - ne zna hrvatski jezik, jednako kao magistra farmacije koja ne smije raditi u mjesnoj ljekarni, iako bi to značilo da bi ustanova mogla imati i drugu smjenu.
Birokratski apsurdi
Agencija za znanost i visoko obrazovanje, koja bi trebala nostrificirati njihove diplome, nažalost, za sada nije zaprimila niti jedan zahtjev za priznavanje inozemnih visokoškolskih kvalifikacija osoba izbjeglih iz Ukrajine u Hrvatsku.
- Prvi val je prošao, Crveni križ i Civilna zaštita odradili su sve što su trebali i ti ljudi su zbrinuti. Više od 50 djece pohađa nastavu u školi, a imamo 17 vrtićaraca koji će krenuti u vrtiće za par dana. Sve to radimo kako bi im majke mogle pronaći posao, jedino tako to ima smisla i krug se može zatvoriti. Inače, i hotel s pet zvjezdica uskoro može postati zatvor - kaže načelnik Općine Plitvička Jezera Ante Kovač, nezadovoljan birokratskim apsurdima.
- Eto, dobili smo novac EU za produljeni boravak u vrtiću, dakle to nas ne košta ni kunu, ali ni na dva natječaja nismo pronašli psihologinju. Sada smo je dobili među Ukrajincima, ali je ne možemo zaposliti jer ne govori hrvatski, iako bi radila s ukrajinskom djecom, pa ćemo najverojatnije morati vratiti novac i nećemo moći realizirati projekt. Nacionalni park je raspisao natječaj za 400 sezonskih radnika, a javilo im se 200 i nešto. Umjesto da se po tom natječaju nastave primati, ravnatelj mora tražiti dozvolu ministarstva da raspiše novi i popuni se razlika - ističe načelnik Kovač.