Zagreb je tog umornog ljeta 2010. već bio pomalo prazan, a gradski se asfalt memljivo topio na kolovoškom suncu. No grupica prosvjednika na uglu Gundulićeve i Varšavske ipak je pod užarenim zrakama sunca smogla snage da se buni protiv spornog Horvatinčićeva projekta. Policajci su uredovali.
Malo tko je obratio pažnju na uglađenog sijedog gospodina kojeg su policajci odnosili prema “marici”. Tek ponetko je prepoznao gotovo zaboravljenog odvjetnika Slobodana Budaka, čovjeka koji je svojim životom i radom ovu našu malu učmalu, često isfrustriranu, kompromisersku i nepouzdanu sredinu pokušavao učiniti bar malo boljom. Čovjeka koji je imao snage da se suprotstavi i Titu i Tuđmanu - a to vlastodršci ne vole - pa je osjetio gnjev jednog i ignoranciju drugog.
Plivao je uzvodno
Slobodan Budak u dobrom dijelu svog života instinktivno se stavljao na stranu slabijeg, bio je stalno potiskivan, izoliran, prozivan, proganjan, odstranjivan jer se nije želio uklapati u poželjne režimske obrasce.
Naime, bio je čovjek koji se pokušavao držati svojih principa, imao je u sebi moralnu snagu suprotstaviti se nepravdi kada je nepravda pogađala manjinu u okružju zanesene većine, plivao je uzvodno protiv oportunističkog toka u našem bivšem i sadašnjem društvu i državi.
Budući da se radi o vrijednostima s kojima se u ovim našim društvima, i onom bivšem i ovom sadašnjem, teško može uspjeti ili pak zadobiti povjerenje i puno pohvala, Budak je posljednjih četrdesetak godina proveo u svojevrsnoj ilegali.
Slobodan Budak umro je u tišini, još tamo 5. svibnja, u 82. godini. Pokopan je u krugu obitelji, bez fotografskih bljeskalica. Njegov odlazak nije obilježen u prvim minutama nekog od središnjih TV Dnevnika: vijest o Budakovoj smrti nije se mogla prošvercati negdje pod kraj, netom poslije neke bizarne “bjelosvjetske” zanimljivosti i najave vremenske prognoze, uz dvije-tri nemušte i suhoparne turobne rečenice iz na brzinu i neprecizno prepisane Wikipedije, uz staru arhivsku crno-bijelu fotografiju s legitimacije.
Bez počasnih plotuna
No, Slobodan Budak, čovjek koji je otišao bez publiciteta i počasnih plotuna, doslovno bez ikakvih reakcija, mada je u najdelikatnijim i beščasnim trenucima ove zemlje, kao iskreni Hrvat i pošten čovjek, spašavao njenu čast. Slobodan Budak utoliko je postao dio one hrvatske povijesti koja se nerado prepričava.
Slobodan Budak rođen je u obitelji narodnog heroja Divka Budaka, prijeratnog komunista kojeg su banovinske vlasti u sam osvit okupacije 31. ožujka 1941. godine otpravile u Kerestinec, da bi ga nakon neuspješnog pokušaja bijega novopridošle ustaše rado likvidirale.
Iako s takvim povijesno-ideološkim backgroundom, Slobodan Budak kao javni tužitelj u uznemirujućem vremenu potopa Hrvatskog proljeća dragovoljno napušta tužilaštvo jer se nije želio priključiti pogromima “prolječara”.
Tako je godinama bio na marginama komunističkog režima, koji mu takvu drskost nije oprostio. No, dok su mnogi suci, tužitelji i ostali poslužitelji bivšeg sustava nakon prvih višestranačkih izbora ponosno, uz odbačene memorabilije starog ustava spremno stavili nove insignije, stajali uz bok Franji Tuđmanu, Slobodan Budak je ostao na drugoj strani izvan svjetla pozornice i ponovno je branio slabe i obespravljene.
Premlatio ga u lobiju
Poduhvatio se tih prijelomnih i velikih dana uzaludnog i prezrenog posla - zastupati obitelji nekolicine Srba koje su početkom rata u Karlobagu netragom odveli “naši”, što mu je donijelo bezbroj problema: “naši” su mu konačno minirali obiteljsku kuću u Karlobagu, razne vucibatine koje su turbulentni događaji s dna izbacili na površinu vikale su za njim nesmetano po zagrebačkim ulicama da je izdajnik, dok ga je tjelohranitelj ratnog overlorda i kasnijeg osuđenog ratnog zločinca Tute Naletilića isprebijao u lobiju zagrebačkog hotela Intercontinental (današnji Westin), i to u nazočnosti jednog visokog policijskog dužnosnika s kojim je bio u društvu, koji je zdvojno stajao sa strane.
A zašto se poduhvatio posla koji mu je donosio samo neugodnosti rekao je jednom:
- Zločinci su kompromitirali Hrvatsku. Počinitelji zločina su ljudi koji su primitivno mislili kako je formula ‘dobar Srbin, mrtav Srbin’ najbolji način služenja domovini.